Roberto Bolaño je rođen 1953. godine u Santiagu. Njegov otac je bio vozač kamiona, a mati učiteljica. Bolaño danas glasi za jednog od najvažnijih obnovitelja hispanoameričke literature s kraja 20-og stoljeća. 1968. godine, sa samo 15 godina, Roberto sa porodicom seli u Meksiko. Sa 16 godina, kada mu već biva dijagnosticirana disleksija, Bolaño odustaje od formalnog obrazovanja te napušta školu kako bi se u potpunosti posvetio pisanju poezije. U isto vrijeme Bolaño se pridružuje latinoameričkom revolucionarnom pokretu koji trese kontinent nakon Kubanske revolucije, te putuje u El Salvador. Njegova politička uvjerenja, snovi i maštanja, 1973. godine vode ga natrag u Čile gdje će se zajedno sa milijunima drugih mladih ljudi boriti za uspostavljanje socijalističkog društva. 1973. godine, nakon državnog udara, Bolaño ostaje u zemlji te radi kao špijun ljevičarskih organizacija. Kratko nakon toga biva uhapšen od vojnih vlasti te optužen kao strani terorista, uglavnom zbog svog „čudnog“ akcenta dobivenog tokom mnogih životnih selidba. Nakon kratkog pritvora koji traje 8 dana, Bolaño bježi iz zemlje te se vraća u Meksiko gdje zajedno sa svojim najboljim prijateljem Mariom Santiagom osniva Infrarealistički pokret, unutar kojeg se francuski surealizam spaja sa dadaizmom meksičkog tipa. 1976. godine seli u Europu kojom u to vrijeme luta i živi kao beskućnik. Posljednji dio svog života Bolaño provodi u Barceloni gdje zasniva porodicu. U ovom gradu 2003. godine dočekuje svoju smrt, nakon čega njegov pepeo biva bačen u Sredozemno more.

Iako je Bolaño sebe prvobitno smatrao pjesnikom, proza je književni oblik koji mu je donio svjetsku slavu. Tako u njegova najpoznatija djela spadaju romani kao što su Divlji detektivi, 2666, Čile noću, te Daleka zvijezda. Može se reći da Bolaño utjelovljuje lik deteritorijaliziranog latinoameričkog pisca, koji je istodobno i prognan. Ali, njegovo izgnanstvo nije samo političko, nego je ono i egzistencijalno. On je, na neki način, Camusov prognanik, stranac u svijetu, netko tko ne razumije značenje čovjeka u svijetu; ili naprotiv, on to potpuno razumije, do te mjere da mora sam da pliva u oceanu apsurda. Bolaño je tokom svog života napisao šest knjiga poezije unutar kojih je osnovna konstanta narativni diskurs. Tako se njegove pjesme u mnogim slučajevima mogu čitati kao priče ispričane tehnikom slobodnog stiha. U njima se otkrivaju razne autobiografske i autoreferencijalne reference te se zapažaju dva temeljna binoma: život-književnost te etika-estetika.

Bolañovo pisanje tako odražava kontinentalnu zabrinutost i predanost. Argentinski pisac Rodrigo Fresana kaže kako se Bolaño pretvorio u pisca u vremenu kada Latinska America prestaje da vjeruje u utopije te kada zamišljeni raj postaje pakao. Fresana konstatira kako se ovaj osjećaj monstruoznosti, budnih noćnih mora, te stalnog bijega od nečeg užasnog prožima svim njegovim radom. U govoru koji je pročitao u Caracasu 1999. godine, kada je dobio nagradu Rómulo Gallegos za svoj roman Divlji detektivi, Bolaño kaže: „U velikoj mjeri, sve što sam napisao je ljubavno ili oproštajno pismo mojoj vlastitoj generaciji, nama koji smo rođeni 1950-ih i koji smo u datom trenutku odlučili (...) dati ono malo što smo imali, koliko smo imali, a to je bila naša mladost”. Možemo reći da Bolañov glas utjelovljuje kolektivno opredjeljenje te u svom pisanju sadrži čitavu desetkovanu generaciju, sve one mlade ljude koji su umrli na tlu Latinske Amerike, budući da je, prema njegovim riječima, "cijela Latinska Amerika posijana kostima ovih zaboravljenih mladih ljudi".

