Zidovi naselja Yungay


U Santiago sam stigao 6. marta 2022. godine. Nakon nešto više od 32 sata putovanja ugledao sam obrise mog novog doma - grada smještenog u centralnoj dolini Čilea, najplodnijem i najnaseljenijem dijelu ove zemlje čija dužina obuhvata prostor koji je jednak razdaljini od Portugala do Rusije. Osjećaj da sam stigao kući dobio sam već iznad Argentinske Salte. U tom trenutku pilot je preko zvučnika objavio da ulazimo u zonu visoke turbulencije, te naredio obavezno vezanje pojasa. Svoj zahtjev je opravdao činjenicom da započinjemo preletanje Anda, planinskog lanca dugog 8,900 km, poznatog kao kralježnica Južne Amerike. Iako strah od letenja nikad nisam u potpunosti savladao, pogled na krajolik koji se pružao pred mojim očima, potpuno lišen bilo kakvog oblika života zbog visoke nadmorske visine na kojoj se nalazi, stvarao je u meni utisak mirnoće i blagostanja. Posebne emocije sam osjetio kada sam kroz prozor aviona prepoznao Akonkagvu, najveći vrh ovog kontinenta koji se nalazi na 6,961 m nadmorske visine.

U Čile sam se vratio nakon svog prvog i posljednjeg posjeta iz 2015. godine. U to vrijeme sam zajedno sa Maretom studirao Sociologiju na Albertu Hurtadu, isusovačkom univerzitetu koji je, vođen tradicijom teologije oslobođenja, dugo vremena gajio bliske odnose sa čileanskom Komunističkom partijom. Moram reći da sam te godine u Čileu završio igrom slučaja. Istina je da sam tada priželjkivao studirati u Boliviji, zemlji koja mi se, zbog svojih revolucionarnih politika vođenih domorodačkim predsjednikom Evom Moralesom činila puno zanimljivijom opcijom od zemlje koju je BBC Mundo predstavljao kao ekonomskog dragulja lišenog bilo kakvih društvenih kontradikcija. Ipak, zbog činjenice da mi se na Albertu Hurtadu nudila puna stipendija, na kraju sam se, iz praktičnih razloga, odlučio za Čile.

Ipak, moj prvi dolazak u Čile značit će i potpuni raskid sa onom zemljom o kojoj sam čitao na BBC-u. Još uvijek se sjećam zaprepaštenja sa kojim sam promatrao siromašna improvizirana naselja koja su se pružala pred mojim očima dok sam se, nakon slijetanja, u autobusu kretao od aerodroma prema centru grada. Tokom te prve vožnje upoznao sam onaj drugi Čile, zemlju koja nema velike sličnosti sa državom o kojoj sam tako dugo čitao, tim konstruktom kojeg će njen predsjednik nazvati oazom mira i blagostanja tek nekoliko sati prije nego što će u oktobru 2019. godine eksplodirati najveća i najnasilnija narodna pobuna u povijesti ove zemlje.

Mogu reći da je Čile o kojemu sam čitao na BBC-u, bio onaj Čile kojega sam vidio u avionu one noći kada sam letio iz Madrida za Santiago. Uz poneke izuzetke, u avion su se većinom ukrcali stanovnici ove zemlje koji su uživali pogodnosti ekonomskog i društvenog modela, uspostavljenog državnim udarom 1973. godine. Jedna takva osoba je sjedila pored mene. André je, baš kao i ja, studirao u Njemačkoj. Kao i mnogi imućniji ljudi ove zemlje, i on je dolazio iz dijela Santiaga koji se u narodu zove 'Visoko naselje' (špa. Barrio alto). Točnije, André je bio iz Las Condesa, jedne od tri najbogatije općine Velikog Santiaga – jedine koje su 2020. godine na referendumu glasale protiv mijenjanja ustava iz 1980., uspostavljenog za vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta.

