Bošnjački sabor je 28. septembra 1993. godine sazvao 349 delegata u opkoljenom gradu Sarajevu kako bi proglasio da se ime njihove nacije od tog trenutka promjenilo od naziva Musliman u naziv Bošnjak. Ova nacionalna renominacija označila je mnogo više nego samo terminološku stvar, jer uvođenje bošnjačkog nacionalnog imena je ustvari bio odraz potpunog ideološkog prelaza sa muslimanskog nacionalizma na bošnjački nacionalizam. Do 1993. godine muslimanski nacionalizam je insistirao na suverenosti Muslimana uz Srbe i Hrvate u Bosni i Hercegovini, dok je nakon 1993. godine bošnjački nacionalizam od 1993. godine isticao isključivu državotvornost Bošnjaka u Bosni prkoseći višenarodnom sastavu i međunarodnoj granici Bosne i Hercegovine.

Od prošle godine, 28. septembar se zvanično obilježava kao Dan Bošnjaka i ovogodišnje obilježavanje privlači posebnu pažnju jer je originalno sazvanje Bošnjačkog sabora bilo prije tačno 25 godina. Bošnjački sedmičnik «Stav» je izašao sa specijalnim izdanjem posvjećenim Bošnjačkom saboru tvrdeći da su demokratska atmosfera i nacionalno jedinstvo označili Bošnjački sabor kao historijsku vododijelnicu nakon koje Bošnjaci su konačno stupili na svjetsku pozornicu kao politički suveren i prije svega državotvoran narod. Ovogodišnje obilježavanje Dana Bošnjaka je takođe bio povod za prestižnu promociju zbirke radova o bošnjačkom naslijeđu pod pokroviteljstvom Stava, Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu, Muzeja Alije Izetbegovića i vođe SDA Bakira Izetbegovića.

Dan Bošnjaka je, kao većina nacionalnih dana, školski primjer zamišljene tradicije, svečana manifestacija koja izgleda stara ali je obično sasvim skorašnja, a ponekad i falsifikovana (Hobsbawm 1983). Njegovo godišnje ponavljanje i podsjećanje na istorijski Bošnjački sabor 1993. godine impliciraju kontinuitet sa prošlošću, iako je godišnja manifestacija bošnjačke nacionalnosti novost od 2017. godine. Nadalje je zanimljivo da Dan Bošnjaka obilježava Bošnjački sabor zbog uvođenja bošnjačkog nacionalnog imena dok ignoriše činjenicu da je isti Bošnjački sabor 1993. godine takođe uslovno prihvatio trojnu podjelu Bosne i Hercegovine u bošnjačku, srpsku i hrvatsku republiku sa većinskom pristankom 218 od 349 delegata.


Bošnjački sabor

Originalni TVBiH prijenos Bošnjačkog sabora je dostupan na jutjubu i pruža tužan podsjetnik na stvarno dramatične okolnosti pod kojim je 1993. godine uvođeno bošnjačko nacionalno ime. Alija Isaković je bio prvi govornik na saboru i samo kratko je spomenuo promjenu imena kao pravedan čin kojem ne treba dalje objašnjenje. Njegov govor je dalje ustvrdio da «trojna podjela Bosne i Hercegovine je komšijska i međunarodna prisila» i «gruba realnost kojoj se moramo što prije priviknuti». Nakon toga, Alija Izetbegović se obraćao saboru kao osnivač Muslimanske nacionalističke stranke SDA i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Njegov referat je rezimirao Oven-Stoltenbergov mirovni sporazum fokusirajući se na posljedice za takozvanu «Bosansku Republiku» koja bi bila uspostavljena na teritorijama sa bošnjačkom većinom unutar Bosne i Hercegovine. Izetbegović je predstavio devet razloga za prihvatanje Oven-Stoltenbergovog prijedloga za podjelu i naglasio da je «najvažniji defekt ponuđenog rješenja» da republici sa bošnjačkom većinom nije pripisano dovoljno teritorije. Izuzetno je vrijedno pažnje da je rukovodstvo najvišeg nivoa SDA podstaklo Bošnjački sabor 1993. godine da prihvati trojnu podjelu Bosne i Hercegovine pod uslovom da bi veći dio teritorije bio pripisan republici sa bošnjačkom većinom.

Jedan od najprominentnijih ratnih SDA političara, Edib Bukvić se obraćao Bošnjačkom saboru sa konkrentnim prijedlogom za definiranje teritorije bošnjačke nacionalne države uz kriterije «da je to kompatkan prostor koji se može braniti, da ima svoj izlaz na more i da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana». Drugi istaknuti član SDA, Bakir Tanović je specificirao da bi bošnjačka nacionalna država sačinjavala «prostor od 53 općine sa većinskim muslimanskim stanovništvom». Na Bošnjačkom saboru su takvi particionistički prijedlozi dobivali otvoreno odobrenje od strane vladinih zvaničnika SDA Harisa Silajdžića i Ejupa Ganića kao i od strane Ejuba Topića koji je predstavljao predstavnički klub SDA.

