Porast autoritarizma, populizma, nacionalizma i opće nepovjerenje prema dominantnom institucionalnom okviru predstavničke demokratije širom svijeta izgleda da iziskuje 'promjenu paradigme' u polju političkog i društvenog upravljanja, odnosno, u polju političkog legitimiteta i načina društvenog solidariziranja. Jedan od najvažnijih zadataka koji je pred političkim i društvenim naučnicima i filozofima je istraživanje alternativnih oblika organizacije političkog i društvenog života i u tom pogledu, poticanje imaginacije ka razvoju pojmova za slobodnije i jednakije zajednice uz najvišu moguću inkluzivnost njihovih pluralnih singulariteta. Za ovo savremeno stanje povišene društvene mobilnosti, stanje nevjerovatnog pokreta stanovništva na globalnoj razini uzrokovanih uglavnom dinamičnim razvojem kapitalističke ekonomije potrebne su nam dinamične, a ne statične kao danas, forme društvene i političke organizacije. U tom smislu, jedna od alternativa hegemonijskim oblicima društveno-političke organizacije kao što je bio 'real-socijalizam' sovjetskog bloka i 'parlamentarne demokratije' Zapada, bilo je jugoslavensko socijalističko samoupravljanje. Važno je postaviti sljedeće pitanje u vezi s tim: da li ideja i iskustvo jugoslavenskog socijalističkog samoupravnog sistema može biti u bilo kojem pogledu relevantno nama današnjim u promišljanju alternativnih oblika društveno-političkog organiziranja?

Svepristuna proizvodnja društvenosti koju inicira imaginativno širenje i oblikovanje mreža solidarnosti – da izdvojimo samo neke kao što su zapatisti (Meksiko), cocalerosi (Bolivija), autonomne slobodne zone (Seattle, SAD) – izvan onih 'odobrenih' ili 'regularnih', rezultira, posljedično tome, novim načinima govorenja, percipiranja, rezultira u stalno novim vokabularima i djelovanjima koji bi mogli dovesti do otvaranja novih dimenzija političke artikulacije i na taj način proširiti samo polje političkog. Borba pokreta Black Lives Matter koja se internacionalizira i usmjerava k suočavanju s kolonijalnom prošlošću ilustrirana naročitom 'spomeničkom politikom' pravi je primjer širenja političkog.

Formalna definicija jugoslavenskog socijalističkog samoupravnog sistema ukazuje na to da je riječ o „sistemu obavljanja društvenih (zajedničkih – A.M.) poslova u kojem se organizacije koje te poslove obavljaju nalaze pod nadzorom neposredno zainteresiranih građana“ (EJLZ, 1969: 597). Koristeći recentniji vokabular, može se reći da je neposredni interes, ili mreža građanske solidarnosti koja je ionako legitiman osnov za građanska udruženja u kapitalističkom, liberalno-demokratskom društvu, shvaćen kao legitiman osnov za ekonomsko, kulturno i političko poduzetništvo kako bi se zadovoljile posebne potrebe ili želje građana. Politička zajednica – država – na taj način tranformirana je u kompleksnu udrugu udruga ili 'samoupravnih interesnih zajednica', samoupravnih zajednica solidarnosti.Takvo samoupravljačko umrežavanje je osnovano na su-udjelovanju u imovini, odnosno društvenoj imovini (koja se razlikuje od buržujske 'privatne imovine', kao uostalom i od sovjetske 'državne imovine'). S obzirom da je imovina u centru moći moderne političke zajednice, ove su-udioničke poduzetničke mreže su istovremeno i su-udioničke mreže moći od vrha do samog dna društva. Ova situacija socijalizirane, umrežene, time i interno omoćene političke zajednice je ono najdalje dokle možemo doći do društvenog ugovora.

