Odnos zamišljene zajednice i pojedinca: 'Ti i ja imamo jednu kompliciranu vezu' (@nagu_cl)


Jutros sam se probudio sanjajući potres. On je stigao kao svojevrsni vrhunac posljednjih dana koje sam proveo uz malo sna te u mislima sa zemljom u kojoj sam po prvi put osjetio drhtanje tla jačine 8.4 po Rihteru. Iako je upitno koliko je ova država, poljuljana zemljotresom slavlja, uopće i spavala proteklu noć, Čile se jutros definitivno probudio kao nova zemlja. Razlog tomu je rezultat jučerašnjeg referenduma na kojemu je 78,25% građanki i građana ove zemlje odlučilo da ustav napisan 1980. godine - za vrijeme vladavine vojne hunte generala Augusta Pinočea - pošalje na smetlište historije. Kao rezultat ove odluke, novi društveni ugovor čileanske političke zajednice će biti napisan u ustavotvornoj skupštinu čiji će se delegati birati na izborima sljedeće godine. Budući da su svi prijašnji čileanski ustavi napisani od strane malog broja ljudi te kroz uglavnom nedemokratske metode, sadašnji ustavni proces predstavlja prvi slučaj u povijesti ove zemlje kada će se većina građana i građanki moći aktivno uključiti u pisanje najvažnijeg dokumenta jednog društva.

Prije prelaska u glavni dio ove priče, želim naglasiti da čileanski politički proces, osim što je u intimnoj vezi sa periodom vojne diktature protiv koga je ustrojen i od kojeg se želi odvojiti, ima i jedno puno šire značenje. Drugim riječima, mislim da je konstitutivni proces važno promatrati i kroz prizmu cjelokupne povijesti čileanskog društva čiji su današnji temelji izgrađeni u davnom šesnaestom stoljeću kada su Pedro de Valdivia i grupa španskih osvajača došli da materijalno i ideološki podčine ovaj kutak svijeta. Imajući ovo u vidu, poruka Renacer (špa. ponovno se roditi), koja je sinoć osvanula na telefonskom tornju koji nadgleda glavno mjesto demonstracija ne oslikava samo formalni proces pisanja novog ustavnog poretka, nego također upućuje na regenerativnu snagu kojom ovaj društveni pokret može da re-artikulira pojam nacije te tako ponudi Čileu priliku da se još jednom rodi (od lat. nacija – nacer, roditi se).

Poruka 'Neka narod definiše svoju budućnost' projektirana na čileanskom kongresu (@delight_lab_oficial)


U svojoj osnovi, čileanski protestni proces koji je kulminirao sinoćnjim slavljem započeo je 18. listopada 2019. godine nakon što su se čileanski srednjoškolci pobunili protiv odluke vlade da poveća cijenu karata podzemne željeznice za 30 čileanskih pesosa. Dok su izvodili svoje masovne upade preskačući ogradu te tako odbijajući da plate kartu, đaci su naglasili šire značenje svoga protesta parolom „izbjegavanje plaćanja karata znači izbjegavanje cijeloga sistema“. Ova akcija se veže na dugu tradiciju srednjoškolskog aktivizma koji se u periodu od kraja diktature postavio kao glavni pokretač društvenih pokreta u ovoj zemlji. U ovom kontekstu je vrijedno spomenuti da je srednjoškolski Mochilazo (špa. Veliki ruksak), koji se također ticao cijene javnog prijevoza, 2001. godine postao prvi ozbiljni protest u kratkoj povijesti nove čileanske demokratije osnovane 1989. godine padom Pinočea. Također, srednjoškolske protestne note su se nastavile i u narednom periodu te su posebno eskalirale 2006. i 2011. godine tokom Pingvinske revolucije [1] i ujedinjenih srednjoškolskih i univerzitetskih protesta, te su se uvijek ticale same srži neoliberalnog tipa države koja se najjasnije ogledavala u obrazovnom sistemu.

Možemo reći da je čileanski obrazovni sistem mala preslika šireg društvenog poretka te je kao takav određen razumijevanjem svijeta koje promovira neoliberalna i kolonijalna država. Ukratko, u nekim svojim crtama sličan bosanskohercegovačkom, čileanski obrazovni sistem je sagrađen na principu rasne i klasne segregacije. Tako da, baš kako se to radi i u BiH, i u Čileu srednjoškolce i srednjoškolke se uglavnom razdvaja u tri vrste škola. U ovoj zemlji, osim privatnih plaćenih škola koje pohađaju potomci Europljana iz visokih društvenih klasa, također postoje privatne subvencionisane (u koje idu uglavnom mestizosi [2] srednje klase) te javne državne škole (u kojima ima najviše učenika tamnije boje kože i nižeg društvenog položaja). Važno je naglasiti da je pobuna protiv dominantnog sistema koji reproducira etablirani historijski poredak došla od strane marginaliziranih učenika javnih srednjih škola.

