Tipično ćete ga vidjeti sa njegovom dugačkom, talasastom kosom koja se slobodno preliva, kako nosi naboranu košulju, paučasti broš i svilenu vratnu maramu koja ne bi izgledala neprikladno na dendiju iz 19. stoljeća. Sa svojim nestandardnim stilom, karizmatični matematičar Cédric Villani, koji je dobitnik prestižne Fieldsove medalje – Nobelove nagrade za matematiku – za 2010. godinu, protresao je opori svijet algebre i geometrije. Nazivali su ga „Lady Gagom matematike.” Ovo je posebno značajno s obzirom da je njegova izabrana oblast izučavanja najblaže rečeno malo poznata: Neki od njegovih interesa istraživanja koje navodi na svojoj stranici su „regulazirajući efekti okrznjujućih sudara u kinetičkim jednačinama“ i „prostorno nehomogena konvergencija ka ekvilibrijumu“. Ne baš seksi.

Villanija, rođenog 1973. godine, nije strah da izađe izvan zone u kojoj se osjeća ugodno kako bi razgovarao sa širom publikom. Od 2009. godine, on vrši dužnost direktora prestižnog Henri Poincaré Instituta u Parizu, koji je fondacija matematičkog istraživačkog rada, dok je 2013. godine učestvovao u dokumentarcu “Kako sam počeo mrziti matematiku,” u kojem je pozornica data onima koji mrze način kako se matematika predaje i uči. Godinu dana kasnije, aktivno je učestvovao u kampanji za buduću gradonačelnicu Pariza, Anne Hidalgo, sve dok je nastavio objavljivati naučne radove i putovati svijetom.

U svojim matematikom prožetim memoarima, Rođenje teoreme: matematička avantura, on zbija šale o sopstvenoj čudnovatosti u očima drugih: „Ja ustvari nisam toliko drugačiji: dok djeca ushićeno otvaraju svoje božićne poklone, ja stavljam eksponente na funkcije kao ukrase na drvce, te ujednačavam faktorijele kao svijećice“.

Villani ne samo da voli matematiku; on također želi da ubijedi širu publiku da ova suhoparna tematika može biti fascinantna – sve dok znaš kako o njoj pričati. On vodi ambiciozni projekt otvaranja muzeja matematike, koji će početi raditi u srcu francuskog glavnog grada do 2018. godine. Pošto je postao vodeći simbol francuske nauke, on je također glas francuske kampanje za Svjetsku izložbu 2025. godine – što je nešto što će mu dati bjelosvjetsku pozornicu.


Šta se nadate da ćete lično uspjeti u narednih 10 godina?

Deset godina! Nikada u svom životu nisam gledao toliko unaprijed, pa to neću početi raditi ni sad. Osim toga, da sam pravio predikcije o svom životu prije 10 godina, u tom slučaju bih bio sistematski dovođen u zabludu.

Mislim da sam tačno usred desetogodišnjeg ciklusa koji odgovara mom mandatu kao direktora Henri Poincaré Instituta. Stoga si dajem još nekih 5 godina kako bi nadgledao renovaciju instituta: proširenje kroz poboljšavanje stare renovirane zgrade, udvostručavanje našeg istraživačkog prostora i kreacija „muzeja matematike“, jedinstvenog zbog svoje unije istraživanja, pedagogije i industrije.


Šta je najveći izazov koji ste uspjeli preovladati protekle godine?

Protekla godina mi je označena ličnim izazovom: razvoj Les Rêveurs Lunaires (Mjesečevi sanjari), stripa kojeg sam napisao sa Edmondom Baudoinom, na kojem sam radio godinama i koji je nedavno objavljen. Ne znam crtati i Baudoin nije znao ništa o naučno-historijskim pitanjima kojima se bavimo u stripu, ali hemija između nas je radila predivno i to je bio ostvareni san jednog ljubitelja stripova.

Ali najveći izazov protekle godine je bez sumnje bio institucionalni izazov s kojim sam se suočio na institutu Henri Poincaré, kako bi uvjerio vladu u validnost i održivost projekta renoviranja instituta.


Ko Vam je bio najveći uzor u Vašem odraslom životu?

