Frida Kahlo i Salvador Allende u jednom Praškom kafiću. Latinoamerički studiji (Zima 2014)


Ponedjeljak, 5. 9. 2022: Ništa nisam očekivao od Čilea i opet me je uspio razočarati

Dan nakon poraza počeo je neočekivano tiho. Oko 8 sati budim se ljut i razočaran u Čile. U nadi da pronađem neko objašnjenje za jučerašnji kolaps vrtim vijesti i kolumne. Dok kroz prozor gledam djecu kako ulaze u školu te započinju novu sedmicu, čudim se kako sve ide dalje kao da se ništa i nije dogodilo. Čini mi se da u Santiagu nema nekog komešanja. Razmišljam kako je ljudima sigurno dosta tih neprestanih ciklusa nade i razočarenja, pa više nitko niti ne pokušava da još jedan put protrese ovu zemlju. U međuvremenu, svjetska tržišta dobro reagiraju, te čileanski peso bilježi značajan rast. Moja škola, Liceo de Aplicacion (Aplika), danas ostaje zatvorena jer su jučer naše učionice poslužile kao biračko mjesto za referendum.

Dan nastavljam radeći iz kreveta. Kako vrijeme prolazi, pristiže drugi val instagram reakcija na novu situaciju. Moja drugarica, profesorica povijesti sa juga ove zemlje, dijeli svoje misli: „Nemam riječi za ovaj Čile koji me boli i toliko razočarava. Danas smo vidjeli plodove neoliberalizma koji nam je ušao u samu srž. Kako brzo zaboravlja ova zemlja.“ Druga poznanica na svom profilu dijeli rezultate simulacije referenduma koja se prošli tjedan održala u javnoj školi Liceo 1 Javiera Carrera te na kojoj je opcija 'Podržavam' odnijela uvjerljivu pobjedu od 80.2%. Uz priloženi graf djevojka dodaje komentar: „Liceo 1 bi trebala biti svoja država.“ U isto vrijeme članovi učeničkog vijeća javne škole Nacionalni Internat Barros Arana (INBA) šalju dopis u kojemu pozivaju učenike da „shvate kako imaju moć da budu akteri društvene promjene te da nastave sa svojom agitacijskom linijom“ jer „bez naše snage, bez našeg pritiska, bez naše mobilizacije, jučerašnji referendum ne bi niti bio održan.“ Učenici dalje dodaju kako su svjesni „da se nalazimo u sedmici 11. septembra (državni udar u Čileu 1973. godine)“ te kako smo „danas više nego ikada pod institucionalnim nasljedstvom koje nam je ostavila diktatura.“


Utorak, 6. 9. 2022: Čudna volja ove zemlje da tone umjesto da leti

U 9 sati idem do Aplike. Učenici tog jutra organizuju skupštinu. Pošto nemaju dopust direktora za ovu aktivnost, učenici se okupljaju u amfiteatru iza škole. Kraj skupštine čekam na školskom igralištu. Nakon 15-ak minuta, te uz povike protiv direktora, skupština se završava. Saznajem da se na skupštini pričalo o organizaciji protesta koji će se održati ovaj četvrtak. Pošto profesora sa kojim radim danas nema nigdje na vidiku, poslije skupštine odlazim kući.

Pri povratku u stan cimer me pita da li sam vidio masovni srednjoškolski protest na ulicama. Iznenađen, brzo provjeravam ovu informaciju na društvenim mrežama, te skačem na biciklo i odlazim do Ministarstva obrazovanja. Protest me je dočekao nespremnog jer je organizovan od strane učenika javnih škola iz Providencije, općine koja je smještena tik preko granice u 'gornjem gradu'. Slika mase koja dolazi iz gornjeg grada prema dole brzo postaje hit na društvenim mrežama. Ovog dana učenici i učenice marširaju pod parolom: „Protiv društva bez sjećanja! Učenici prave povijest!“ Osim što prisustvujem okršajima između učenika i policijskih snaga, malo odmaram u parku te uživam u prizoru velikog broja mladih ljudi koji su zauzeli ulice grada kako bi društvu poslali svoju poruku.

