U četvrtak je UEFA donijela presudu povodom nemilih scena u Beogradu prilikom nogometne utakmice Srbija-Albanija (kvalifikacije za Euro 2016.) Očekivano, kažnjeni su i jedni i drugi. Iako je utakmica registrirana 3-0 za Srbiju, Srbija je kažnjena oduzimanjem tri boda zbog loše organizacije utakmice i s dvije domaće utakmice pred praznim tribinama. Bodovi nikome, a objema stranama po 100.000 eura kazne. Očekivano, presudom nisu zadovoljni ni jedni ni drugi, i jedni i druge najavljuju žalbe, ni jedni ni drugi i dalje nisu objektivni u viđenju događaja od prošlog utorka.

 

A kad se rekonstruira viđeno na tv-ekranima i privatnim snimkama na You-tubeu, što se to događalo u Beogradu prošlog utorka? Prvih 40ak minuta prvog gostovanja albanske nogometne reprezentacije u Beogradu nakon 1967. nije bilo puno dobrog nogometa. I onda se iznad stadiona JNA pojavila malena letjelica na kojoj je visjela zastava Albanije s likovima albanskih političara i ratnih vođa, te karta fiktivne Velike Albanije (Albanija, Kosovo i komadići okolnih zemalja). Malo tko se tih dana zapitao, kako to da osiguranje utakmice nije moglo prethodno otkriti ili zaustaviti igračku koja je letjela iznad stadiona? Što da je na toj igrački bila eksplozivna naprava ili biološko oružje? Što da je netko pokušao atentat na prisutnog srbijanskog predsjednika?


Zakuhalo se kad je srpski napadač Mitrović skinuo zastavu s letjelice koja se lagano spuštala na teren. Albanski nogometaši su ga napali kao da ih je gađao pištoljem. To je bilo zeleno svjetlo za upad srpskih navijača u teren i udaranje albanskih nogometaša. Kamere su na terenu zabilježile i Ivana Bogdanova, začetnika nereda iz 2010. u Genovi. Što će taj čovjek uopće na stadionu, a kamoli na terenu? Albanski su nogometaši jedva pobjegli s terena. Nekolicina iskusnijih srpskih nogometaša branila je albanske kolege od podivljalih navijača. Utakmica se nije nastavila, ali nastavilo se divljanje huligana u gradovima Srbije, Crne Gore i Kosova, te u Beču. U Prištini su tisuće ljudi slavile, a u Tirani su albanski nogometaši dočekani kao da su osvojili svjetsko prvenstvo. Idućih je dana bilo kukavičkih napada na pekare Albanaca u Srbiji, i to kamenicama (Novi Sad), mecima iz automatskog oružja, ručnom bombom (Novi Pazar), podmetanjem požara (Sombor).


Što možemo naučiti iz svega ovoga? Najprije, mediji nas prilikom ovakvih incidenata redovno podsjete na ratnohuškačke medije 90-ih. Očigledno je trebalo unutar Haškog suda otvoriti i jedan odjel za predstavnike medija koji su poticali krvoproliće. Mediji nisu procesuirani kako treba, kako je bilo recimo sa strogo kažnjenim novinarima koji su poticali na genocid u Ruandi. Zato mediji i danas više raspiruju konflikte nego što ih pomažu razriješiti. Posebno su srbijanski mediji poslije utakmice širili raznorazne teorije zavjera. Pa se pisalo kako je čitav incident „smišljen napad na srpsku pametnu politiku građenja dobrih odnosa i sa Zapadom i s Rusijom“, kako se radi o „svjetskoj zavjeri da se spriječi predstojeća posjeta Vladimira Putina Beogradu“, kako su za sve krivi Amerikanci (“Američka igračka Velike Albanije na stadionu JNA”) i beogradska gay-parada zbog koje je “Bog okrenuo lice od Srba i Srbije, zbog bezakonja vladara Srbije”. Nakratko je oživio duh velikosrpskih medija 90-ih koji su trovali mozgove čitatelja pričama o bjelosvjetskoj uroti protiv Srba. No i albanska je strana imala svoje teorije zavjere: predsjednik albanskog nogometnog saveza Armando Duka ispalio je: „Tko može da dokaže da se sve nije desilo kao provokacija Srba, koji su željeli to iskoristiti protiv Albanije“. Osim teorija zavjera, i medijski naslovi su bili nekorektni: „Haos izazvao rođeni brat albanskog premijera“ (izmišljena vijest), “Hoće rat sa Srbijom: Albanska tajna služba organizator napada”, “Krivi su! Europa žestoko osudila provokaciju Albanaca”, “Albanski ekstremisti hteli da nam zgaze ponos”, “Divljaci: Albanci napadali od Beča do Tirane”, “Pakleni plan iz Tirane”. Ni albanski mediji nisu ostali dužni, s trijumfalističkim naslovima poput „Etnička Albanija nad beogradskim nebom“ i „Osramoćena Srbija“. Ipak, najgore što se može moglo pročitati tih dana bila su dva nevjerojatna naslova u srbijanskim medijima: „Šiptarska svinjarija“ („Informer“) i “Američki pasoš, a džukela albanska” („Naše novine“).