Dakle, u općoj situaciji gubljenja legitimiteta predstavničke demokratije kao hitno postavit će se pitanje: „kako pluralni subjektiviteti mogu konstruirati i upravljati autonomno svoje kooperativne društvene odnose“ (Hardt, Negri, 2017: 223)? U tom kontekstu onda, da li jugoslavensko iskustvo sa samoupravljanjem može ponuditi barem neke elemente za odgovor na ovo pitanje? Reći će se možda da novi oblici društvene solidarnosti i saradnje – o kojima, ideološki opterećen industrijskom paradigmom, Edvard Kardelj i jugoslavenski arhitekti socijalističkog samoupravljanja nisu mogli ništa znati – zahtijevaju nove oblike organizacije i novi vokabular, ili novu artikulaciju koja nadilazi konkretni samoupravni model. Međutim intenzivna proizvodnja jednog 'općeg uma' ('general intellect') koji, za početak, svoj neposredni izraz ima u 'općim' problemima s kojima se suočava čovječanstvo: pandemija, ekološka katastrofa, globalne migracije, ili sve očitija hegemonija 'nematerijalnog rada' (Andre Gorz) dubinski već uvelike potkopavaju etablirane forme društvenih odnosa i time otvaraju prostor za nove oblike i institucije, za ekspanziju i podruštvljenje političkog. Za razliku od dominantne političke forme nacije države koja samim svojim institucionalnim dizajnom proizvodi poželjne i uniformne tipove građanstva,prisjetimo se da je „cilj samoupravnog socijalizma bio upravo dokinuti monopol države u upravljanju i zamijeniti ga pluralitetom nositelja društvenog kretanja ... na temelju podruštvljenja proizvodnih sredstava“ (EJLZ, 1969: 597).Ovim priznanjem pluralnosti i heterogenosti interesa, socijalističko samoupravljanje istovremeno priznaje društveni konflikt u centru društvenih procesa kao što su to već učinili vodeći liberalni mislioci kao što je Isaiah Berlin ili John Gray. Socijalističko samoupravljanje stoga odbija koncepciju neke beskonfliktne, harmonične, jedinstvene političke zajednice koju konstantno proizvodi ideološka aparatura kapitalističke države nacije, ali isto tako i država socijalističkog sovjetskog tipa. Heterogenost i razlika su polazišne tačke demokratskog procesa odlučivanja u socijalističkom samoupravljanju. Ova heterogenost, međutim, je otvorenog kraja u svojoj organizacijskoj formi. Ona se često udružuje u više forme organizacije, koalicije s ciljem pokrivanja širokih polja općeg dobra kao što je obrazovanje, kultura, materijalna proizvodnja, zdravstvo, komunalne usluge i tako dalje kao najčešćim čvorištima interesa velike većine građana koji s pravom zahtijevaju učešće, da budu pitani u tim oblastima.

Unutar jednog takvog okvira, Kardelj je tvrdio kako je „izvor, osnova i cilj demokratskog sistema socijalističkog samoupravljanja ne apstraktni politički građanin političkog sistema građanskog društva i njegovog parlamenta, nego čovek koji živi, radi i stvara u određenim društvenim uslovima i čiji interesi izviru iz takvog njegovog društvenog položaja“ (Kardelj, 1983: 106). Prevedeno na moderniji teorijski jezik, upravo možda jezik teorije kritičkog liberalizma (Jung, 2008), stvar nije u tome „da se prema svakom pojedincu svake različite grupe odnosimo identično (kako bi nalagao princip apstraktnog političkog građanstva), već da ih tretiramo različito u skladu s načinom koji je senzitivan prema uslovima koji su ih proizveli kao pripadnike različitih grupa koji zauzimaju različite strukturne pozicije“ (Jung, 2008: 278). U ovom okretu k širem podruštvljavanju političkog leži mogućnost uspjeha, ali i mogućnost propasti ideje socijalističkog samoupravljanja.Naravno, iz neke današnje perspektive možemo argumentirati da su jugoslavenski ali i drugi komunisti tokom 20. stoljeća po pravilu odabirali komunističku partiju kao dominantnu formu političkog subjektiviteta u čemu se, na kraju, i krije razlog za konačnu propast ovih različitih socijalističkih eksperimenata. O tome je već dosta rečeno i možemo gledati na taj neuspjeh s podjednakim žaljenjem s kojim gledamo danas na neuspjeh ispunjenja obećanja Deklaracije neovisnosti ili Deklaracije o pravima čovjeka i slične emancipatorske projekte. Ali, sve to nije razlog da im okrenemo leđa.