Dok večeram, na jednom od tv kanala velikih medija gledam reportažu o učeničkim protestima. Nakon što voditeljica pita predsjednika učeničkog vijeća Nacionalnog instituta zašto su protesti toliko nasilni, on joj odgovara: „Zašto me ne pitate zbog čega imamo ovakvo obrazovanje i zbog čega prosvjedujemo prije nego što nas počnete osuđivati.“ Protestni dan srednjoškolaca završava masovnim upadom učenica javnih srednjih škola u metro Santiaga. Ovim činom djevojke prizivaju sjećanja na 2019., kada su istim ovakvim akcijama pokrenule Narodnu pobunu. Dan završavam s pregledom instagrama, na kojemu jedan od najpopularnijih mimova postaje slika na čijem gornjem dijelu vidimo djevojke kako zaustavljaju promet u metrou, a dole sliku Helgea iz serije Dark na kojoj ponavlja svoju poznatu rečenicu: „Opet će se desiti.“


Srijeda, 7. 9. 2022: Desit će se sranje!


Okršaj učenika sa policijom ispred Nacionalnog Internata Barros Arana (@revelalacalle)


Budim se oko 7 sati. Dok doručkujem, na instagramu vidim da se danas obilježava dan kada je Patriotski Front Manuel Rodriguez (FPMR) u andskim selima pokušao ubiti generala Pinocheta dok se on vraćao iz svoje vikendice u Santiago. Mnogi od mojih mlađih poznanika lajkaju ovu sliku. U Apliku stižem u 8 sati kako bih pratio predavanje 'Ekonomija i društvo'. Pred sami kraj časa cijeli se razred trzne na povike koji dolaze sa ulice. Grupa kapuljača van škole pravi barikade te započinje svoj uobičajeni okršaj sa državnom policijom. Nakon nekih tridesetak minuta, kada policijske snage priđu školi sa dvije strane, odlučujem da se povučem prema kući kako bi malo radio na seminarskom radu. Na putu prema kući srećem drugarice koje rade u školi. Dok sa udaljenosti od 50-ak metara gledamo kako gori gradski autobus, razmijenjujemo par riječi o fenomenu koji se razvija pred našim očima.

U 11 sati dolazim kući te listam vijesti. Saznajem da su se danas 'vatreni izlasci', kako ih sami učenici nazivaju, zabilježili u još tri javne škole općine Santiago. Tada primjećujem jedan novitet. Danas je prvi dan od mog dolaska u martu ove godine da je čileanska policija ušla unutar jedne od ovih škola da se unutra direktno obračuna sa maloljetnicima. U 14 sati učenice opet pozivaju na masivne upade u metro poslije završetka predavanja. Čak osam stanica metroa se navode kao mjesta gdje se sazivaju ove akcije. Iako ih je te davne 2019. podržavala, današnja vlada na kraju ovog dana donosi odluku da će učenice tužiti za njihovo nezakonito ponašanje.

Oko 19 sati u WhatsApp grupu za planinarenje dolazi poruka da se nedeljni izlazak otkazuje jer je to „11. septembar i sigurno će se desiti sranje.“ Iste večeri sa drugom Matiasom dogovaram odlazak na čileanski 9/11, dan na koji se obilježava godišnjica državnog udara iz 1973. godine kada je čileanska vojska sa vlasti skinula Salvadora Allendea i Narodno jedinstvo. Matias također kaže kako će se u nedjelju sigurno desiti sranje, ali kako svejedno trebamo ići. Razmišljam kako je Crni septembar, kako se mjesec rujan naziva na čileanskoj radikalnoj ljevici, u punom jeku.