Ovaj dominantni particionistički lobi unutar SDA je uživao potpunu podršku nekih ključnih intelektualaca koji su bili blisko involvirani u organizaciji Bošnjačkog sabora. Muhamed Nezirović je najotvorenije tvrdio da nacionalna država nije ništa loša «ako bude naša muslimanska nacionalna država». Šemsudin Musić i Hajrudin Numić su slično podržavali parcitionističke ideje na Bošnjačkom saboru.

Na kraju je Bošnjački sabor usvojio deklaraciju o promjeni imena koja je objavljena u sedmičnom listu SDA «Ljiljan» 6. oktobra 1993. godine. Deklaracija je štampana na istoj stranici kao zvanična izjava da je Bošnjački sabor prihvatio podjelu Bosne i Hercegovine pod uslovom da veći dio teritorije bude pripisan republici sa bošnjačkom većinom. Deklaracija sama je naznačila da je promjena imena ustvari odraz mnogo više nego samo terminološkog pitanja:

Svjesni povijesnog značenja momenta u kojem se sastajemo kao i iskušenja koja nas čekaju, odlučni smo da našem narodu vratimo njegovo povijesno i narodno ime Bošnjaci, da se na taj način čvrsto vežemo za našu zemlju Bosnu i njenu državnopravnu tradiciju, za naš bosanski jezik i sveukupnom duhovnom tradicijom naše povijesti.

Insistiranjem na čvrstoj vezi između bošnjačke nacije i bosanske države deklaracija je odrazila ključni princip nacionalizma koji smatra da država i nacija trebaju da budu kongruentne (Gellner 1983). U tom duhu, deklaracija je dalje suzila državotvornost u Bosni, bez pominjanja Hercegovine, na bošnjačku nacionalnu kategoriju koju definira kroz svoj bosanski jezik i svoju spesfičnu duhovnu tradiciju. Ova definicija bošnjačke državotvornosti isključila je Hercegovinu iz projektirane teritorije nacionalne države i osporila je Srbima i Hrvatima ravnopravnu državotvornost u Bosni. 28. septembar zato predstavlja rođendan jedne bošnjačke nacionalističke ideologije koja cilja na upostavljanje bošnjačke nacionalne države uprkos međunarodnim granicama i višenarodnom stanovništvu Bosne i Hercegovine.


Sjećanje i zaborav

Uzimajući sve navedeno u obzir, zapravo je čudo kako današnji svečani «Stav» može tvrditi da je Bošnjački sabor uslovnim prihvatanjem podjele Bosne i Hercegovine ustvari odbacio tu podjelu potvrđujući bošnjački politički kurs za očuvanje države Bosne i Hercegovine koju je spreman djeliti sa ostalim dvama narodima. Stav dalje tvrdi da Bošnjački sabor «vrhunski je čin i demokratije i državničke mudrosti» i da su Bošnjaci sa njega «pobjedničkim trubama objavili svoj povratak na evropsku i svjetsku pozornicu».

Uprkos obećanim trubačima, ono što nije čudo jest da se ne baš svi građani Bosne i Hercegovine osjećaju pozvani na proslavu godišnjeg rođendana bošnjačkog nacionalizma 28. septembra. Prošlogodišnju proslavu je označio govor sadašnjeg vođa SDA Bakira Izetbegovića da «Bošnjaci su vezivno tikvo Bosne i Hercegovine». Ove riječi su jako odjeknule ratni zahtjev za isključivu bošnjačku državotvornost iz 1993. godine i pokazale su da se domaćini Dana Bošnjaka suočavaju sa teškom izazovom kako da se podsjećaju na Bošnjački sabor zaboravljajući njegove particionističke namjere. Prikladno je zbog toga da završavam svoju rođendansku čestitku sa inspirativnom citatom pionira studija nacionalizma, Ernest Renan: «Zaborav, i čak bih rekao historijska greška, su suštinski u stvaranju nacije.»

Autor: Harm Rudolf Kern

Kao student Jugoistočno-evropskih studija na Univerzitetu u Grazu Harm Rudolf Kern je istraživao ideološki prijelaz sa muslimanstva na bošnjaštvo u ratnim novinama "Muslimanski Glas" i "Ljiljan". Iz svojih saznanja je zaključio da je ozbiljna i javna debata o bošnjačkom nacionalizmu ključna stvar za mir i stabilnost u BiH. Stavovi iznijeti u tekstu pripadaju autoru.