Mislim da nemam klasičnog uzora, pa stoga hajdemo ga izmisliti... Zamislimo ga kao kompozit sa čistim matematičkim genijem Grigorija Perelmana i hrabrom energijom koja može da pomjera planine Elona Muska. Ovi ljudi su toliko različiti da to već izgleda kao brak nemogućnosti, ali to nas neće zastrašiti, pa ćemo stoga dodati kreativni humanizam dvoje francuskih umjetnika koje lično poznajem, koje cijenim i sa kojim sam imao sreću da zajedno radim na izazovnim projektima: s jedne strane muzičar-inženjer Patrice Moullet, kreator nevjerovatnih instrumenata koji rastaču odnos između muzike, tehnologije i invaliditeta; a s druge strane, crtač stripova Edmond Baudoin, čije su bogate i duboke osobine inspirirajuće bez premca.


Koje događanje prema Vama mediji trebaju prenosti na bolji način?

Imigracija je tematika koja je tako rijetko ili loše pokrivena – mi je samo raspravljamo iz ugla sigurnosti. Ali imigracija je tako fundamentalna za nauku i tehnologiju, za ekonomski i industrijski uspjeh zemlje. A u globalnom kulturnom ratu kako bi privukli mlade, motivirane umove svijeta, mi u Francuskoj smo previše oprezni.

Fraknofona Afrika će predstavljati veliki geopolitički faktor za situaciju u Francuskoj za 50 godina i sada moramo raditi kako bismo formirali veze sa njom. Ovo se može činiti dalekom budućnošću, ali moramo raditi prema horizontu! I stoga svake godine ja idem u Afriku kako bih gradio ove veze; atmosfera koju nalazite tamo skoro pa da nema nikakve veze sa predodžbom koju kreiraju mediji.

Konačno, politički, Europa ima veliki problem o kojem bi mediji trebali više govoriti. Ne treba samo govoriti o katastrofičnom, makroekonomskom uglu kao što je trenutno slučaj – već treba govoriti u smislu kulture i nauke, društva, dobre vladavine, uloge Europe u svijetu, obogaćujućeg i nevjerovatno otvorenog prostora koji Europa čini za našu djecu. Ako želimo da naši unuci žive u sigurnom, zdravom i bogatom okruženju u kojem se mogu ponositi svojim uspjesima, moramo proći kroz fazu općeg medijskog pokrivanja Europe i političkog projekta koji ide s njom – bez kojeg nećemo uspjeti.


Koju živuću osobu najviše cijenite?

Iskreno, ne znam. Od ljudi koje cijenim, mogu navesti nekoliko a onda još mnogo više! Već sam neke naveo na drugim mjestima. Među matematičarima, moram spomenuti Johna Nasha (intervju je rađen prije smrti prof. Nasha, nap. prev.) i Grigorija Perelmana; među političarima, Jacquesa Delorsa; među autorima, Georgea R.R. Martina ili Thomasa Pynchona; među umjetnicima Wong Kar-Waia, Phillipa Glassa, Johna Adamsa, Borisa Berezevskog ili Catherine Ribeiro; među filantropima, Billa Gatesa; među poduzetnicima, Elona Muska... I mnoge druge. Ali niko od njih nije savršen. Suzdržat ću se od rangiranja ovih ljudi. Lagao bih kada bih rekao da jednog/u cijenim više od druge/og.


Koji biste savjet dali mladoj osobi koja pokušava da odluči šta da radi u životu?

To je pitanje koje mi ljudi često postavljaju, zbog mojih neprekidnih interakcija sa skupovima mladih gdje diskutujemo o karijerama, između ostalog. Preporučujem im da se ne boje da se specijaliziraju od samog početka, te da traže istinsku sposobnost, koja se formira godinama specifičnog rada, sve dok čuvaju radoznalost o svemu što se dešava oko njih. Preporučujem im da uvijek ostave prostor slučajnosti i da se ne trude previše kako bi predvidjeli budućnost. Preporučujem im da se nikada ne zatvaraju „u kutiju“ i da se često sele. Preporučujem im da razviju strast bez prevelike brige o poslu koji će doći s njom. Mlada osoba ne bi trebala biti odveć razumna.


Na čemu ste najviše zahvalni?

To je kliše, ali jednostavna činjenica življenja je nevjerovatno iskustvo i mi dugujemo ovaj kvalitet života svim generacijama koje su naporno radile da naprave lijekove, životne komfore, pogodnu tehnologiju, kulturu koja je napravila toliko inspirirajućih djela, itd.