Četvrtak, 8. 9. 2022: Aplika spremna na rat


Učenici Liceo de Aplicacion na prosvjedu ovog četvrtka


Na prvi čas ovoga protestnog dana stiglo nas je tek sedmero. Mnogi učenici su ostali kući jer pada kiša, a i zna se da danas škola funcionira nekim drugim ritmom. U 9:30, dok čekam da počne učenička skupština na kojoj će se finalizirati plan za današnji dan, odlazim do školske trafike kako bih kupio sendvič te tako dobio neku energiju za ovaj kišni dan. Učenicima se pridružujem u samom startu te svi zajedno krećemo od škole prema trgu Los Heroes. Unatoč kiši, energija te odlučnost ovih mladih ljudi ne posustaje. Na spajanju Alamede sa Cummingom učenici odmah rade pasacalle (blokiranje ulice hodanjem) te zauzimaju aveniju kojom marširaju sve do mjesta susreta sa ostalim školama. Početak manifestacije dočekujemo potpuno mokri. Vidim kako mladima to smeta puno manje nego meni. Marš se danas kreće u smjeru Trga dostojanstva te nosi sljedeću poruku: „U tri godine od narodne pobune ništa nismo dobili.“ Ovo će postati najduži srednjoškolski marš kojemu sam prisustvovao za vrijeme ovih šest mjeseci u Čileu. Tokom neka tri sata hoda naslušat ću se pjesama iz vremena Narodnog jedinstva, onih novijih čija je glavna tema mržnja spram čileanske policije, te ću iz blizine svjedočiti barem pet okršaja između učenika i policije.

Na povratku kući iz drugog pravca srećem povorku univerzitetskih učenika. Iako zainteresiran, odlučujem da se vratim kući, skinem mokru odjeću, te tuširanjem povratim izgubljenu toplinu. Tokom večeri vidim kako su u toku današnjeg dana ispred Nacionalnog Internata Barros Arana (INBA) zapaljena dva autobusa gradskog prijevoza. Dan završavam sa knjigom 'Patagonia express', autora Luisa Sepulvede. Dok čitam priče iz života čovjeka koji je 1976. iz Čilea jedva pobjegao u egzil, razmišljam o nevjerovatnoj snazi njegovog duha koji mu je pomogao ne samo da preživi 942 dana u zatvoreništvu, nego da i nakon jednog takvog iskustva ostane „normalan“.


Petak, 9. 9.2022: Jaja sa sela

Odlučujem da danas ostanem kući kako bih ostvario bilo kakav napredak na eseju koji trebam napisati za seminar usmene istorije. Ukratko, ovaj dan nema neke akcije i sastoji se od čitanja, čitanja i još čitanja. Ipak, u 12 sati sam sebe nagrađujem s velikim odmorom te idem do pijace La Vega kako bih kupio hranu za sutrašnji izlazak na planinu. Osim boja, buke i strke, koji me uvijek obraduju tokom posjeta ovom čudu grada Santiaga, danas me posebno usrećuje pronalazak bake koja prodaje domaća jaja, ili 'jaja sa sela', kako ih narod doslovno naziva u Čileu.

Protesti su danas smanjili ritam, ali se svejedno nastavljaju. Stranica kontrainformacije iz Aplike za kraj dana na svom profilu dijeli sliku bombardiranja Monede (predsjedničke palate) iz 1973. godine te ispod iste dodaje: „Licemjerje fašizma u jednoj slici. Žale se na proteste i nasilje, a kada su oni željeli nešto bombardovali su Monedu. Ovaj sistem je nasilniji od bilo koje barikade“.


Subota, 10. 9. 2022: Bijeg u Ande

Pogled prema Cajon del Maipo, mjestu gdje je FPMR prije 34 godine pokušao ubiti Pinocheta


Nakon dugo vremena budim se uz zvuk alarma, a nakon još dužeg perioda uspijevam da ignoriram zvuk istog. Na neki intrigantan način, moj mozak tokom 15-ak minuta melodiju zvukova iz džungle, koja stiže sa mog telefona, uspijeva inkorporirati kao dio moga sna. U općinu Peňalolen stižem oko 7:30 kako bih se tu sastao sa drugom Pipetom. Pipe, po dobrom čileanskom običaju, na mjesto sastanka kasni 20-ak minuta. Dan je planine, a i fino je vidjeti smiješnog Pipeta, pa se teško naljutiti. Svi moji drugari iz općine Peňalolen su bivši učenici javnih škola. Niti jedan od njih četvero nije pohađao univerzitet. Pipe na današnji poduhvat dolazi u svom điru. Za uspon na vrh Minillas, koji se nalazi na 2,495 metara n.v. te do kojeg nam od početka staze fali 1,595 metara uspona, Pipe je ponio sljedeće: 1.5 L soka od jabuke, 0.5 L kafe u koju je usuo barem 5 kašičica šećera, dvije limenke pive, te osam čokoladica marke Super8. Imajući na pameti kakav je moj drug lik, od samog početka gajio sam pomisao da do vrha možda i nećemo stići. Ipak, dio mene se nadao da će Pipe na kraju ipak izgurati uz pomoć svog posebnog stila koji je već nekoliko puta pokazao da, čak i onda kada se u njega niti najmanje ne vjeruje, zna iznenaditi. Bilo kako bilo, to se na kraju nije desilo. Oko 12:30, na visini od 2,000 metara, Pibe odustaje od poduhvata. Dogovaramo se da ću ja odraditi vrh dok on malo odleži u hladu. Na vrh stižem dok me šibaju vjetar i sunce. Oko 15 sati se opet susrećem sa Pipetom, te nakon kratkog posmatranja kondorovog leta krećemo nazad prema gradu. Zadnji odmor pravimo u šumi gdje se izležavamo, čekamo zalazak sunca, te pijemo pive. Dok mu govorim kako neke grupe sutra spremaju izlaske na planinu, Pipe kaže kako „sutra ne treba ništa planirati jer je 11. i desit će se sranje.“