Ponovna istraga smisla socijalističke samoupravljačke ideje, u svakom slučaju, treba uzeti u obzir činjenicu da tijelo mnoštva ne može više biti sinonim za 'proletarijat' kakav se razvijao usljed razumijevanja rada i proizvodnog procesa u doba industrijskog kapitalizma. Takvo razumijevanje je bilo u temelju Kardeljeve koncepcije socijalističkog samoupravljanja. Savremena koncepcija proizvodnog procesa i rada uopće odnosi se, prema Balibaru, na „multilateralno djelovanje individuuma ... koje već uvijek podrazumijeva različite forme saradnje između individua“ (Balibar, 2013: 30). U tom smislu, savremeno istraživanje ideje sistema jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja podrazumijevalo bi istraživanje učinkovitih sredstava jednog organiziranog podruštvljenja institucija i djelovanja koje bi nas, nadati se, dovelo bliže plauzibilnom odgovoru na, po mom mišljenju, vitalno pitanje budućnosti društvenog i političkog života na našoj planeti a koje glasi: „kako mnoštvo može odlučivati i sobom vladati bez gospodara“? (Hardt, Negri, 2017: 26) Ovo pitanje je istovremeno i ključno pitanje za budućnost demokratije same.

Unatoč općem neuspjehu cjelokupnog projekta, neka pitanja, osobito vezana za BiH ostaju. Naime, kako objasniti da upravo u okrilju socijalističkog samoupravljanja BiH bilježi svoj najveći ekonomski i kulturni uspon u povijesti, a kada je u pitanju njezin politički subjektivitet, moglo bi se reći da je efektivno on bio najjači upravo u ovom periodu. Mislim da je to upravo zbog specifičnog socijalističkog samoupravnog okvira koji je počivao na društvenom ili pluralnom vlasništvu nad zajedničkim. Difuzna (pa ako se hoće često i konfuzna) mrežna struktura moći, premda pod 'budnim okom' i paskom partije, doprinijela je daljem razvoju pluralnosti. Do sada je još samo socijalistički samoupravni okvir, barem na određeno vrijeme, uspio 'iskovati' politički subjektivitet, upravo na temelju do tada neviđenog razvoja proizvodnih snaga, od singulariteta i izvući snagu iz različitosti time ozbiljujući duh zavnobihovske koncepcije pluralne političke zajednice.

Asim Mujkić, Prometej.ba


Literatura:

Balibar, Etienne (2013): “Communism as Commitment, Imagination, and Politics”, in S. Žižek (ur.), The Idea of Communism, Vol. 2, London, New York: Verso, 13-36.

Enciklopedija jugoslavenskog leksikografskog zavoda (EJLZ), Sv. 5, M. Krleža (ur.) (1969), Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 597.

Hardt, Michael, Negri, Antonio, (2017): Assembly, Oxford: Oxford University Press.

Kardelj, Edvard, (1983): Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, Sarajevo: Oslobođenje.

Sekulić, Gajo, (1990), Fantom klasna svijest, Nikšić: Univerzitetska riječ.

Vranicki, Predrag, (1982): “Ideja i praksa samoupravljanja u Evropi na razmeđu stoljeća”, in Vranicki Predrag (ur.), Samoupravljanje, Vol. 1, Zagreb: Globus: ix-ciii.