Autor: Suad Beganović

Dekontekstualiziran od izvornog socijalizma u političko-ideološkoj praksi i izmješten u polje virtuelnog prostora, digitalni socijalizam je platforma koja u polju digitalne kulture preko društvenih mreža, pokreta za slobodan softver i alata razmjene omogućava i promovira ideju zajedništva i kolektivnih vrijednosti vlasništva. U vrijeme kada korporativna elita nameće rigidne zakone o autorskom vlasništvu kroz sisteme zaštite poput DRM (Digital Right Management), ili sporazume tipa ACTA (Ugovor protiv krivotvorenja prev.a.) koji daleko zaziru u pitanje privatnosti, slobode, necentraliziranog i slobodnog interneta, pojava Digitalnog socijalizma i reaktuelizacija inicijativa o slobodnom okruženju na internetu je logičan odgovor.

Pa iako je ovaj oblik novog socijalizma na Mreži u dobroj mjeri dekontaminiran od većine ideoloških zastranjenja, on i dalje nije pogodan kapitalističko-korporativnim elitama koje su svjesne same prirode Interneta kao prostora subverzivnih djelovanja, prostora globalne demokratizacije javnog govora, okupljanja i djelovanja. Stoga se informacija u njihovom poimanju sve više tretira kao resurs koji treba biti eksploatisan i dodat tržištu kao robna vrijednost. Taj stav ide u rigidnu formu jer informaciju deatribuira kao suštveni dio slobode, oduzimajući joj bilo kakvu neutralnost. Pozicija kapitalizma i korporativnih megalomana je jasna i ide u centralizaciju, cenzuru, brendiranje i autorizaciju čak i riječi, ne samo intelektualnog vlasništva, dok kroz orkestraciju autorskih i izdavačkih prava se pozicija korisnika svodi na poziciju potrošača gdje će informacija biti tržišno markirana i dostupna samo onim koji je mogu platiti. Time se ide u direktnu destrukciju infosfere a „društvo znanja“ dobija izdife- rencirane konotacije.

S druge strane stoji nehijerarhiziran sistem digitalnog socijalizma, čiji telos je u direktnoj konfrontaciji sa kapitalističkim, ali i rigidnim socijalističkim, s jasnom distinkcijom kako počiva na nekoliko tehnika, alata i metoda koja promoviraju podjelu, kooperaciju, kolaboraciju i kolektivizam. Tako u sferi javnog dobra, bez autoriteta i bez ograničenja u stvaranju novih vrijednosti digitalni socijalizam poprima najbolje karakteristike socijalizma i opravdava svoj naziv.

Kolektivizam je najkompleksniji oblik djelovanja jer potencira i samokritiku, preuzimanje odgovornosti za kritične procese, revidiranje prioriteta i time virtuelni prostor čini mjestom javne debate i kreiranja novih ciljeva i stvaranjem inovacija

Podjela podrazumijeva da nijedan alat u otvorenom virtuelnom prostoru neće biti cenzurisan niti će sadržaj koji korisnici dijele biti cenzurisan ograničenjima mrežnog alata za publikaciju sadržaja. U praksi to znači da sve fotografije Zemaljskog muzeja koje su pod otvorenom licencom postavljene na neku društvenu mrežu mogu biti iskorištene bez potrebe da svako za sebe načini fotografiju.

Kooperacija se naslanja na podjelu dovodeći ove prednosti na novu razinu jer omogućava intervencije, repliku i diseminaciju u različite interesne grupe. Tako postavljena fotografija može biti označena. Zatim će drugi korisnik uvezati sa sličnim fotografijama, fotografijama istog mjesta, tagovati ili dodati odrednice te ga učiniti pristupačnijim. Nadalje će taj mozaik doći u ruke nekoga ko će stvoriti panoramu mjesta koje je fotografisano.

Kolaboracija bi prezentovala zajedničko privređivanje, surađivanje na nekom projektu koji tek treba nastati, što je najuočljivije na primjeru izgradnje softvera otvorenog koda gdje milioni korisnika mogu učestvovati u stvaranju softverskih rješenja koji ne može biti privatiziran jer pripada svakome i ne pripada nikome. Javno dobro ovdje se ovdje opire otuđenju konstruirajući skoro utopijsku sliku. Ovdje digitalni socijalizam često korespondira sa poznatom socijalističkom maksimom „Svako prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.

Kolektivizam je najkompleksniji oblik djelovanja jer potencira i samokritiku, preuzimanje odgovornosti za kritične procese, revidiranje prioriteta i time virtuelni prostor čini mjestom javne debate i kreiranja novih ciljeva i stvaranjem inovacija. Takvo djelovanje poznaje i inicijatore i vodstvo ali nikad nije centraliziran, ne može biti porušen jer je zajednica uvijek spremna na brzu regeneraciju.

