Od kraja 1990., godine koja je označila početak ostvarivanja različitih „tisućgodišnjih snova“, koji su na javi ostvarivani kroz bratska klanja čije posljedice živimo i danas, prošlo je skoro već 28 godina, taman onoliko koliko ima pisac ove uvodne bilješke. Tekst ispod Ivan Lovrenović napisao je baš tada, a objavljen je 1.1.1991. u zagrebačkom Danasu. Oni koji su tada počeli provoditi nastavak političkog projekta „hrvatske integracije“ vjerojatno ga nisu pročitali – no što i da jesu? Imali su svoju viziju idealnog svehrvatstva za koju su bosanski Hrvati kao nečisti morali platiti cijenu – i ovi su to učinili dobrovoljno, kao što čine i danas. Tekst je objavljen i u novoj knjizi Ivana Lovrenovića Sizifova sreća. (F.Š.)

*

San o idealnoj integraciji hrvatska kultu­ra sanja stoljećima. Različitost svojih po­vijesno-civilizacijskih tipova i tradicija ona osjeća kao kaznu, ne kao dar. Kao hete­rogenost, čak i divergenciju, a ne kao bogat­stvo oblika, diversificiranost. Razmrvljenost, razdrobljenost, membra disiecta – kako se sve nije taj tragički osjećaj imenovao, od Rittera Vitezovića do iliraca, od Starčevića do Matoša, i od Krleže do naših dana.

Svi dosadašnji projekti i pokušaji integraci­je bili su manje ili više – brodolom. Što je bilo (po)grešno? Sam san, ili samo način? Pitanje nije postavljeno ovome tekstu; ono je veće i od teksta i od onoga tko ga piše. Postavljeno je sa­mo zato da bude postavljeno, s uvjerenjem da je najvažniji posao: javno provjeriti nosivost pi­tanja i složiti se oko njegovog mjesta u hijerarhiji redoslijeda. Ovaj će se tekst, dakle, spram svojega pitanja odnositi samo kao fusnota, marginalna glosa. A onaj koji piše svje­stan je paradoksa: dok postavlja pitanje o integraciji, zna da je i njegova pozicija, njegov po­int of view, određena (i omeđena?) formativ­nom pripadnošću jednome od rasijanih dijelova.

Civilizacijski je facies hrvatstva i geoklimatski i povijesno-politički formiran u najma­nju ruku trovrsno. To, naravno, ne bi bilo ništa neobično, da dijelovi toga triptiha nisu tako izrazito markirani. U posve slobodnim termi­nima (i, nadam se, s razumljivom shematičnošću), može se govoriti o tri civilizacijska areala: romansko-mediteranskom, panonsko-srednjoevropskom, balkansko-orijentalnom. Toj trovrsnosti pandan je i trostrukost jezika (u onom smislu u kojemu odnos čakavskoga, kajkav­skoga i štokavskoga ingeniozno postavlja i imenuje Stanko Lasić u trećoj knjizi Krležologije).

Predaleko bi odvelo i previše prostora za­htijevalo opisivanje svih događaja i obrata koji su uvjetovali ovu trodijelnost u povijesno-političkom aspektu. I bez zalaženja u dalju pro­šlost, dovoljno je podsjetiti: od početka turskih osvajanja u 15. stoljeću, te tursko-austrijskih i tursko-mletačkih ratova, mirova, ponovnih ra­tova i razgraničenja, pa sve tako reći do jučer —posred hrvatstva kao narodne supstance (Krleža) ide granica triju velikih tuđinskih dr­žavnih sustava – mletačko-talijanskoga, au­strijskoga (austrougarskog) i otomanskoga. S tim da je granica između Turske i dviju evrop­skih država (respective – granica između mediteransko-evropskoga i bosanskoga hrvat­stva) – vjekovna linija sudara dviju žestoko antagoniziranih svjetskih ideologija i civiliza­cija! Mimo egzaktnih povijesnih znanja, pozi­vam čitaoca da slobodnom imaginacijom pre­doči koliko su i kako ova povijesna fakta (tipa dugoga trajanja) produbila primarnu trovrsnost. Na dva načina: pojačavajući međusobne razlike i dovodeći svaki od dijelova u aktivan suodnos s drugim kulturama (i narodima) u či­jemu se ozračju i sjeni našao. Političko, pak, naslijeđe ovih stoljeća (pa i ovoga posljednje­ga, od 1878. godine, kojemu i mi pripadamo, sa svim njegovim bankrot-eksperimentima: rat­nim, državno-političkim, jedinstvujušćim, ide­ološkim...) upravo danas pokazuje svu, gotovo aporijsku, kompliciranost hrvatskoga sna o integraciji.

