Državna uređenja mogu se podijeliti na razne načine, po raznim kriterijima. Još od antike glavna podjela odvijala se između demokracije (grč. demos - narod, kratein - vladati) i autokracije (autos - vlastiti, kratein - vladati), kao osnovnih oblika. Ova podjela očuvala se do današnjih dana. Promijenjeni su jedino oblici i institucije, kao i temelji na kojima se vladavina zasniva, od Prve francuske republike zasnovane na pravima čovjeka i građanina, preko komunizma na temeljima prava radnika do nacizma temeljenog na pravima rase. Međutim, danas promatrajući samo jesu li neka uređenja demokratska ili autokratska, ne možemo zaključiti puno toga.

Generalno gledajući, autokratska Kina funkcionira jako dobro, dok se ista takva Sjeverna Koreja nalazi u očajnom stanju. Jednako tako, dobro funkcionira demokratska Francuska dok demokratska Bosna i Hercegovina uopće ne funkcionira. Još su antički filozofi raspravljali o idealnom obliku uređenja države. Kroz čitavu povijest pojavljuju se zagovornici i demokracije i autokracije. Ako zanemarimo ideologiju, preostaju dva osnovna argumenta obiju teza. Demokrati tvrde da jedino demokracija može kontrolirati opasnu samovolju pojedinaca. S druge strane, pobornici autokracije tvrde kako demokracija onemogućava i usporava provedbe dobrih planova. I jedni i drugi mogu navesti iste ljude kao primjere i uspjeha i propasti svojih ideja.

Funkcionalnost državnog uređenja, a što i jest njegova svrha, ne ovisi o tome je li to uređenje demokratsko ili autokratsko već o činjenici postoji li u tom uređenju netko tko može donijeti odluku i provesti je

Međutim, odgovor na pitanje funkcionalnosti državnog uređenja uopće se ne nalazi u njegovom obliku, demokraciji ili autokraciji. Postojala su i formalno autokratska uređenja poput Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti u kojima je car nominalno držao svu vlast, ali praktično nije imao nikakve ovlasti nad većinom podanika. Možda je najbliži istini iz današnje perspektive bio Platon koji je tvrdio kako je idealno uređenje kombinacija autokracije, oligarhije (grč. oligos- malo, arkhe - vladati) i demokracije. Jedna od praktičnih primjena ovih ideja je Rimska Republika koju je vodio senat (demokracija), izvršne ovlasti imala su dva konzula (oligarhija), a u izvanrednim situacijama imenovan je diktator (autokracija). Platon je zapravo još u antici zašao u vrlo važnu temu sociologije pokušavajući odgonetnuti kakvo bi uređenje najbolje funkcioniralo.

Funkcionalnost državnog uređenja, a što i jest njegova svrha, ne ovisi o tome je li to uređenje demokratsko ili autokratsko već o činjenici postoji li u tom uređenju netko tko može donijeti odluku i provesti je. Da bi se ispravno razumjela državna uređenja nije dovoljno promatrati ni samo centralizaciju odlučivanja (sposobnost donošenja i provođenja odluka) jer to vodi iz krajnosti u krajnost. Povijest je puna genijalnih diktatora i bezočnih tirana, kao i uspješnih demokrata, ali i tromih demokratskih promašaja. Postoji i druga jako važna koordinata u proučavanju državnog uređenja - kontrola odlučivanja. Jednako je važno postoji li centralizacija odlučivanja kao i postoji li kontrola odlučivanja. Na ovaj način dolazi se do sljedećeg grafikona (ilustracija):

Dakle, postoje četiri osnovne vrste državnih uređenja:

1. Centralizirano odlučivanje bez kontrole odluka

Uređenja centraliziranog odlučivanja bez kontrole odluka predstavljaju ona uređenja, u svom totalnom obliku, u kojima pojedinac ili skupina ljudi mogu donositi odluke bez ikakvog nadzora. Takva uređenja spadaju u sferu nacizma, staljinizma, diktature ili apsolutističke monarhije. Prva ovakva uređenja su rane države starog Istoka s apsolutnom i neograničenom vlašću vladara. Uređenja ovog tipa postoje i danas, a očit primijer su Sjeverna Koreja i Saudijska Arabija. Dok su u Sjevernoj Koreji institucije kontrole samo kulise, u Saudijskoj Arabiji ne postoje nikako. Ovakva društvena uređenja omogućavaju odlučno provođenje namjera vlasti i mogu varirati od genijalnih uspona do totalnih katastrofa. Jednostavan primjer je vladavina Adolfa Hitlera koji je manipulacijama i odlučnim mjerama oporavio Njemačku, ali ju je bez ikakve kontrole svojom voljom uvukao u Drugi svjetski rat i sukob sa skoro čitavim svijetom što je dovelo do katastrofe. Postoje i umjereniji oblici ovih uređenja poput današnjega kineskog komunizma koji ima jaku centralizaciju odlučivanja, ali Komunistička partija kroz svoje organe i preko parlamenta ipak ima neku vrstu kontrole nad odlukama.