U vrijeme kada depresija kao kuga nagriza svijet, dobro je se sjetiti da velika većina nas, barem u „razvijenim“ društvima, živimo u luksuzu koji bi se našim precima činio naprosto nevjerovatnim. Također sam zahvalan na svim ljudima koji su mi omogućili da u potpunosti iskusim životnu avanturu tokom mog cijelog života... tu su moje kolege naučnici – posebno spominjem mog nekadašnjeg studenta Clementa Mouhota, sa kojim sam riješio problem nelinearnog Landau dampinga, te moje suradnike Felixa Ottoa i Johna Lotta, sa kojim sam otvorio novu oblast matematike koja sada doživljava procvat.


Odakle dobivate Vaše vijesti?

Već 25 godina ne posjedujen TV prijemnik. Ali provjeravam online vijesti skoro svaki dan, a printane medije kad god mogu. Čitam različite izvore, od kojih su neki slični mojim uvjerenjima, a neki ni najmanje nisu; volim kupovati novine sa političkim stavovima koji su suprotni mojim. A s obzirom da često putujem, nekada posjećujući i više od 20 zemalja tokom jedne godine, volim koliko god je to moguće, da čitam vijesti iz ugla zemlje u kojoj se nalazim – koji je nekada dijametralno suprotan francuskom pogledu na svijet.


Koji ideal ili stvar biste najviše voljeli vidjeti ostvarenim u narednih 10 godina?

Želite da biram, a tako ih je mnogo. Naučni problemi koji su mi dragi su dakako sekundarni u odnosu na svjetske političke i socijalne probleme. Siromaštvo, terorizam, ugnjetavanje, ropstvo (koje još uvijek postoji u nekim zemljama), globalne ekološke katastrofe... Ništa originalno na ovoj listi i kako onda izabrati? Nadam se da će u narednih 10 godine Ebola i HIV biti pod kontrolom, da će električna vozila preuzeti svijet i da će solarne ploče postati toliko pristupačne da će ugalj nestati!

Dodat ću dvije personalne pasije: spašavanje čovjekolikih majmuna, koji predstavljaju blago životinjskog carstva i dragocjeni su rođaci ljudske rase, a među njima posebno orangutana, za koje imam bezgranično saosjećanje. A ako u 10 godina postavimo cilj Sjedinjenih Europskih Država, kvragu, nećemo uludo trošiti vrijeme! Ovo bi bilo ispunjenje snova Montesquieua i Hugoa i jedini je istinski uzbuđujući politički projekt za kojeg znam. Daleko smo od njega u formi i substanci, skoro sve nam je još preostalo da sami uradimo.


Šta je prva stvar koju uradite kad se ujutro probudite?

Pročitam email.


Šta radite kako biste se opustili ili ostali raspoloženi?

Ja sam uvijek dobro raspoložen! Ali ako moram da se oslobodim neke tenzije, lijek za to je bez premca muzika. Uvijek nabijena emocijama i bogata evokacijama. Bez obzira da li je u pitanju Brahmsova Četvrta simfonija, „The End of an Era“ od Nightwisha, „Nixon in China“ od Johna Adamsa ili „Les Corbeaux de Gribouille,“ svijet je put remek-djela koji su tu da apsorbuju vašu tenziju i da vam pošalju trnce niz leđa.


Završite rečenicu: 2025. godine, mi ćemo...?

... imati još više problema nego sada – i suočit čemo se sa njima sa hrabrošću i ponosom!


Koji trenutni trendovi će izgledati potpuno pogrešni ili pretjerani za 10 godina?

Trenutna debata o imigraciji će se po mom mišljenju potpuno promijeniti za 10 godina.


Koliko spavate svake noći? Koliko Vam je važan san?

U jednoj noći spavam između nula i devet sati, zavisno od konteksta i rokova. Nemam fiksirani raspored. Navikao sam na jetlag, neprospavane noći... sve je moguće. San je fundamentalan (kako bi mozak radio, kako bi se oporavio) ali je jasno da sam ga zlostavljao decenijama! Često dremnem na 10 minuta; veoma je važno restartovati mašinu.


Šta je najvažnija stvar u Vašim očima?

Nazovimo to unutrašnjom iskrom.


Geoffroy Clavel/The Huffington Post, 2015.

S engleskog preveo: Vedad Pašić

Prometej.ba, 04.04.2017. povodom posjete Cédrica Villanija Sarajevu i predavanja koje će održati 05.04.2017. na Prirodno-matematičkom fakultetu.