„Za početak, Bošnjake i Hrvate dijeli sam magistralni put: do bijele crte se proteže jedna opština, a od bijele crte druga, općina, što predstavlja popriličan problem kada, na primjer u slučaju saobraćajne nesreće, morate čekati obje policije da naprave uviđaj“, priča Simeunović i prisjeća se svog djetinjstva:


„Neki su imali tu „sreću“ da žive u svojoj etničkoj zajednici, međutim, ja nisam. Odrasla sam u većinski bošnjačkoj sredini, a roditelji mi imaju srpsko i hrvatsko ime, iako im nacionalnost nije bitna, što nije bila baš zahvalna okolnost. Završila sam osnovnu školu po hrvatskom nastavnom programu, a jedno vrijeme sam pohađala i školu u šatoru jer se vlasti nisu mogle dogovoriti gdje i kad će muslimanska, a gdje i kad hrvatska djeca pohađati nastavu. Po završetku rata, ovo je rješenje zamijenio sistem dvije škole pod jednim krovom, koji je još uvijek prisutan širom BiH i dijeli djecu koja se nalaze u istoj školskoj zgradi. Sjećam se da je jedne prilike novinarska ekipa iz Sarajeva, predvođena novinarom Zvonkom Marićem, došla da snimi prilog o djeci i njihovim iskustvima pohađanja različitih, etničkih školskih programa u istoj zgradi. U jednom trenutku su nas novinari pitali znamo li ko je predsjednik naše države. Hrvatska djeca su mahom odgovarala da je predsjednik Franjo Tuđman, a samo sam ja odgovorila da je Alija Izetbegović, budući da je tada on zaista i bio predsjednik Bosne i Hercegovine. Sjećam se, blago rečeno, negativnih reakcija u svojoj, hrvatskoj školi, a blagonaklonih od strane bošnjačke djece. Čak sam i čokoladu dobila zbog tog odgovora“, priča Dajana, napominjući da je to dobar primjer kako je djecu lako obmanjivati i kako se najmlađima najlakše manipuliše.


Druženje s 'pogrešnim osobama'


„Politika i nacionalizam nisu bili dio mog kućnog odgoja, niti su moji roditelji ikad pričali na taj način. Uprkos tome, na vlastitoj koži sam iskusila diskriminaciju po osnovu nacionalnosti na mnogo načina, nigdje nisam bila baš dobrodošla. Za muslimane u mojoj sredini bila sam nepogodna jer nisam muslimanka, a Hrvati su me smatrali loše odgojenom, budući da ni moji roditelji ni ja nismo išli u crkvu. U djetinjstvu mi je bilo teško naći prijatelje slične meni. Moja najbolja drugarica je bila muslimanka i svakodnevno je trpila kojekakva pitanja o tome zašto se druži sa mnom. Međutim, iako je bilo prigovaranja i jednoj i drugoj o našem druženju, naše prijateljstvo traje do danas“, nastavlja Dajana svoju priču i dodaje:


„Slično je bilo i kod izbora partnera, a jedina sretna okolnost je bila ta što sam uvijek imala podršku roditelja. Danas sam udata za muslimana, a moja najbolja prijateljica je također udata za čovjeka koji ne pripada njenoj naciji. Možda je to sve tako završilo zato što smo se družile s pogrešnim osobama“ (smijeh).


tesanj


Nacionalnost važna za posao – u kladionici


Da je nacionalnost važna pri zapošljavanju u državnoj službi, zbog popunjavanja potrebnih kvota, to je već poznato, ali Dajanino iskustvo potvrđuje da može biti tema i pri zapošljavanju u sportskoj kladionici.


„Pri mom zapošljavanju također je bila upitna moja nacionalnost. Trebalo je, naime, najprije utvrditi koliki procenat muslimana, a koliki Hrvata, živi u tom mjestu, kako bi se vidjelo jesam li ja, kao Hrvatica, pogodna da radim tu. Ono što je apsurdno je da je radno mjesto bila – sportska kladionica! Tek kad je utvrđeno da je dovoljno i muslimana i Hrvata i ostalih među stanovništvom, dobila sam taj posao. Da je, kojim slučajem, struktura stanovništva bila drugačija, posao bi dobio neko podobnijeg imena.“


Nakon cijelog života provedenog u podjelama označenom društvu, Simeunović kaže da danas ne osjeća pripadnost ničemu i nikome u Bosni i Hercegovini.


„Ne osjećam da pripadam bilo kome i bilo kojoj strani u svojoj državi, jer pripadnost u BiH gotovo automatski znači i opterećenost nacionalizmom i postojećim normama koje naprosto kvare svakodnevni, obični život“, zaključuje naša sagovornica.


| Novinarka: Tamara Zablocki |

Lične priče o diskriminaciji | Prometej.ba u suradnji s jednakost.ba

(Budi građanin/građanka)