2. Decentralizirano odlučivanje bez kontrole odluka

Uređenja decentraliziranog odlučivanja bez kontrole odluka predstavljaju ona uređenja, u svom totalnom obliku, u kojima ne postoji centralno odlučivanje niti ikakva kontrola možebitnih odluka. Takva uređenja spadaju u sferu anarhizma. Prva ovakva „uređenja“ potiču iz prapovijesti kada nisu postojale ni institucije ni hijerarhija, ali ne može se govoriti o „uređenjima“ jer uređenja nisu niti postojala. Ovakvo „uređenje“ općenito i nije uređenje u tom smislu riječi. Danas su ovakva uređenja prisutna naprimjer u Somaliji u kojoj ne postoji centralna vlast sposobna primijeniti odluke niti postoji itko tko bi tu vlast mogao kontrolirati. Ovakva društvena uređenja onemogućavaju provođenje bilo kakvih odluka, kao i njihovu kontrolu, koja praktično i nije potrebna jer su odluke neprimjenjive. Umjereniji oblici ovakvih uređenja su prisutni u Libiji koja je raspadom vlasti Moamera Gadafija otklizala iz centraliziranog odlučivanja bez kontrole u decentralizirano odlučivanje bez kontrole. Centralna vlast nema skoro nikakav autoritet, a društvo nema nikakvog utjecaja na takvu nominalnu vlast. Ovakva uređenja su paradoksalna i privremena, bez obzira koliko trajala, dok se ne uspostave neka funkcionalnija uređenja i društvo ne izađe iz stanja anarhije.

3. Centralizirano odlučivanje uz kontrolu odluka

Uređenja centraliziranog odlučivanja uz kontrolu odluka predstavljaju ona uređenja, u svom totalnom obliku, u kojima pojedinac ili skupina ljudi mogu donositi odluke, uz nadzor drugih tijela i institucija. Takva uređenja spadaju u sferu parlamentarizma. Prva ovakva uređenja su grčki demokratski gradovi države. Ovakva uređenja postoje i prevladavaju danas. Primjeri su Francuska Republika, Ujedinjeno Kraljevstvo, Republika Irska, Sjedinjene Američke Države, Japan i mnoge druge države. Sve ove države imaju centralnu vlast sposobnu odlučivati i provoditi odluke ali i tijela koja kontroliraju tu vlast izborom i zakonima. Ovakva uređenja omogućavaju odlučno provođenje odluka vlasti, ali sprječavaju samovolju i posljedice ponašanja bez nadzora jer postoji stabilna i jaka kontrola, redovno u vidu parlamenta, ustavnog suda i izbora. Jednostavan primjer je francuski predsjednički sustav u kojemu predsjednik ima jake izvršne ovlasti te je sposoban provesti odlučne mjere, ali za bitne odluke mora konzultirati parlament, a njegov rad podliježe kontroli ustava i zakona preko sudova, te je izboran što onemogućava predugo zadržavanje na vlasti i njezinu zloupotrebu, u širim razmjerima. Sličan je njemački ili britanski sustav u kojemu izvršne ovlasti posjeduje kancelar/premijer. Postoje i umjereniji oblici ovih uređenja poput današnjeg ruskog sustava u kome je odlučivanje centralizirano u rukama predsjednika i nominalno postoje institucije kontrole ali su pod nadzorom predsjednika tako da je kontrola odluka mala ili nikakva te je cijeli sustav blizak uređenjima centraliziranog odlučivanja bez kontrole odluka. Slična situacija danas je i u Turskoj Republici.