Dolazimo tako i do pitanja: što je u svim tim stoljećima na sve rasijane dijelove ipak djelovalo kao civilizacijski ljepak, ma kako tanak? Bez sumnje: jezik u smislu etničkome, i konfesionalnost u smislu civilizacijskome. Jedno s drugim čvrsto prepleteno. Integrativni problem i važnost jezika u tako jezično diversificiranom narodu uočen je davno, a prijedlozi za njegovo rješavanje i praksa u kojoj su primje­njivani pripadaju najvrednijem dijelu hrvatske znanstvene i književno-jezične baštine. Može mi se odbiti na moj point of view, ali doseg, uči­nak i vrijednost bosanske franjevačke tradicije u tom aspektu, od začinjavca Divkovića u 16/17. stoljeću preko njegovih nastavljača u 18. i 19. – ogromna je, a još uvijek neprepoznata.

No, ni jedan ni drugi element ne valja uzeti kao apsolutno integrativan; i u jednome i u drugome odslikala se bitna varijetetnost ove kulture i ovoga naroda. Jer, ni cijela tradicija napora i izuma u kodifikaciji jezika (sa svim svojim zabludama i zvjezdanim trenucima) do danas nije uspjela prevladati hrvatsku jezičnu stvarnost.

Konfesionalnost (ili u ovom kontekstu pre­ciznije: zapadnoevropsko, rimsko kršćanstvo) jeste bila faktor integracije; za to možda u cije­loj Evropi nema zanimljivijeg primjera od Bo­sne. Ali upravo Bosna je i primjer razlike, sa svojim neetabliranim katoličanstvom (termin Srećka M. Džaje); u njoj se, u višestoljetnom ne­gativnom djelovanju „granice između svjeto­va“, stvara pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički profil franjevca i katolika-Hrvata uopće. Civilizacijski (u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne civilizacije), or­ganizacijski (u okviru Franjevačkoga reda i Katoličke crkve), nacionalno (u okviru hrvatstva) – taj profil zadobiva status varijeteta. On korespondira s cjelinom, ali je u odnosu prema njoj izrazito diferenciran. Crte te diferencira­nosti nisu tako jake da bi od varijeteta načinile poseban, drugi entitet, ali su dovoljno jake da se u toj korespondenciji prepoznaju kao nešto drugo.

Spomen relacije etabliranog i neetabliranog kršćanstva neizbježno otvara važnu temu hrvatske povijesti – klerikalizam. Do jučer, a sve od 1945, taj pojam isključivo je bio političko policijsko sredstvo vlasti; koristila ga je (kao, uostalom, i sve drugo) posve proizvoljno, ona­ko kako bi joj kad ustrebao u obračunu s ne­prijateljima. Bio je jedna od onih gubavih poli­tičkih krilatica, koja te, jednom zalijepljena na tvoj obraz, uz tvoje ime, činila gubavim zauvi­jek. U takvoj nakaznoj upotrebi riječ je unišla i u publicistiku, u znanost čak; no, to je posebno poglavlje povijesti naših sramota. („Spomeni­ka“ kakav je Magnum crimen Viktora Novaka u njoj je tušta i tma, a čišćenje tih gomila falsi­fikata bit će heraklovski posao).

Takva pojmovna ispražnjenost termina i politička i moralna ubitačnost prakse proizvo­dila je zanimljiv efekt – zastirala je, naime, stvarni pogled, ili pogled u stvar, kako hoćete. Čestita čovjeka degutirala je da samo i izgovo­ri riječ u njezinu stvarnom značenju.

Promjena, međutim, političkoga konteksta imala bi omogućiti normalan kritički pogled na tu pojavu, i što je još važnije, imala bi oba­vezivati na njega, ako se hoće aporija kulturne integracije vidjeti u svim relevantnim aspekti­ma. Metodičko i vrednosno razdvajanje duhovne, kulturne, intelektualne, narodnosne uloge vjere (i crkve), od klerikalizma kao stanja duha i političke prakse, ima u hrvatskoj intelektu­alnoj povijesti dugu tradiciju. Treba li podsje­ćati na sve važne njezine protagoniste, prije Starčevića i Kranjčevića, i poslije njih?