S druge strane, njegovo estetsko opredjeljenje, koje je uspio izraziti kroz svoju poeziju, je šuštinski romantično. U ovom smislu Bolaño se smatra posljednjim od latinoameričkih romantičnih pisaca. Pjesnik, u svijetu Bolaña, daje svoj život u samom činu pisanja, iscrpljujući svoje postojanje na kraju koji je uvijek mučan i razigran. Dakle, poezija nije ništa drugo do neukrotivi nagon koji preplavljuje pjesnika. Pjesnički tekst je objektivna materijalizacija preplavljene subjektivnosti. Tako, poezija postaje neizbježna te pjesnik mora pisati budući da je nutrina istovremeno i preplavljena poezijom te ju preplavljuje.

Ovom prilikom preveo sam sedam pjesama kako bi čitatelji i čitateljice Prometeja mogle zaroniti u djelo ovog poete-detektiva te posljednjeg romantičnog psa koji zaslužuje najveću pažnju svih zaljubljenika poezije te štovatelja života pjesnika.


Romantični psi

U to vrijeme imao sam 20 godina
i bio sam lud.
Izgubio sam jednu zemlju
ali dobio sam jedan san.
I sve dok sam imao taj san
ostalo je bilo nevažno.
Niti raditi niti se moliti
niti učiti pred zoru
zajedno sa romantičnim psima.
I taj san je živio u praznini mog duha.
Jedna soba od drveta,
u sjeni,
u jednom od pluća tropika.
I nekad bi se vraćao unutar sebe
i posjećivao san: ovjekovljeni kip
u tečnim mislima,
bijeli crv koji se migolji
u ljubavi.
Prolivenoj ljubavi.
Jedan san unutar drugog sna.
I noćna mora bi mi govorila: odrast ćeš.
Ostavit ćeš iza sebe slike boli i labirinta
i zaboravit ćeš.
Ali u to vrijeme, odrasti bi bio zločin.
Ja sam ovdje, rekao sam, sa romantičnim psima
i ovdje ću ostati.



Autoportret sa 20 godina

Prepustio sam se, stavio sam se u pogon i nikad nisam znao
gdje bi me mogao odvesti. Išao sam pun straha,
želudac mi se opustio i zujalo mi je u glavi:
mislim da je to bio hladan zrak mrtvaca.
Ne znam. Prepustio sam se, mislio sam da bi bila šteta
završiti tako brzo, ali sa druge strane
sam čuo tajnoviti i uvjerljivi poziv.
Ili ga čuješ ili ne čuješ, i ja sam ga čuo
i zamalo da sam počeo plakati: užasan zvuk,
rođen u zraku i u moru.
Štit i mač. Onda
uprkos strahu, prepustio sam se, stavio sam svoj obraz
na obraz smrti.
I bilo mi je nemoguće zatvoriti oči i ne vidjeti
taj čudni spektakl, spor i čudan,
iako ugrađen u jednu prebrzu stvarnost:
tisuće mladića kao ja, bradati ili bez brade, ali svi latinoamerkanci,
spajaju svoje obraze sa obrazom smrti.



