Čini se kako ateisti i teisti žive u velikoj iluziji ako misle da su jedni drugima po defaultu najveći neprijatelji. Jedan korak u pravcu boljeg svijeta, za koji se (često samo nominalno) zalažu i teisti i ateisti, bio bi njihov međusobni dijalog i stvarno uzajamno prihvaćanje.

Pritom se ne radi o prihvaćanju vjernika od strane ateizma kao nekog nužnog (i inferiorno inteligentnog) zla s kojim ćemo eto razgovarati kad je već nemoguće iskorijeniti vjeru u Boga.

No, podcjenjivanja ima i s vjerničke strane. Ne samo kod onih koji o ateistima govore kao o ljudima bez dara vjere ili bez dara spoznaje duhovnih stvarnosti, nego i kod onih koji se tobože otvaraju suradnji s ateistima, no ateizam shvaćaju samo kao možebitno korisnu alatku koja pročišćava vjeru, poput aplikacije za čišćenje mobitela.

Jednako tako se ateizam ne bi smio teološki prisvajati kao „implicitna“ vjera u Boga, kao da su ateisti neki „skriveni“ vjernici zbog dobrih djela koja čine, ali eto fali im „ono malo“ da tu svoju vjeru i verbalno artikuliraju. Ovakvo poimanje ne samo da je arogantno, nego bi se i pravim ateistima učinilo komičnim.

Potrebno je naprotiv ateizam prihvatiti kao legitiman svjetonazor, kao, na kraju krajeva, legitimnu mogućnost po pitanju postojanja Boga. Ateizam i teizam bi u dinamičnom i otvorenom dijalogu mogli razaznati odakle i jednom i drugom prijete najveće opasnosti.

Prije svega, tu je pošast fundamentalizma. Zlo vjerskog fundamentalizma je poprilično dobro dokumentirano. Obrnuto poznatoj maksimi Dostojevskog iz „Braće Karamazova“, vjerske fundamentaliste kao da vodi načelo: „Ako Bog postoji, sve je dopušteno“. Ako Bog postoji, a oni su njegovo sredstvo, sve užasne stvari koje učine unaprijed su iskupljene i opravdane. No, i među onima koji ne vjeruju u Boga postoje fundamentalisti. Kako drugačije nazvati one ateiste koji ne dopuštaju mogućnost drugačijeg stava, koji su spremni na stalnu konfrontaciju s teistima, koji zbog grešaka vjernika ni Bogu ne dopuštaju mogućnost postojanja, koji selektivno odabiru ono najgore kod drugih svjetonazora, a nekritički prešućuju manjkavosti vlastitog, koji misle da znaju kako Boga nema, a ne da isto vjeruju.

Drugi - fundamentalizmu itekako srodan - neprijatelj ateizma i teizma je idolatrija. Erich Fromm odlično uviđa: „Da li neko vjeruje u Boga ili ne, sekundarno je pitanje u poređenju s tim da li odbacuje idole. /.../ Vjernici i nevjernici mogu se razlikovati po mnogo čemu – jedno ih spaja ako ostanu vjerni svojoj zajedničkoj tradiciji, a to je njihova borba protiv idolopoklonstva i njihovo duboko uvjerenje da neka stvar ili institucija nikada ne smiju zauzeti mjesto boga, koje ostaje rezervirano za ne-stvar.“ I danas postoje maleni prijateljski krugovi pravih vjernika i ateista u BiH kojima su zajednička uvjerenja da s Bogom ne mogu biti povezani mržnja, netolerancija, nasilje, nepravda, laž, lopovluk, i kojima je zajednička zauzetost za sretniji život čovjeka na zemlji. (I. Šarčević)

U borbi protiv idola danas su zakazali i vjernici i ne-vjernici u BiH. Prvi su, unatoč, jednoj od najvažnijih Božjih zapovijedi, onoj nemanja drugih bogova, tj. zabrani pravljenja idola, načinili idole i kumire od mnogih stvari koje nipošto ne bi smjele biti važnije od čovjeka. Drugi su, unatoč najavi borbe protiv iluzija i idola koju je u ex-Jugoslaviji propagirao komunizam unutar kojega je ateizam prihvaćen kao jedna od glavnih komponenti, vodili borbu samo protiv vjere u Boga i religijskih zajednica, a istodobno su poštedjeli mnoge zemaljske bogove koji svijetom i dalje vladaju, pa čak i odvratili od nužne borbe protiv istih (T. Vereš).