Od Peňalolena do svojeg stana se vraćam metroom. Dok prilazimo stanici Baquedano, tom epicentru protesta iz 2019. godine, spikerica preko mikrofona objavljuje kako je stanica zatvorena te kako na njoj nije moguće izaći. Kontekst se ne spominje, kontekst je svima jasan. Kući dolazim te se nakon tuširanja i večere izležavam po krevetu. U 23:23 malo me protrese mali potres. U mojoj glavi samo jedno pitanje: Je li se to zemlja sprema za sutra?


Nedjelja, 11. 9. 2022: La Romeria

Od uzbuđenja teško mogu da spavam, te četri sata sna prihvaćam kao uspjeh. Na današnji protest, koji se u narodu zove La Romeria (špa. hodočašće), idem sa drugom Matiasom, mladićem kojeg su čitatelji Prometeja već upoznali u nekim tekstovima pod drugim imenom. U blizini trga pokraj mene iz malog sivog Fiata se iskrcavaju članice Brigada Ramona Parra, jedne od mnogih samoorganiziranih timova prve pomoći koji su danas došli tu da budu podrška narodu. Na trg Los Heroes stižem oko 10 sati. Osim Komunističke partije i Socijalističke mladeži, na povorci nema pripadnika političkih partija koje se nalaze u institucijama. Strankama koje sačinjavaju Boricev Frente Amplio nema niti traga. Prostorom ispred mene dominiraju crvena i crna boja. Svaki prolazak policijskih auta prati kiša psovki. Prva pjesma koja se čuje pri početku povorke priziva slobodu za sve zarobljene tokom i nakon Narodne pobune. Na ovaj dan od Matiasa dobivam poklon, strip o vremenima Narodnog jedinstva. Dok čekamo početak povorke spominjem mu kako mi je smiješno da mi svi za ovaj dan govore kako će se desiti sranje. Matias na to odgovara: „To je prognoza sa kojom nikada nećeš pogriješiti.“

Povorka počinje u 11 sati te se odmah u startu bilježe okršaji sa policijom. Pošto je Matias blizak anarhističkim uvjerenjima, događaj pratimo u blizini Crnog bloka te drugih radikalnijih organizacija koje se nalaze na samom kraju povorke. Nakon prvog kratkog okršaja ispod predsjedničke palate policija prvi put ozbiljnije reagira na visini Univerziteta Čile. Tu snage reda počinju da zadnji dio povorke tjeraju naprijed, radeći to uglavnom bez ljudske mase te samo sa određenim brojem oklopnih vozila. Nastavak povorke prolazi relativno mirno, te se bilježe tek manji napadi na banke i slabiji okršaji sa policijom. Sljedeći ozbiljniji sukob desit će se na aveniji Recoleta, na nekih petstotinjak metara od gradskog groblja, kada će policija prvi put posegnuti za većom količinom suzavca koji me i samog izbacuje iz takta. U tim trenucima primam veliku pomoć od jedne od brigada te nakon špricanja očiju i usta nakon pet minuta dolazim sebi. Kako bismo se spremili za sljedeći napad, Matias i ja dijelimo limun, koji djeluje preventivno protiv suzavca.