Sudbina Andréa je u velikoj mjeri drugačija od sudbine većine Čileanaca i Čileanki koje poznajem. Ljudi sa kojima provodim vrijeme uglavnom ne pričaju engleski jezik, nikada nisu napustili granice vlastite zemlje, te tokom svog života nisu imali dovoljno novca da sebi priušte obrazovanje u privatnim osnovnim i srednjim školama, koje su rezervisane isključivo za elitu ove zemlje. Nasuprot Andréu, većina mojih drugova i drugarica dolazi iz dijela grada koji je poznat kao 'Nisko naselje' (špa. Barrio bajo). Ova dva naselje (čitaj velika dijela grada) su podijeljena imaginaronom linijom koja dijeli regiju Veliki Santiago, pa, u neku ruku i sami Čile, na dio gdje žive bogati i onaj gdje žive siromašni. Iako ova linija može da mijenja svoju poziciju u zavisnosti od sagovornika koji ju povlači, generalno je prihvaćeno da je visoko naselje sačinjeno od 6, a nisko od 26 općina. Glavna točka razdvajanja je najveći trg Santiaga kojeg stanovništvo naizmjenično naziva Trg Baquedano, Trg Italia, te Trg dostojanstva. Dok je Trg Baquedano njegovo službeno ime, te Plaza Italia politički neutralno i najšire korišteno, Trg dostojanstva je naziv kojim su mu dali prosvjednici za vrijeme Oktobarske pobune iz 2019. godine, u spomen glavnog zahtjeva koji je tih dana odjekivao ulicama ovoga grada.

Kao i 2015. godine, i ovog puta sam se smijestio u općinu Santiago centar koja, uprkos svom centralnom položaju i političkom i kulturnom značaju, ipak spada u dio grada koji se naziva 'Nisko naselje', ponajviše zbog slabije ekonomske te sigurnosne situacije. U Yungay, jednom od naselja općine Santiago centar, sam došao kako bih živio u blizini 'Liceo de Aplicación', srednje škole o kojoj trenutno pišem tezu iz polja sociologije i političke antropologije. 'Liceo de Aplicación' u narodu nosi (ne)slavnu titulu gnijezda radikalnih ljevičarskih pokreta. Ova škola je tu titulu zaslužila upravo zbog činjenice da su njeni učenici zadnjih 30-ak godina uvijek bili na prvoj liniji otpora protiv neoliberalnog obrazovnog sustava (u Čileu su srednjoškolski politički pokreti uvijek bili dosta radikalnijih od onih univerzitetskih). Također, za vrijeme diktature, vojne vlasti su ubile više od 20 učenika ove škole. Danas, 'Liceo de Aplicación' je javna škola koju pohađaju učenici koji uglavnom dolaze sa periferije glavnog grada te koji potiču iz nižih narodnih klasa. Ideja mog rada je da kroz narative pobunjenih učenika 'Liceo de Aplicación' analiziram položaj obrazovnog sustava kao polja borbe, unutar kojeg se pregovaraju pitanja o vrsti društva i države koja se želi izgraditi, te da kroz situirano znanje o svijetu koje učenici nude, razradim kritiku spram historijske formacije čileanske države. U generalnim obrisima, može se reći da će ova priča biti pisana iz pozicije onog Čilea za kojeg sam i sam dugo vremena mislio da više i ne postoji, dijela zemlje u kojemu će vojno uništenje projekta 'demokratskog puta prema socijalizmu', vođenog od strane Salvadora Allendea, prvog komunističkog predsjednika koji je ikada u povijesti svijeta na vlast stigao demokratskim putem, ostati urezano kao najveća historijska rana i nepravda.

