Djeca u sirotištu u Vijetnamu. Izvor fotografije: flickr.com

Nedavna studija, objavljena u znanstvenom zborniku "Proceedings of the National Academy of Science", pokazala je da djeca koja su rano djetinjstvo odnosno formativne godine života provela u sirotištima, pokazuju znatna odstupanja u veličini mozga, kao i na testovima inteligencije. U studiji se navodi da su rađena skeniranja mozga i druge povezane analize na 67 osoba koja su porijeklom iz sirotišta u Rumuniji i koja su kasnije usvojena u britanskim porodicama. Radi se o osobama koje su provele između 3 i 41 mjeseca u sirotištu. Mjerenja su pokazala da oni imaju za 8,6% manji mozak u odnosu na njihove vršnjake koji su djetinjstvo proveli u porodicama. Studija je također pokazala da postoji korelacija između smanjenja mozga i vremena koje su ove osobe provele u sirotištu.

Iako su mnoge studije prethodno pokazale da je porodica optimalan oblik okruženja za razvoj djeteta, ovo istraživanje je značajno jer govori o nepopravljivoj šteti koja je posljedica neadekvatne brige u formativnom periodu razvoja, ali i o korelaciji između vremena zapostavljenosti i razine oštećenja mozga.

Istraživanje rađeno na djeci koja su djetinjstvo provela u sirotištima u Rumuniji sigurno da daje porazne rezultate s obzirom na uslove u kojima su ova djeca bila smještena. Naime, za vrijeme režima Nikolaja Čaušeskog, abortus i kontracepcija bili su kriminalizirani, a namjera je bila da se poveća natalitet zemlje i osnaži ekonomija novom radnom snagom. Zabrana je rezultirala većim brojem djece, ali i većim brojem sirotišta gdje su vladali nehumani uslovi. Kad je komunizam u Rumuniji pao 1989. godine, procjenjuje se da je u sirotištima bilo smješteno oko 170.000 djece. Novinari koji su nakon pada režima posjetili sirotišta, svjedočili su užasnim prizorima zapostavljene, neuhranjene, mučene djece. Naročito su bila zanemarena i zlostavljanja djeca sa posebnim potrebama koju je komunistički režim Čaušeskog smatrao "nekorisnim".

Iako su kroz historiju postojali neki oblici sirotišta, uglavnom u organizaciji milosrdnih i religijskih organizacija, institucionalizacija brige o djeci bez roditeljskog staranja (onaj oblik koji danas poznajemo), doživljava ekspanziju tokom razdoblja industrijalizacije i urbanizacije. Kao najčešći razlozi institucionalizacije djece pojavljuju se siromaštvo te rađanje djece s posebnim potrebama.

Organizacije koje se bave pravima djece već duže vremena se zalažu za deinstitucionalizaciju brige o djeci kroz alternativne modele hraniteljstva, udomljavanja oblika smještaja koji oponašaju strukturu porodice. Većina zemalja koja još uvijek ima sirotišta u procesu je tranzicije ka humanijim oblicima brige o djeci bez roditeljskog staranja, iako i taj sistem posjeduje određene nedostatke.

Međutim, ono što se nameće kao poseban izazov kada je ovaj problem u pitanju jeste postojanje svojevrsnog društvenog konsenzusa o normalnosti ovakvih institucija. Alarmantnost studije spomenute na početku teksta, ali i mnoga druga istraživanja koja su došla do sličnih zaključaka (djeci je za normalan razvoj potrebno porodično okruženje), trebala bi biti povod za sistematsko rješavanje problema. Nepostojanje društvene svijesti o tome da su djeca u sirotištima i domovima zapostavljena, bez obzira na kvalitet uslova tih institucija, doprinosi procesu generiranja njihove kasnije društvene isključenosti. Čak i donacije domovima, volontiranje u sirotištima (poseban je trend volontiranje u afričkim sirotištima među bijelim studentima sa Zapada), te drugi oblici dobročinstva bazirani na milostinji, zapravo doprinose daljoj zapostavljenosti ove djece.

Prema dostupnim podacima, u BIH postoji preko 2000 djece bez roditeljskog staranja, a najveći broj ove djece živi u domovima za nezbrinutu djecu. Zakonski okvir u BIH, definiran entitetskom zakonima o socijalnoj zaštiti i hraniteljstvu, kao i niz konvencija koje je BiH potpisala, u teoriji potpomažu proces transformacije od institucija do alternativnih oblika zbrinjavanja. Međutim, u praksi transformacija ide sporo, a društvena svijest o humanijim oblicima zbrinjavanja još uvijek je na niskom nivou.

Anela Hakalović, Prometej.ba