Čini se kako se u zadnje vrijeme na Balkanu strasti najčešće uzburkaju oko nogometa. Nogomet je na Balkanu - ali i šire - postao savršen supstitut za rat. Nije li albanski premijer Edi Rama nakon utakmice u Beogradu izjavio kako je “ponosan što su crveno-crni /albanski tim/ pobijedili u nogometnom ratu”? Ne pridonose li ovakvom ozračju i mediji i sportski komentatori koji dešavanja na nogometnim utakmicama opisuju upravo ratnim rječnikom: rovovska bitka, rat, ratnici, nišanske sprave, streljivo, naciljao, ispalio, bunker, nanišanio, poniziti, probiti, neprijateljski tabor, potući do nogu, slomiti otpor, pregaziti, rasturiti, skinuti skalp, pao bez ispaljenog metka, uništiti...? Onda ne čudi zašto su - uz komentare internet-portala - tribine nogometnih stadiona postale oaze nekažnjenog artikuliranja mržnje i najgoreg primitivizma.


velika-Albanija-udz

Na koricama udžbenika iz geografije u Albaniji prikazana su "albanska etnička područja", Velika Albanija


Nadalje, opet smo vidjeli kako napredak tehnologije ne prati ljudski napredak čovjeka, niti napredak tehnologije pomaže nadilaženju čovjekovih ograničenja. Naprotiv, napredak tehnologije čini naša ograničenja samo opasnijima i transparentnijima. Daj budali visokotehnološke spravice, daj mu internet, daj mu svemirsku tehnologiju, on će i dalje ostati kreten i tu će tehnologiju upotrijebiti samo da primitivno provocira druge.


Na kraju nijedna strana nije pobjednik, i jedni i drugi ostaju bez bodova. Šteta za sjajnu pomlađenu Srbiju koja već godinama živi kao talac vlastitih „navijača“. Šteta za Albaniju koja konačno ima konkurentan tim, kadar čak dobiti Portugal u gostima, ali ima navijače neodgovorne kretene, koji ne razmišljaju što će nakon njihove budalaštine biti s njihovom reprezentacijom, ali i s nedužnim albanskim pekarima u Srbiji. Nacionalizam kao da je ljudima na ovim prostorima potpuno uništio bilo kakav osjećaj odgovornosti, degradirao ih u osobnom razvoju i pretvorio ih u razmaženu djecu. Koja su spremna pobiti jedna druge zbog obične krpe. Na crveno-crnu krpu na helikopteru-igrački srpska je publika reagirala kao krdo bikova. Još je jadnije to što su albanski mediji prikazali albanske nogometaše koji su se potukli oko zastave kao junake, s patetičnim naslovima poput „Ne dirajte moju zastavu!“.


Konačno, nakon prošlog utorka mnogi bošnjački, ali i hrvatski internet-komentatori su likovali nad zastavom Velike Albanije u po Beograda i radosno konstatirali kako je to posljednji čavao u lijesu velikosrpskog nacionalizma. Ta je tvrdnja trostruko netočna: nacionalizam je prošlog utorka postigao hattrick u utakmici s političkim alternativama na Balkanu. Istina, paradiranje zastave albanskih nacionalista u po Beograda, nakon svih povijesnih težnji velikosrpskog nacionalizma da politički i kulturno integrira prostor „od Trsta do Soluna“, nakon svih Miloševićevih ratova 1992-1995-1999, koji su kulminirali drastičnim sužavanjem srpskog državnog prostora, na prvi pogled izgleda kao konačno poniženje i poraz velikosrpskog nacionalizma. No, zaboravlja se kako nacionalizam upravo najviše raste kroz poraze i poniženja. Poniženje i degradiranje je sama bit nacionalizma i u odnosu prema drugima i u odnosu prema sebi samima. Nacionalizam je mržnja koja uporno traži razloge i najsretnije ih nalazi u slučajevima poniženja vlastite nacije. Koje moraju osvetiti, što im daje smisao postojanja. Stoga je publika u Beogradu jedva dočekala provokaciju da krene u ono što su ionako maštali učiniti, mlaćenje Albanaca. Nacionaliste, kako dramatično pokazuje povijest Balkana, nikad nije teško izazvati na sukob. Dovoljna je sitnica poput krpice na helikopteru da nanese smrtnu uvredu ponosnom nacionalistu. Pogotovo ako je to u „njegovom dvorištu“. Nema, uistinu, veće uvrede za prosječnog balkanskog nacionalista od toga da mu se komšije smiju u njegovoj vlastitoj kući. Za svoju uvrijeđenu „čast“ i „kulturu“ on je tada spreman položiti i tuđi život. Pravi udarac velikosrpskom i bilo kojem drugom nacionalizmu je kad mu se netko suprotstavi drugačijom mjerom od pukog imitiranja. Ovako, Srbija je na europskom putu, koji bi mogao bar inicirati intenzivniju lustraciju zemlje i čišćenje pamćenja, nakon prošlog utorka zakoračila nekoliko koraka unazad.