4. Decentralizirano odlučivanje uz kontrolu odluka

Uređenja decentraliziranog odlučivanja uz kontrolu odluka predstavljaju ona uređenja, u svom totalnom obliku, u kojima ne postoji centralna vlada sposobna donositi i provoditi odluke, ali postoji jak nadzor nad njezinim radom. Takva uređenja spadaju u relativno novu sferu političkog života, još neimenovanu. Povijesno nešto najbliže ovakvom uređenju su neke konfederacije država poput Peru-Bolivija Konfederacije ili Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Ovakvo uređenje danas ima Bosna i Hercegovina u kojoj ne postoji jaka središnja vlast sposobna donositi i provoditi odluke, ali postoje nebrojeni mehanizmi nadzora i kontrole nad tom vlašću, poput visokog predstavnika, dvodomnog parlamenta, trojednog predsjedništva, klubova naroda, entitetskog glasanja, minimalnog broja pripadnika naroda koji moraju glasati „za“ da bi odluka bila usvojena, decentralizacije vlasti, ustavnog suda, mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa itd. Ovakva državna uređenja snažno zavise od demokratske svijesti. Ukoliko je prisutna jaka demokratska svijest kontrola odlučivanja se neće zloupotrebljavati te će se odluke moći donositi i provoditi. Međutim, ako ne postoji demokratska svijest kontrola odluka će biti zloupotrebljena, a donošenje i provođenje odluka će biti onemogućeno. Uređenja ovog tipa mogu varirati od potpuno funkcionalnih do potpuno neuspješnih. Očiti primjeri su Europska Unija koja uz mnogobrojne mehanizme nadzora poput Europskog Parlamenta, Europskog Vijeća i klauzula o čemu se smije i može raspravljati u njezinim institucijama, ipak funkcionira bez većih problema i blokada. S druge strane, Bosna i Hercegovina potpuno je nefunkcionalna te se godinama nije donijela niti jedna značajnija odluka na državnoj razini. Kao totalni oblik ovakvog uređenja svakako se može navesti upravo Bosna i Hercegovina s apsolutno decentraliziranim odlučivanjem i centralnom vlašću nesposobnom donositi i provoditi odluke, ali isto tako sa apsolutnom kontrolom nad tom vlašću koja skoro svakoj skupini omogućava onemogućavanje skoro svake odluke. Umjereniji primjer ovog uređenja je Europska Unija koja, iako ima brojne mehanizme nadzora i koordinacije, ipak ima Europsku Komisiju sposobnu voditi procese i donositi odluke. Povijesno uspješniji primjer jest i Austro-Ugarska dvojna monarhija koja je imala centralizirano odlučivanje bez jake kontrole oko najvažnijih pitanja, uz decentralizaciju odlučivanja i kontrolu odluka za skoro sva ostala pitanja. Praktično, Zajednička vlada suvereno je i samostalno vodila vanjsku politiku, ali je za pitanja financija ili recimo regrutacije morala konzultirati Austrijski i Ugarski parlament.

Rješenje za Bosnu i Hercegovinu je pomjeranje uređenja prema centralizaciji odlučivanja, za početak u stadij u kome se danas nalazi Europska Unija s koliko toliko sposobnim institucijama i demokratskom sviješću da se mehanizmi kontrole ne zloupotrebljavaju

Zaključno govoreći, najgori oblik uređenja svakako je decentralizacija odlučivanja bez kontrole odluka jer predstavlja društvo u kome se „ne zna tko pije, a tko plaća“. Nemoguće je provesti odluke, nemoguće je nadzirati vlasti. Društvo se nalazi u anarhiji, a država u rasulu. Svojevrsnu „drugu ligu“ čine uređenja centraliziranog odlučivanja bez kontrole i decentraliziranog odlučivanja uz kontrolu. Uspjeh ovih uređenja ovisi od svijesti onih koji u njima učestvuju. Mogu varirati od genijalnih diktatora do bezočnih tirana; isto tako od savršeno funkcionalnih institucija do njihove potpune blokade. Ono što ih izdvaja od „treće lige“ jest što su uređenja centraliziranog odlučivanja bez kontrole zaštićena od anarhije, a uređenja decentraliziranog odlučivanja uz kontrolu zaštićena od samovolje i diktature.

Povijesno se pokazalo da su najuspješnija uređenja centraliziranog odlučivanja uz kontrolu odluka. Odluke je moguće donositi bez blokada, ali ih je moguće preko institucija preispitivati i suspendirati ako su štetne. Iako i ova društva mogu patiti od „tromosti“ zbog procesa preispitivanja ipak su zaštićena od samovolje pojedinaca, ali i od blokada institucija. Općenito se može zaključiti da sva uređenja decentraliziranog odlučivanja teže prema funkcionalnijem centraliziranom odlučivanju. Ali isto tako i sva uređenja bez kontrole odluka teže prema kontroli odluka da se zaštite od samovolje. Prvi da bi uopće mogli donositi odluke, a drugi da bi spriječili tiraniju.

Bosna i Hercegovina danas se nalazi u povijesno jedinstvenom slučaju, sa slabim institucijama i totalnim nadzorom nad njima. Ovakvo stanje svakako je posljedica ratnih trauma. Prilikom Dejtonskog sklapanja mirovnog sporazuma, koji je uspostavio današnji sustav u BiH, zbog apsolutnog međusobnog nepovjerenja sukobljene strane su totalno degradirale institucije kako bi spriječile prevladavanje jedne strane nad drugom. Isto tako su uvele totalnu kontrolu nad institucijama kako bi učvrstile svoj utjecaj u njima i spriječili druge da nameću svoju volju. Vidljivo je da je ovakvo rješenje nefunkcionalno, a jedino što ga održava je ratna trauma zbog koje je i nastalo.

Rješenje za Bosnu i Hercegovinu je pomjeranje uređenja prema centralizaciji odlučivanja, za početak u stadij u kome se danas nalazi Europska Unija s koliko toliko sposobnim institucijama i demokratskom sviješću da se mehanizmi kontrole ne zloupotrebljavaju; zatim, kako međusobno povjerenje bude raslo, prema centralizaciji odlučivanja oko bitnih pitanja poput Austro-Ugarskog modela, a onda dalje prema suvremenim uređenjima centraliziranog odlučivanja i kontrole odluka kako je na snazi u razvijenim zapadnim zemljama.

Autor: Dino Šakanović