Lupe

Radila je u Guerreru, tek nekoliko ulica od Julianove
kuće
i imala je 17 godina i izgubila je jednog sina.
Uspomena ju je tjerala na plač unutar sobe Hotela
Trebol,
prostrane i mračne, sa banjom i bideom, savršeno mjesto
za živjeti nekoliko godina. Savršeno mjesto za
pisati
knjigu apokrifnih memoara ili korsaž
horor pjesama. Lupe
je bila mršava i imala je duge noge sa mrljama
kao kod leoparda.
Prvi put nisam niti svršio:
Ali nisam niti očekivao da svršim. Lupe je pričala o svom
životu
i o onomu što je za nju bila sreća.
Nakon jedne sedmice opet smo se vidjeli. Našao sam ju
na ćošku ulice zajedno sa drugim adolescentnim prostitutkama,
naslonjenu na blatobrane jednog starog kadilaka.
Mislim da smo se obradovali ponovnom susretu. Od tada
Lupe mi je pričala stvari o svom životu, nekad
plačući,
nekad dok smo se jebali, skoro uvijek dok smo bili goli u krevetu,
dok smo gledali strop držeći se za ruke.
Njen sin se rodio bolestan i Lupe je obećala Djevici
da će napustiti posao ako se beba izlječi.
Držala se obećanja tokom jednog ili dva mjeseca ali poslije se morala
vratiti.
Malo nakon toga njen sin je umro i Lupe je govorila kako je to
bila njena krivica jer nije ispunila zavjet.
Djevica je odnijela anđela zbog jednog neodržanog
obećanja.
Više nisam znao šta da joj kažem.
Sviđala su mi se djeca, svakako,
ali još je nedostajalo puno godina prije nego što ću saznati
šta znači imati sina.
Zbog toga sam šutio i mislio kako je čudna
tišina koja je vladala hotelom.
Ili su zidovi bili jako debeli ili smo mi bili jedini
gosti
ili ostali nisu otvarali usta niti kada su stenjali.
Bilo je tako lako baratati sa Lupe i osjećati se muškarcem
i osjećati se prokletim. Bilo je lako koračati sa njom
svojim ritmom i bilo je lako slušati ju dok je pričala
o posljednjim filmovima strave koje je pogledala
u kinu Bukareli.
Njene noge od leoparda su plele čvor oko moga struka
i njena glava je tonula na mojim grudima tražeći moje bradavice
ili otkucaj mog srca.
To je ono što hoću da ti isišem, rekla mi je jednu noć.
Šta, Lupe? Srce.



Magarac

Ponekad sanjam kako Mario Santiago
dolazi po mene sa svojim crnim motorom.
Ostavljamo grad iza nas i dok
svjetla počinju da se gase
Mario Santiago mi kaže kako se radi
o ukradenom motoru, posljednjem motoru
koji je neko ukrao kako bi putovao po siromašnim zemljama sjevera, u smjeru za Teksas,
loveći san koji se ne može imenovati,
san koji se ne može klasifikovati, san naše mladosti,
što je reći san hrabriji od svih
naših snova. I na ovaj način
kao da mi brani da sjednem na taj brzi crni motor
sa sjevera kako ne bi izašli rastrgani putevima
koje su minulih godina prelazili sveci Meksika,
pjesnici-prosjaci Meksika,
tihe krvopije Tepita
ili kolonije Guerrero, svi na istom putu,
gdje se sklapaju i miješaju vremena:
verbalna i fizička, jučer i afazija.

I ponekad sanjam kako Mario Santiago
dolazi da me pokupi kao pjesnik bez lica,
ili glava bez očiju, usta i nosa,
samo koža i volja, i ja bez ikakvog pitanja
skačem na motor i polazimo
putevima sjevera, glava i ja,
čudna posada ukrcana na ruti
koja je jadna, putevima koje je izbrisala prašina i kiša,
zemlji muha i guštera, osušenog grmlja
i pješčane mećave, jedini zamislivi teatar za našu poeziju.

I ponekad sanjam kako put
koji prelazi naš motor ili naša čežnja
ne počinje u mom snu nego u snu
drugih: nevinih, blagoslovljenih, krotkih, onih koji nažalost
više nisu ovdje. I tako Mario Santiago i ja
izazimo iz grada Meksika koji je produženje
mnogih snova, materijalizacija mnogih
noćnih mora, i skačemo uvijek prema zemljama
sjevera, uvijek putevima kojota, i naš motor tada dobiva boje noći. Naš motor
je crni magarac koji putuje bez žurbe
po zemljama napravljenim od Znatiželje. Crni magarac
koji se kreće putem humanosti i i geometrijom
siromašnih i napuštenih pejzaža.
I smijeh Marija ili smijeh glave
pozdravlja duhove naše mladosti,
san beskorisne hrabrosti koji se ne može imenovati.