Imajući navedeno u vidu, možemo reći kako čileanski protest upućuje na vezu koja postoji između proizvodnje znanja i uspostavljanja društvene vlasti. Drugim riječima, đačka pobuna otkriva kako politika državnog znanja često služi svrsi odražavanja šireg društvenog uređenja te se zasniva na principima hijerarhije i odnosa moći. Također, na ovom pedagoškom fonu možemo da čitamo koliko posljednji čileanski društveni ugovor uspostavljen surovom silom vojnog bloka, toliko i poredak jedne države čiji je ustav uspostavljen ni manje ni više nego od strane tek nekolicine ljudi u američkoj vojnoj bazi smještenoj u saveznoj državi Ohio. Tako da, ukoliko čitamo Čile unutar ovakvog konteksta, srednjoškolsku pobunu trebamo razumjeti kao otpor samim pedagoškim principima vladajućeg društvenog poretka. U ovom smislu, možemo reći i kako je potres koji hoće da mijenja Čile prije svega obrazovni te da on kao takav vuče bitne paralele sa bosanskohercegovačkom pobunom koju su prije nekoliko godina započeli mladi ljudi iz Jajca.

Pedagoški karakter čileanskog društvenog poretka se prije svega očitava u ekonomskom polju. Tako da, možemo reći da neoliberalni Čile, onaj koji su uspostavili bivši učenici Miltona Friedmana na Univerzitetu u Čikagu, trenutno proganja duh socijalizma ili spektar marksizma. Ovaj duh se često predstavlja u liku Salvadora Allendea i njegovog programa 'čileanskog puta socijalizmu', političara koji je uzdrmao društveni poredak postajući prvi marksistički predsjednik u svijetu izabran demokratskim putem te koji je sa vlasti skinut nasilnim vojnim udarom 1973. godine. Imajući ovo u vidu, možda nije ni toliko čudno da se protesti odvijaju na Trgu Baquedano – mjestu na kojem se prema suvremenoj narodnoj predaji Čile razdvaja u dva dijela: dok se prema istoku prostire moderni i razvijeni grad prvog svijeta, prema zapadu svjedočimo poznatijoj realnosti zemalja trećeg svijeta. Ovu činjenicu društvene nejednakosti sam najbolje uočio tokom svojih svakodnevnih putovanja na biciklu kroz Santiago dok sam se vozio iz Barria Yungay, naselja niže-srednje klase u kojem sam živio, do Vitacure, najbogatije općine u Velikom Santiagu u kojoj sam radio. Zanimljivo je da danas ovaj trg spajanja i razdvajanja ima dva imena. To jest, pored onog oficijelnog koje je priznato od strane države, trg ima i neformalno ime koje se – u skladu sa društvenim zahtjevima za promjenom položaja potlačenih u ovoj zemlji – danas naziva 'Trg Dostojanstva'. Kroz ovu prizmu možemo čitati i glavne zahtjeve demonstranata koji odbacuju teoretske principe neoliberalne države te zahtijevaju kraj privatizacije obrazovanja, zdravstvenog sistema, mirovinsko-penzionog sustava, te jedine državne politike na cijelom svijetu koja je privatizirala vodu.

Nadalje, čileanska obrazovna pobuna je uvelike i feministička te je kao takva usmjerena protiv patrijarhalnog uređenja koje se očituje u malom prisustvu žena u procesima odlučivanja, velikom prisustvu porodičnog nasilja, te ogromnom broju nekažnjenih mučenja i silovanja žena od strane članova čileanske policije. Ova perspektiva se najbolje očituje u nastupima feminističkog kolektiva Las Tesis (špa. Teze). Imajući u samom imenu pedagoški karakter, kolektiv nastoji svojim performansom 'Silovatelj na tvom putu' osvijestiti društvo o fizičkom i ideološkom nasilju nad ženama koje ne samo da prolazi nekažnjeno nego je mnogo puta neprimijećeno ili prihvaćeno unutar šireg kulturološkog poretka. Tako da, u svom tekstu Las Tesis direktno nazivaju državu mačo silovateljem, te optužuju policiju i ministarstvo pravde za sistematsko zlostavljanje žena i neprocesuiranje počinitelja. Performans grupe je postao globalno popularan te je tokom prošle godine izveden u gradovima od Pariza, preko Kigalija i sala turskog parlamenta, pa sve do našeg Sarajeva. Ohrabrene svojim novim društvenim aktivizmom i centralnom ulogom u ustavotvornom procesu, feminističke organizacije poručuju da će „revolucija biti feministička, ili je neće ni biti“ (‘La revolución será feminista o no será’). Najznačajniji rezultat feminističke borbe je činjenica da će žene imati zagarantirano minimalno 50% zastupničkih mjesta u budućoj ustavotvornoj skupštini.