Specijalne jedinice na gradskom groblju. One koje opisujem u donjem dijelu su bile puno, ali puno veće (@crossing worlds)


Oko 12:30 stižemo na gradsko groblje. Tu se različite organizacije odvajaju jedna od druge te svaka odabire svoje mjesto za komemoraciju ovoga dana. Mi se pridružujemo opciji koja ide prema grobu Luise Toledo, žene koja je postala simbol borbe donjeg naroda protiv vlasnika Čilea nakon što joj je čileanska diktatura odnijela živote triju sinova (od kojih su dva bila učenici Aplike). Nakon Luise, posjećujemo grobove Victora Jare te predsjednika Allendea. Za kraj ovog dugog pohoda, Matias mi odlučuje pokazati memorijal napravljen u spomen svim žrtvama diktature. Na putu do memorijala prolazimo pored Hrvatskog mauzoleja te na odredište stižemo oko 14:30. U tom trenutku odjednom se počinje širiti stravičan glas koji se dere: „Policija! Policija je ušla! Policija je ušla! Policija je ušla na groblje!“ Tada nastaje potpuni haos. Strah se počinje ulijevati u vene te svi počinjemo trčati glavnom bez obzira. Dok trčimo u nepoznato, pitam se da li se na strani prema kojoj se krećemo uopće nalazi izlaz iz groblja ili će nas policija zgurati u ćošak, kako to neki u trku i govore. Ipak, na kraju ulice u kojoj se nalazi grob Luise Toledo otvara se mali prolaz na ljevo, putem kojeg svi bježimo što dalje od nadolazećih policijskih snaga koje se kreću u grupi te koje prati nekoliko oklopnih vozila. Dok se krećemo u smjeru groba predsjenika Allendea, ili bolje reći dok bježimo prema tamo, put nam preprečavaju nove policijske snage. U tom trenutku pitamo ljude koji žive i rade na ovom ogromnom groblju šta da radimo, te nam jedna starija žena govori kako 50-ak metara južno postoji jedini prolaz koji još uvijek možemo iskoristiti. Bez vremena za velika razmišljanja, odmah trčimo prema prolazu. Od tamo nas zovu glasovi drugih ljudi koji se deru da požurimo jer je policija već tu. Izlijećemo na sljedeću ulicu te tu gledamo kako na nekih 20-ak metara od nas kordnon policije mete sve pred sobom. Tada izlećemo iz područja groblja te tražimo uličice u kojima bi se sakrili. Nakon nekoliko trenutaka čujem kako mi netko, unutar te mase ljudi što i dalje trči, ali se sada već i smješka od olakšanja, doziva ime. Okrenem se i vidim da su je to grupa učenika iz Aplike. Nakon kratkog predaha vidimo kako nam se sa gornje strane ulice približava dodatnih šest oklopnih vozila. Dok momci iz škole nastavljaju trk, ja, već previše izmoren, Matiasu govorim kako nemamo ništa od trčanja te kako trebamo da jednostavno pokušamo proći pored policije u nadi da nas neće dirati. Matiasu se ne sviđa previše ta ideja ali zbog nedostatka snage i on pristaje. Dok hodamo prema policiji, svaki sa nekim svojim ritmom i planom za spašavanje, Matias govori da smo najebali ako specijalci odluče da sad siđu sa kombija. Na sreću, nisu sišli.

Oko 15:15, nakon što podijelimo jednu cigaru, Matias i ja se rastajemo. Tu ide ona već dobro poznata čileanska poruka: „Javi se kad dođeš kući“. Na putu nazad na ulici vidim pokoju kapuljaču kako se presvlači poslije protesta. Policijska auta još uvijek letaju okolo te trube kako bi širili strah. Dok uzimam predah pregledavam instu te vidim da se u području gradskog groblja policija voza čak i u civilnim autima te kako su iz tih istih vozila uhapsili neke ljude. Dok hodam prema stanu razmišljam o tome što se upravo desilo. Policija je pod ministarstvom unutrašnjih poslova. Ministarstvo je pod kontrolom nove vlade koja je ovoj zemlji obećala toliko promjena. Policija upada na groblje na dan komemoracije državnog udara kako bi isto čistila od ljudi koji su tu došli da se sjećaju pada jednog sna. Noć pada na Santiago te ovaj dnevnik završavam u trenucima dok se okršaji u siromašnijim dijelovima donjeg grada koji imaju posebnu historiju otpora protiv diktature nastavljaju.

Salvador Malespina, Prometej.ba