Početkom decembra održani su parlamentarni izbori u južnoj španjolskoj regiji Andaluziji. Kao i obično, Socijalistička radnička partija (PSOE) odnijela je najveći broj glasova. Odmah iza bila je Narodna stranka. Na prvi pogled ništa neobično. Ipak, antifašistička ljevičarska scena u cijeloj Španjolskoj počela se hvatati za glavu nakon izbora zbog činjenice da je ekstremno desna stranka – Vox – dobila više od 10 posto glasova na tim izborima.

Nakon što je Europu poplavila pojava ekstremno desnih reakcionarnih stranaka, preko Mađarske, Italije, Poljske, Njemačke i brojnih drugih, činilo se pomalo čudnim zašto se to ne događa u Španjolskoj, budući je frankistički ressantiman još uvijek u određenim dijelovima španjolskog društva iznimno snažan. Mnogi su to pokušavali objasniti time da je Narodna stranka (PP) bila dovoljno ekstremna i dovoljno široka da obuhvati i ljude sa desnog centra i one sa ekstremne desnice. Narodna stranka, naime, nikada nije javno osudila frankizam. Ne treba zaboraviti niti to da je PP nastao reformacijom Narodne alijanse (Alianza Popular) koja je bila direktna nasljednica Francove Falange. Činilo se da je to dovoljno da PP ogrne i „umjerene“ konzervativce i fašiste pod svoj plašt. Ipak, prošlog tjedna stvari su se duboko zakomplicirale i alarmirale kompletnu antifašističku scenu u Španjolskoj. Na pokrajinskim izborima u Andaluziji, kako je već rečeno na početku teksta, „ekstremno desna stranka“, kako im se tepa (zašto ne otvoreno reći – (neo)fašistička?) Vox, osvojila je 11 posto glasova. Iako još uvijek nije slomljen duopol između PSOE-a i PP-a, nakon ovoga, ali i nakon desnog skretanja Građana, fragmentirani španjolski politički spektar će još više ići udesno – ukoliko ne bude jake reakcije s lijeva.


Stranka identitetdžija, antifeminista, islamofoba i tržišnih fundamentalista

Pa na kraju, tko to čini Vox? Vox je nastao krajem 2013. godine kako bi privukao „razočarane birače PP-a“. Njen predsjednik, Santiago Abascal, po osnutku partije, rekao je da je, dakako, „jedinstvo Španjolske“ najvažnije. Kao da Rajoyu i sada Casadu nisu (bila) puna usta „španjolskog jedinstva“.

Kad već spominjemo „jedinstvo Španjolske“, vrijedi napraviti kratki ekskurs i citirati izravno još uvijek živog bivšeg kralja Španjolske Juana Carlosa, koji se hvalio svojim razgovorom sa kaudiljom Francom. Da ga citiramo: „Nekoliko dana prije smrti, Franco me je uzeo za ruku i rekao mi: „Visočanstvo, jedina stvar koju tražim od vas je da čuvate jedinstvo Španjolske“. Nije mi rekao 'čini ovo ili ono', ne: jedinstvo Španjolske. Ako razmislite, to znači mnogo toga...“. Kako se to čuva „španjolsko jedinstvo“ najbolje su prošle godine osjetili Katalonci na svojim leđima, doslovno.

Dakako da ni Vox nema ništa protiv monarhije. Ideološki su oblikovani kao i većina novih alt-right snaga: inzistiranje na nacionalnom jedinstvu i promicanje „obiteljske kulture i života“. Islamofobije i mizoginije nimalo ne manjka. Predlažu zabranu učenja o islamu u javnim školama, podržavaju španjolsku vojnu borbu protiv „džihadizma u svijetu“, dok bi iz države izbacili sve imame koji „propagiraju fundamentalizam, džihad i prezir prema ženama“, iako su, nota bene, protiv zakona o rodnom nasilju, dok bi ženama zabranili pravo na pobačaj. Zabranili bi „fundamentalistička učenja islama“, dok naravno, o fundamentalističkom učenju kršćanstva koje u Španjolskoj snažno sprovodi Opus Dei nema ni riječi.

Nije teško pronaći proturječnosti u njihovom programu; pravi je problem u tome kako se takav diskurs ideološki legitimira te koja je njegova ideološka funkcija.

S tim u vezi, ne treba zaboraviti da je to stranka tržišnih fundamentalista. Fašizam ne opstaje bez kapitalističke eksploatacije. Nema velike razlike u ekonomskom programu Građana i PP-a sa onim Voxa; ekonomski liberalizam i kapitalističko tržište su, naravno, common sense fašističke društvene reprodukcije. Tako Vox predlaže nejednakiji porezni sustav od trenutnog: smanjenje poreza na dohodak, smanjenje poreza na dobit za 20%, ukidanje poreza na bogatstvo i nasljedstvo. Tu su i smanjenje poreza za sitnu i srednju buržoaziju, kao i minimizacija birokratskih procedura za administrativno odobrenje osnivanja poduzeća, kako bi se eksploatacija radničke klase dodatno olakšala. Nema sumnje da bi investitori s radošću dočekali uvođenje ovakvih mjera.