Štoviše, obrazovni karakter protesta se jasno vidi i u dekolonijalnom pristupu koji demonstranti zauzimaju naspram suvremenog Čilea kao tipa zamišljene zajednice sagrađene na rasnom idealu te bjelačkoj supremaciji. U ovom smislu, dekolonijalna perspektiva koju promoviraju novi društveni pokreti prepoznaje kako dolazak čileanske nezavisnosti nije rezultirao promjenom društvenog poretka, nego je naprotiv značio nastavak hijerarhije te odnosa moći koji su uspostavljeni za vrijeme kolonijalizma. Drugim riječima, kolonijalna realnost postkolonijalne države je dovela do stvaranja onoga što intelektualac Anibal Kijano naziva nemogućom nacionalnom državom u Latinskoj Americi, te koja oslikava političku tvorevinu koja je karakterizirana domorodačkom, mestizo, ili crnačkom većinom, ali unutar koje bijele društvene elite nastoje da ostvare projekt nacionalne države po principu bjelačke i zapadnoeuropske nadmoći. Imajući ovu u vidu, promjena simboličkog položaja domorodačkog naroda Mapuče, ostvarena tokom posljednjeg desetljeća, ima ogroman potencijal za preformulisanje buduće čileanske države. Tako da, iako historijski nazivani pijancima, ljenjivcima te nižim ljudskim bićima, Mapuče su danas uvelike viđeni kao predvodnici jednog novog Čilea u kojem se njihova kozmologija spram pitanja kolektiva i veze sa majkom zemljom uzima kao mogući odgovor protiv trenutnog propalog neoliberalnog sistema. Ovakvo novo stanje stvari se može primijetiti i u mnogobrojnom prisustvu Mapuče zastava na protestima, koje su u zadnje vrijeme postale voljenije od oficijelnih čileanskih, upravo zato što se ove druge sve više povezuju sa dominantnim poretkom te represijom koju država vrši nad demonstrantima.

Prije zaključka, želim da ispravim sam sebe te da kažem kako srednjoškolski protest koji je doveo do današnjeg slavlja ustvari nije započet od strane učenika, kako sam to rekao u uvodnom dijelu teksta, nego od učenica. U ovo sam se uvjerio tek jutros kada sam pogledao video koji možda na najbolji način opisuje ono što se danas odvija u Čileu. Naime, video prikazuje grupu učenica jedne javne škole u Santiagu kako dan prije početka protesta na igralištu pored škole vježbaju – koristeći školske klupe i stolice kao prikaz ograde na ulazu metroa - historijski čin koji će sutra izvršiti u podzemnoj željeznici. U spomen na ovaj revolucionarni potez mladih djevojaka zadnjih dana prije referenduma #preskočimo ograde (#saltamos los torniquetes) je postao velika tendencija na društvenim mrežama u Čileu. Prema mom mišljenju, u ovom sloganu se nalazi i cijela srž ovog protesta. Točnije govoreći, ukoliko razumijemo stvaranje jednog društvenog poretka kao dinamični obrazovni proces u kojem su đaci istovremeno objekti ali i subjekti državne ideološke moći, možemo zaključiti kako potez mladih djevojaka otkriva moć antagonističkog znanja koje umije da preskoči ne samo fizičke nego i mentalne ograde uspostavljenog znanja upravo zato jer umije da kroz svoju praksu prikaže neprihvatljivim ono što je sistematski predstavljeno kao normalno.

Srednjoškolske prosvjeduju sa crnom čileanskom zastavom koja označava izražavanje sućuti kolonijalnoj i neoliberalnoj državi.[3]


U zaključku možemo reći da je proces koji su započele čileanske učenice i učenici uspješno postavio na društvenu scenu pitanja koje se tiču ne samo uskog školskog prostore nego cjelokupne pedagoške organizacije jedne društvene zajednice. U ovom smislu, noseći crne čileanske zastave, srednjoškolke izražavaju sućut prema uspostavljenoj državi te otkrivaju ranu njenog kolonijalnog, diktatorskog, neoliberalnog, i mačističkog začetka. U isto vrijeme, srednjoškolske i srednjoškolci su više od ikoga zaslužni za naznaku dolaska kraja neoliberalne demokratije u kojoj jedino bogati mogu da budu punopravni građani. Tako da, preskakanjem fizičkih ograda srednjoškolke i srednjoškolci su preskočili ograde sadašnje države i zakoračili prema budućnosti u kojoj će moći ispisati neki novi i drugačiji Čile. U ovom smislu, možda bi trebalo da prestanemo govoriti kako su učenici i učenice budućnost te da shvatimo kako su oni uvijek sadašnjost, istovremeno i objekti i subjekti države i njenog poretka. Za kraj, važno je ipak zadržati oprez te imati na umu i ponoviti kako ustavni proces nije nikakva završena utopija nego tek jedan poziv za novo i neprestano propitivanje zamislivog i nezamislivog, te mogućeg i nemogućeg, unutar bilo kojeg društvenog poretka.

Autor: Salvador Malespina, Prometej.ba

[1] Čileanski učenici i čileanske učenice koji su 2006. započeli pokret protiv neoliberalnog sistema obrazovanja i življenja u ovoj državi su narodno prozvani Pingvini zbog crno-bijele boje njihovih školskih uniformi.

[2] Mestizo je ime za rasu nastalu spajanjem europskih kolonijalista i domorodačkog naroda u zemljama novog svijeta.

[3] https://diariovenceremos.cl/2020/03/10/aces-convoca-a-tomazo-para-este-11-de-marzo-y-a-una-semana-de-protestas/