Povratak u školske klupe u 'Liceo de Aplicación'


Imajući ovo u vidu, moje bilješke će, u neku ruku, propitivati zaključke brojnih međunarodnih posmatrača koji tvrde da se Čile uvelike promijenio nakon Narodne pobune iz oktobra 2019. godine, te pobjede Gabriela Borica na predsjedničkim izborima u decembru 2021. Ovaj zaključak su dijelili i neki od mojih kolega, koji su mi uzbuđeno govorili kako mi je istraživačka tema super jer su sada na vlast došle vođe studentskih protesta iz 2011. godine – baš ti ljudi koji su, takoreći, u samom fokusu moje teze. Imajući na umu činjenicu da sva tri predstavnika studentskih protesta iz 2011. godine (Gabriel Boric, Giorgio Jackson i Camila Vallejo Downing) nose prezimena europskog porijekla, te to da dvoje od gore navedenih potječu iz privatnog osnovnog i srednjoškolskog sistema obrazovanja, uzimam si za pravo da sumnjam u trijumfalističke analize koje prognoziraju kako će Čile od kolijevke postati grobnicom neoliberalizma.

Inauguracija predsjednika Borica i poruka dječaka 'Ja također želim biti predsjednik'


Ipak, pošto svrha ovih bilješki nije da tvrdoglavo tvrdim kako se Čile nije promijenio, želim naglasiti kako je moja želja da promijenim smjer diskusije te da kritičkim okom propitujem način na koji se ova zemlja i njeno društvo ustvari mijenja. S tim u vezi, ne mogu da ignorišem sljedeće činjenice: čileanska diktatura je završila, duopol velikih koalicija lijevog i desnog centra koje su se oformile nakon povratka demokracije je prevaziđen, čileanski feministički pokret je danas postao jednim od najjačih na svijetu. Također, Oktobarska pobuna se desila, vrisak nezadovoljstva se čuo, ustavu iz diktature je istekao rok trajanja. Dalje, u međuvremenu se oformila nova ustavotvorna skupština, prva i jedina u svijetu u kojoj je ženama osigurano 50% zastupničkih mjesta. Štoviše, prva izabrana predsjednica skupštine je Elisa Loncon, koja je ujedno i predstavnica domorodačkog naroda Mapuče. I, naravno, na kraju krajeva, snage koje su proizašle iz univerzitetskih mobilizacija su odnijele izbornu pobjedu i 2021. na vlast dovele najmlađeg predsjednika u povijesti ove zemlje. Imajući u vidu već navedeno, pitanje koje će biti vodilja ovih bilješki neće biti da li se, nego, na koji se način se Čile promijenio. Što ustvari znači dolazak novih snaga na politički vrh za budućnost ove zemlje? Kakvu će promjenu one uopće uspjeti donijeti i zašto bi neka od velikih obećanja mogla lako pasti u vodu?

Konačno, ove bilješke neće biti samo makro-političkog karaktera već će se ticati i micro-socioloških, kulturoloških te antropoloških obrisa ove zemlje i njenih ljudi. U tom smislu, bilješke će u svojim nastavcima kroz intimnu interakciju sa svijetom iz kojeg nastaju pokušati odgovoriti na spektar pitanja koji će se, između ostalog, doticati sljedećih tema: značaj feminizma za čileansko savremeno društvo, fenomena generalne nesigurnosti na ulicama Santiaga, položaj stranaca i migranata u čileanskom društvu, život na mnogobrojnim pijacama i buvljacima ovoga grada, utijecaja i položaja hrvatske dijaspore unutar Čilea, znanja čileanskog naroda o Bosni i Hercegovina i Jugoslaviji, te mnogih drugih. Za kraj, pozivam sve radoznale da mi se pridruže u ovom putovanju kroz zemlju smještenu na samom kraju svijeta, zbijenu negdje daleko između pustinje Atakame na sjeveru i Ognjene zemlje na jugu, te skrivene između Andi na istoku te Tihog okeana na zapadu, zemlji koja je zbog svoje geografije koja uvijek nekako vodi prema izolaciji i posebnosti u Latinskoj Americi nazvana otokom koji nije na moru.

Salvador Malespina, Prometej.ba