Treći i najveći neprijatelj i ateizma i teizma je – ravnodušnost. Ravnodušnost je prava odsutnost ne samo Boga, nego i bilo kakvog smisla i bilo kakvih uvjerenja. Ravnodušnost proglašava nepotrebnim i nefunkcionalnim i Boga i teizam i ateizam. Nezainteresiranost spram pitanja ljudskog postojanja i smisla je gora od bilo kojeg uvjerenja i misaonog sustava koji na svoj način tumače smisao svijeta i postojanja čovjeka. Misaoni se napor oko ovih pitanja smatra uzaludnim, suvišnim, nepotrebnim trošenjem vremena koje bi se moglo iskoristiti za uživanje i „skupljanje iskustava“. Čemu kvariti dobro raspoloženje takvim raspravama, kad se može biti iznad svega toga i kulirati, maksima je ravnodušnosti.

Međutim, ne leže sve dodirne točke ateizma i teizma samo u njima obadvoma suprotnim stavovima. Dodirna točka svih iskrenih ateista i teista su traženje i napor oko smisla. Njihova dodirna točka bi trebala biti iskonsko povjerenje prema smislenosti svijeta i života, što je pretpostavka svakom pozitivnom stavu prema društvu, prema ljudima, ljubavi, prijateljstvu, prema pozitivnom društvenom angažmanu.

Za to osnovno povjerenje da je život iole smislen vjerovanje u postojanje Boga ne mora biti nužna pretpostavka. Ateist može postaviti i neko drugo načelo, vrednotu ili ideju kao glavnu misao vodilju svog postojanja i to ga neće omesti u provođenju ispunjenog života. Isto tako, vjernik koji kaže Bogu „da“ nije mnogo postigao ako se prema svijetu i ljudima odnosi s temeljnim nepovjerenjem, pogotovo ako s jednom izrečenim „da“ prekida daljnje traganje, rast i učenje.

Druga dodirna točka autentičnih ateista i teista je strpljiva potraga. Strpljenje smatram najvećom vrlinom i smatram kako se uvjerenja presudno razliku upravo po stupnju strpljenja. Dobar čovjek je strpljiv tražitelj, radoznao i veseo kad otkrije bilo koji i bilo kakav oblik života i postojanja. Dobar čovjek je Zakej koji se penje na smokvu. Loš čovjek gradi zidove oko sebe i oko drugih, jer se boji da će traganje za nepoznatim ugroziti njega i njegov čarobni svežanj misli za koji je uvjeren da mu daju smisao postojanja.

Strpljenje je ključno i za diferenciranje ateizma i teizma. Najtanji sa strpljenjem su vjerski fundamentalisti i antiteisti. Prvi su tako nestrpljivi da preotimaju Božji posao u svijetu: oni ne mogu čekati nekakav zagrobni život ili konačni sud, nego u Božjoj odsutnosti stvari uzimaju u svoje ruke i prave pakao od ovoga svijeta. Drugi su tako nestrpljivi s Božjom odsutnošću da jednostavno proglašavaju kako Boga nema i kako ga ne može biti, jer bi se inače jasnije (empirijski!) očitovao. I jedni i drugi imaju sve manje strpljenja da misle: potrebno je što prije djelovati i boriti se!

Od njih se po vrlini strpljenja razlikuju autentični ateisti i vjernici. I jedni i drugi priznaju da je pred njima dug put traganja za smislom koji neće biti završen za ovoga života. Prvi, ateisti, skeptični su da ih na tom putu čeka neki Bog, ali svejedno tragaju, radi unapređenja života i dobra ljudi. Drugi, vjernici, i pored svih užasa i pustoši koju sreću putem, vjeruju da je Bog ipak njihov suputnik u ovoj suznoj dolini, koji neće nikad čarobnim štapićem stvoriti utopiju, nego će koračati uz pravednika i kad ovaj ostane sam poput junaka Krležinog romana „Na rubu pameti“.

Marijan Oršolić

Prometej.ba

Prvi dio Borba protiv i obrana vlastitih slika