Drugi vid pobjede nacionalizma nakon prošlog utorka je likovanje Srbima susjednih naroda nakon dešavanja u Beogradu. Kako kaže Ivan Lovrenović, „trijumfalizam i likovanje bio bi najpogrešniji način na koji bi dionici južnoslavenske i albanske povijesti mogli ispratiti srpski mit na historijski počinak. Od analogne hrvatske, bošnjačke ili albanske panetničke ideologije, srpska se razlikuje samo po prilikama koje su joj bile dane i po brojčano-fizičkim mjerama – razlika je u kvantiteti, ne u vrsti. Mnogo mudrije od likovanja, bilo bi držati na umu upozorenje Miodraga Popovića o velikomu intelektualnom i etičkom porazu, koji čovjekov duh može doživjeti ako nije u stanju da se iščupa iz pseudohistorijskih i pseudomitskih mreža.“ Nacionalizmi Srbima susjednih naroda slabo su poslušali ovu opomenu. Uzvraćanje istom mjerom i imitacija dosad je dominantan odgovor nesrpskog stanovništva Balkana na velikosrpski nacionalizam. Taj odgovor, osim što nažalost nije efikasan u suzbijanju nacionalizma, pravi dodatnu štetu, time što u biti sve nacionalizme u tom začaranom krugu čini otpornima na bilo kakvu kritiku. Jer, kao što nema moralno pravo gunđati protiv drona sa zastavom Velike Albanije onaj tko prethodno maše transparentom „Nož, žica, Srebrenica“ ili urla „Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji“, protiv velikosrpskog nacionalizma nema pravo gunđati ni onaj tko podržava paradiranje zastave velikoalbanskih nacionalista u Beogradu.


949739 m3w620h372q75v3126_WIEN_POLIZEI-GROSSEINSATZ_NACH_ABGEBROCHENEM_EM-QUALIFIKATIONSSPIEL__-_WIEN_POLIZEI-GROSSEINSATZ_NACH_ABGEBROCHENEM_EM-QUALIFIKATIONSS_-_APA-Bilderdienst_-_15.10.14_-_13.18_-_ABD0086_-_Vol

Dijaspora u izljevima ljubavi prema domovini: prizor iz Beča


Treći vid pobjede nacionalizma nakon prošlog utorka je predstavljanje na sceni velikoalbanskog nacionalizma, koji, s obzirom na nacionalistička bujanja u Europi i povijesno iskustvo, nije za podcjenjivanje. Nije to samo dron iznad stadiona JNA i grupa neodgovornih navijača. To su i „Crveno-crna alijansa“ i „Stranka za pravo, integraciju i zajedništvo“, političke stranke koje pokazuju uzorke ponašanja prema albanskim manjinama u susjednim državama kakvi su bili uočljivi u počecima velikosrpskog nacionalizma. Tu je i pokret „Samoopredjeljenje“, čiji predstavnici sjede u kosovskom parlamentu. Nisu ovi pokreti još uvijek toliko utjecajni i ratoborni kao velikosrpski nacionalizam nekoć, ali nisu ni bezopasni. Kako god, velikosrpski nacionalizam oduvijek sumnjiči Albance za želju stvaranja velike Albanije, i sada je sa zastavom Velike Albanije iznad stadiona JNA dobio novi, vitalan impuls i razlog daljnjeg postojanja.


Marijan Oršolić

Prometej.ba 27.10.2014.