Dok se upotrebljavaju u kontekstu naci­onalne politike, pojmovi nacionalne kulture, povijesne tradicije – s prividom cjelovita zvu­ka – još i funkcioniraju. Politički. No, kad se počnu ovako raščinjavati – tipološki, sadržaj­no, idejno – cjelovitost se počne ukazivati kao fragmentiranost, monofonija kao polifonija, monokromija kao polikromija. Stanovište s kojega se ta pojava osjeća i ukazuje kao kazna, jest stanovište državno-političko. Ako je tačna tvrdnja s početka teksta, da su u hrvatskom slučaju svi dosadašnji projekti integracije nacionalne kulture bili brodolom, sad bi trebalo bi­ti jasno da je to zato što su svi bili - političko­ga karaktera. Politički projekt integracije nosi u sebi, tako reći po definiciji, jedan nagon, na­gon usredištavanja, redukcionizma, unifikaci­je. Centralizacija, dovođenje u red, ujednačava­nje! Fragmentiranost, polifoniju i polikromiju taj nagon osjeća kao sebi nepodložne osobine: odsutnost središta, kaotičnost, izmicanje kon­troli. Od te bolesti selekcionizma, svođenja na osnovnu, glavnu boju kulturno-nacional­noga daltonizma – pati sveukupna hrvatska intelektualna i politička povijest. Krajnji para­doks te atitude jest ovo: htijući biti integrativ­na, ona se praktično ponaša dezintegrativno, jer ne okuplja već izostavlja. Pospješuje sniža­vanje i zaborav vrijednosti, jer se u tome izo­stavljanju rukovodi svim mogućim kriterijima razlikovanja i odstranjivanja (nacionalnim, vjerskim, ideološkim, regionalnim, čistunsko-jezičnim), samo ne onima kulturi imanentnima – duhovno-estetskima.

O primjerima toga stava izazvanim intelek­tualnom bijedom, skučenošću horizonata ili, pak, političkom kriminalnošću i zadrtošću – neću govoriti. Toliko ih je da svatko pismen za sebe učas može napraviti zbirku u šetnji stolje­ćima, do danas. Kao najeklatantniji, uzimam onaj koji je najveličanstveniji u svojoj intelek­tualnoj superiornosti i moćnom erosu negaci­je. Krleža, kad piše Hrvatsku književnu laž! Kad jednom jedincatom književno-imperatorskom gestom baca van, kao truplo, cijeli povi­jesni korpus hrvatske književnosti, u ime – ipak, ipak, ipak! – jedne ideologije, makar i književne (iako ne samo književne). Krleža, ka­da konstruira „magistralu naše povijesti“: bogumili – Križanić – Kranjčević, čisteći povi­jest nemilice od svega što se tom pjesničko-ideološkom fantazmom od ceste ne kreće. Krleža, kada sanja o sređivanju naše povijesti egzak­tnom materijalističkom metodom i pokreće Enciklopediju, pa onda u njoj, primjerice, neki Milutin Baltić (sa slikom, molim!) dobiva veće značenje nego Matija Divković!

Ne govorim, dakle, o pigmejima, sitnim du­šama ili o političkim idiotima. Govorim o gi­gantu, o najvećem imenu hrvatske „kutije olovnih slova“ od Marulića do tko zna kad. Ako je, dakle, Krležu gonio taj demon selekci­onizma i redukcionizma (smijem li reći: čak sektaštva?), Krležu u kojega sve ima pokriće moćne stvaralačke signature – kako li je taj demon poguban kad se javi i kad mu se omo­gući da prevlada kao prosječno stanje hrvat­skoga duha!

Što, dakle, s integracijom hrvatske kulture? Je li ona san i aporija, ili ipak virtualna mogućnost? Rekoh, pitanje je veće od mojega tek­sta i od mene koji pitanje ispisujem. Ali, ako je hrvatska kultura, ma što to bilo, povijesno i ti­pološki strukturirana varijetetno i policentrič­no, i ako je pitanje njezine integracije nerješivo po logici političko-državnog nagona (već i zato što je kultura, a dodatno zbog povijesno-političkih datosti) – onda bi, za početak, za novi početak, virtualnost valjalo početi otkrivati u drukčijoj vrsti sna. U kojemu neće glavni ranjavi motiv biti oblik i opseg političke mape, već u kojemu će se fragmentiranost ukazivati kao bogatstvo, polifonija kao suzvučje, polikro­mija kao temeljni princip kulture.

Dar, ne ka­zna.