I ponekad pomislim kako vidim crni motor
koji se poput magarca udaljava putevima
zemlje Zacatecas y Coahuila, krajevima
sna, bez da uspijem shvatiti
njegov smisao, njegovo krajnje značenje,
shvatam bez obzira njegovu muziku:
jednu radosnu pjesmu za oproštaj.

I zar nisu vrijedne geste te koje
nam kažu zbogom, bez ljutnje i gorčine,
u miru sa svojom apsolutnom besplatnošću i sa nama samima.
Mali beskorisni izazovi – ili oni koje su
godine i navika pretvorili u ono
što smatramo beskorisnim – su ti koji nas pozdravljaju,
koji nam sa rukama šalju enigmatične znakove,
u pola noći, pokraj ceste,
kao naša voljena i napuštena dijeca,
odgojena sama u ovim pustinjama od vapna,
kao sjaj koji nas je jedan dan obišao
i koji smo zaboravili.

I ponekad sanjam kako Mario dolazi
sa svojim crnim motorom u pola jedne noćne more
i krećemo putem sjevera,
putem gradova duhova gdje borave
gušteri i muhe.
I dok me san prevozi
sa jednog kontinenta na drugi
putem tuša hladnih i bezbolnih zvijezda,
vidim crni motor, kao magarca sa druge planete,
kako prelama na dva dijela zemlju Coahuile.
magarac sa drugog planeta
koji je slomljena čežnja našeg neznanja,
ali koji je istovremeno i naša nada
i naša vrijednost.

Vrijednost bez imena i koristi, to je sigurno,
ali koja se nalazi na marginama
jednog najudaljenijeg sna,
na prelamanju završnog sna,
na konfuznoj i magnetičnoj stazi
magarca i pjesnika.


Poklonit ću ti ponor (rekla je)

Poklonit ću ti ponor (rekla je)
Ali na jedan tako nježan način da ćeš ga primijetiti
tek nakon što prođe mnogo godina
i budeš daleko od mene i Meksika.
Onda kada ti bude najpotrebniji otkrit ćeš ga
i on neće biti
sretan završetak
ali da jedan trenutak praznine i sreće
i možda ćeš se tada sjetiti mene
ali ne puno.



Sreća

On je stigao nakon radne sedmice na selu
u kući jednog kučkinog sina i bio je decembar ili januar,
ne sjećam se, ali je bilo hladno i nakon što smo došli u Barcelonu snijeg
je počeo padati i on je sjeo na metro i otišao do ćoška
gdje se nalazila kuća prijateljice i nazvao ju telefonom kako bi
sišla i vidjela snijeg. Jedna predivna noć, svakako,
i prijateljica ga je pozvala da popije kafu i poslije su vodili ljubav
i pričali i mnogo poslije on je zaspao i sanjao
kako dolazi u jednu kuću na selu i kako pada snijeg
iza kuće, iza planina, padao je snijeg
i on se nalazio zarobljen u dolini i zvao je telefonom
prijateljicu i hladan glas (hladan ali uljudan!) mu je rekao
kako iz te savršene rupe nije izašao niti onaj najhrabriji
barem ne bez puno sreće.



Vikend

Zatvorili su zonu. U ovaj sat
na nogama ostaju jedino policijski
kordoni, parovi ne izlaze
iz svojih soba,
vlasnik kafića ravnodušan i ćelav,
mjesec na svjetioniku.

Sanjam jedan vikend
pun mrtvih policajaca i automobila
koji gore na plaži.

Mlada stidljiva tijela, tako bi
saželi ove godine:
mlada stidljiva tijela koja se gužvaju,
koja se smiju i uče raširenih nogu
u praznoj kadi.


Salvador Malespina, Prometej.ba