Poštivanje ovih temeljnih odrednica digitalni socijalizam uspješno opozicionira supstratu digitalnog tehnokratizma koji je sinoniman za kapitalističke represivne metode i prakse koje žele privilegizirati pristup znanju, informaciji i prostoru slobodnog mišljenja i interakcije.

Stoga Mreža, na konstruktima digitalnog socijalizma nudi mogućnosti za razne subverzivne prilaze centralističko-kapitalističkim institucijama moći izvan virtuelnog prostora podrivajući njihove pano- ptikumske sisteme nadzora. Stoga se postavlja pitanje o revolucionarnim potencijalima društvenih mreža poput Twiter-a ili Facebook-a. Jasno je da pristup određenim podacima i informacijama stvara obrazovane pojedince na kojima počiva onda prostor slobode i da produciraju nove vrijednosti, pitanje je koliko je Mreža korisna u uslovima masovnog organizovanja, konkretnih akcija a ne pojedinačnog samoosvještavanja. Da li je moguće transponirati internet aktivizam u konkretnu stvarnost gdje su ulozi u pravilu veći?

Izlazak na ulicu uvezuje ljude kroz blisku suradnju stvarajući zajedničke uspomene i jačajući moralne obaveze, intenzivirajući empatiju i potičući zanos. Slabe veze imaju svoju prednost jer omogućavaju brže saznavanje i cirkulaciju informacija

Praksa je raskrinkala slične pokušaje kao pseudorevolucionarne počev od činjenice da Piratska stranka u Švedskoj je imala katastrofalne izborne rezultate do toga da tkz internet revolucije su brzo bile ugušene i pretvorile se u beskrajno umnožavanje poziva na okupljanje dok bi u stvarnosti odziv bio višestruko manji. Razlog tome leži u nepostojanju vodstva i hijerarhije unutar organizovanih okupljanja. Historija je pokazala da su svi revolucionarni pokreti imali vođu koji je bio neprikosnoven autoritet, da su imali strukturu i lanac direktive koji je akcije činio uvezanim i koordinisanim. Stoga, facebook aktivizam nikad ne može polučiti stvarnu akciju jer aktivizam na internetu je daleko bezopasniji od aktivizma visokog rizika na ulici. Također, na društvenim mrežama se komunicira sa ljudima koje ne poznajete ili slabo poznajete u stvarnom životu. Ta činjenica operiše aktere od moralne i socijalne odgovornosti.

Ovaj fenomen je istraživao sociolog Doug McAdam koji je otkrio da spremnost na aktivizam visokog rizika može biti ostvaren i plauzibilan samo u grupama koje imaju veliki stupanj interakcije, to znači da se poznaju lično i imaju zajedničke ciljeve osigurane dobrim poznanstvom. Tako McAdam na primjerima organizovanja crnačke mladeži 70-ih godina pokazuje kako se aktivizam zasnivao na prijateljskim vezama koje su asimilirale slične revolucionarne nazore i nazvao ih fenomenom „jakih veza“. Upravo je to osnovna razlika između internet aktivizma koji ne može prevazići slabe veze a koje podrazumijevaju minimalan trud internet korisnika, bez potrebe za napuštanjem doma, dok sa druge strane izlazak na ulicu uvezuje ljude kroz blisku suradnju stvarajući zajedničke uspomene i jačajući moralne obaveze, intenzivirajući empatiju i potičući zanos. Slabe veze imaju svoju prednost jer omogućavaju brže saznavanje i cirkulaciju informacija. Međutim, informacije su neutralne po svom karakteru i tek instrumentalizacijom nastojanja postaju svrsishodne.

Možemo zaključiti da digitalni socijalizam ima višestruku korist ali i da na polju internet aktivizma on je tek dijelom kompatibilan sa stvarnim socijalno-revolucionarnim težnjama koje mogu biti ostvarene samo na terenu, samo u sklapanju odnosa i među drugim ljudima. Mreža može biti prostor dijaloga ali ne i prostor konkretnog djelovanja koje uključuje fizičku prisutnost i spremnost na rizik. Stvari se ne mijenjaju lajkovima i hashtagovima, posebno je to slabog odjeka među studentskom populacijom koja je 70-ih godina svojim tijelima izvojevala mnoge pobjede jer su bili spremni da se bore za svoje ideale a sada liče na uljuljkanu i amorfnu masu, nesposobnu na organizovanje jer im je nivo socijalne interakcije jako nizak uprkos svim alatima društvenih mreža. Studentski aktivizam je esencijalno suprostavljen pomodarskom pristupu podrške sa distance, potezi se povlače na terenu, u kolektivu, kroz jasnu koordinaciju i solidarno, korisno za sve!

Tekst prenosimo s portala Vakat.ba