Jedna od ključnih točaka njihovog programa je neizostavna mržnja prema izbjeglicama i migrantima. Nema ništa novo u tome da su alt-right snage otvoreno ksenofobne. Taj welfare šovinizam se ogleda u, recimo, njihovoj intenciji da ukinu pravo na besplatno školovanje i besplatnu zdravstvenu zaštitu osobama bez dokumenata i onima koji ne žive u Španjolskoj više od deset godina – suprotno povelji o ljudskim pravima.


Izbori i nove mobilizacije

Ove godine, prijevremeni izbori u Andaluziji su održani jer su PP i Građani pravili nepremostive barijere u donošenju proračuna. Stara-nova predsjednica andaluzijskog parlamenta, Suzana Diaz je tako prije nekoliko mjeseci donijela odluku o održavanju novih izbora.

Otkako je Franco umro, u Andaluziji je – s izuzetkom 2012., izbore uvijek dobivao PSOE. Uglavnom sa tridesetak-četrdeset posto, manje-više. Tako je bilo i ovaj put, ali sa nikada manjim postotkom glasova (28 posto). Do prije nekoliko dana, PSOE je imao četrnaest zastupničkih mjesta više nego sada. Pad su također ostvarili i PP, kao i Podemos, tj. koalicija „Naprijed Andaluzija“, dok su velik uspon postigli Građani i Vox. Naime, dok su Građani (koji su od „liberalne“ stranke kakvom su se brendirali u početku, postali otvoreno desničarska stranka) osvojili 18 posto glasova, Vox je osvojio 11 posto – znatno više nego im je to predviđao Centar za sociološka istraživanja u Španjolskoj.

Nakon izbora, nastupile su tri reakcije: oduševljenje jednog dijela birača sa ovim rezultatom, moralističko zgražavanje i nove antifašističke mobilizacije. Dok se liberalni dio javnosti moralno zgražavao ovakvim rezultatom, ne videći pritom činjenicu da su sami svojom sevrilnošću prema kapitalu i dodatnim ustupcima desno-konzervativnim snagama pomogli usponu neofašističkih snaga, s druge strane, razni lijevi pokreti organizirali su antifašističke mitinge želeći izraziti nezadovoljstvo ovim što se dešava na političkoj sceni. Također, lijeve stranke i pokreti najavili su nove mobilizacije i izlaske na ulice.

„Lijevi monarhist“ i predsjednik PSOE-a, ujedno i premijer države, Pedro Sanchez nastavio je pričati u prazno, poručivši nakon izbora kako će njegova vlada nastaviti promicati regenerativni i proeuropski projekat za Španjolsku, te da rezultati u Andaluziji samo pojačavaju predanost PSOE-a obrani demokracije i ustava, protiv straha. Ni manje ni više, Sanchez to govori u trenutku kada je njegov ministar optužen za plagijat, kada se njega samog tereti za nepravilnosti u doktorskoj disertaciji te za instrumentalizaciju određenih firmi preko kojih je pogodovao svojim ministrima kako bi dobili određene poreske olakšice. U trenutku kada je PSOE zabilježio historijski najslabiji rezultat u Andaluziji.

Kako će se formirati vlada? Teško. PSOE i Podemos ne mogu imati većinu sami. Uz Građane da. Generalni sekretar Podemosa, Pablo Iglesias kazao je da ne zatvara vrata mogućnosti koalicije sa Građanima, dok predsjednica pokrajinskog ogranka Podemosa u Andaluziji Tereza Rodriguez odbacuje tu mogućnost. Ona je kazala kako nema velike razlike između PP-a i Građana, te da oni ponekad idu čak i desnije od PP-a.

Zašto je Unidos Podemos – u koaliciji „Naprijed Andaluzija“ dobio „samo“ 16 posto glasova? Taj podatak bi također trebao zabrinuti. Članica Podemosa Noelia Vera kazala je kako su njihovi birači ostali kod kuće i da je to o čemu u stranci trebaju razgovarati. I istina, participacija na izborima bila je „svega“ 56%, u odnosu na izbore 2015. kada je na njih izašlo 62% Andalužana. Točno je da Podemos nije uspio kanalizirati nezadovoljstvo birača u Andaluziji.

S druge strane, PP i Građani su već počeli razgovarati o mogućem formiranju vlade – i to sa Voxom, u koaliciji ili kao strankom koja bi ih podupirala. Štaviše, već su počeli postavljati uvjete za participaciju u koaliciji. Predsjednik Građana Albert Rivera je s tim u vezi rekao kako bi bilo neodgovorno isključiti bilo kakav scenarij, što znači da je koalicija između PP-a, Građana i Voxa moguća.

Trenutak je ovo velikih promjena u Španjolskoj, budući će ovi izbori zasigurno imati implikacije u cijeloj državi. Ukoliko ljevica ne postane agresivnija u zahtjevima koji se tiču društvene i ekonomske transformacije, Španjolsku bi mogla čekati mračnija budućnost.

Autor: Darko Vujica, Prometej.ba