Victor Jara je bio profesor teatra i pjesnik koji je gitarom i stihovima branio projekat socijalističke revolucije predsjednika Salvadora Allendea. Smatra se da je njegovo ubistvo, koje se desilo dan nakon državnog udara 13. septembra 1973. godine, ekvivalentno zločinu počinjenom protiv Federica Garcia Lorce za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Ovaj bivši član Komunističke partije Čilea je bio najvažniji predstavnik kulturnog preporoda koji je zahvatio ovu zemlju tokom epohe Narodnog jedinstva (1964-1973). Victor Jara je vjerovao kako je “život najbolja škola za pjesmu”, te je inspiraciju za svoj umjetničko-politički angažman crpio isključivo iz života čileanskog donjeg naroda, kojemu je i sam pripadao.

Victorov grob je i dan danas jedno od glavnih mjesta hodočašća bilo kojeg stanovnika ili posjetioca ove zemlje koji ima imalo ljevičarske ili, ja bih čak rekao, ljudske svijesti. Grob je uvijek okićen buketima cvijeća, popunjen porukama koje mu narod i dalje piše, te se na tom mijestu vazda može naći poneki hodočasnik koji sa Victrom razgovara i pravi mu društvo. U ovom smislu, iako ubijen, Viktor i dalje živi kroz veliko umjetničko djelo koje je ostavio iza sebe. Njegove pjesme, iako zabranjene i uništavane u vremenima diktature, sačuvane su u popularnoj kulturi marljivim radom naroda iz kojeg dolazi te kojega je predstavljao. Malo je danas umjetnika u Čileu koji se vole kao Victor, te je njegovo ime jako lako naći čak i u repertoaru nekih novih repera koji dolaze sa periferije Santiaga, bez obzira što se njihovi umjetnički stilovi dijametralno razlikuju. Pa, tko je stvarno bio Victor Jara i odakle dolazi njegova pjesma o Čileu?


Djetinstvo i odrastanje: Od sela do Santiaga

Victor je rođen 1932. godine u Lonquenu, selu koje je smješteno na plodnim ravnicama središnje doline ispred kojih se izdiže planinski lanac Andi. Victorova obitelj je živjela i radila na posjedu porodice Ruiz-Teagle, koja je bila dio čileanske oligarhije. Jare su bile zakupci zemlje na imanju gdje su živjeli po gotovo feudalnom sustavu. Svaki stanar je dobio kolibu s malom parcelom zemlje oko nje, koja je morala biti dovoljna za prehranjivanje čitave obitelji. Zakupcima su dodjeljivana najlošija zemljišta s kojih nije bilo lako dobiti dobru žetvu. Plaće su bile male i uglavnom su se unaprijed trošile na proizvode koje je isporučivao zemljoposjednik.

Victorova majka Amanda, od koje je Viktor naučio glazbeni zanat, je bila pripadnica naroda Mapuche. Amanda je kao mlada naučila pjevati popularnu seosku glazbu, te je radila kao pjevačica na svadbama i sprovodima i u vrijeme žetve. Nakon što ih otac napušta, Victor se sa mamom i ostatkom porodice seli u Estación Central, radničku općinu u donjem dijelu Santiaga koje u to vrijeme naseljavaju migranti iz ruralnog dijela zemlje. Victorova familija svoj novi dom pronalazi u siromašnom naselju Nogales koje je, upravo zbog velike koncentracije lopova i kriminalaca, nosilo ime Mali Čikago. Bilo je to sivo i depresivno mjesto; vruće i prašnjavo ljeti, a s početkom zimskih kiša pretvorilo bi se u blato do koljena. Kroz naselje je prolazila otvorena kanalizacija, a na igralištu za djecu se skupljalo smeće koje je pristizalo sa obala prepunih štakora, na kojima su se dijeca čak i kupala kad je bilo vruće.

Kad je Victor napunio 15 godina, njegova majka umire od srčanog udara koji doživljava na svom poslu kuharice na pijaci. Dok se njegova braća i sestre utapaju u sivilo koje ih okružuje, Victor napušta školu te ulazi u sjemenište gdje dobiva priliku da unaprijedi svoje glazbene sposobnosti. Nakon dvije godine ipak odlučuje da prekine svećenički život te se vraća nazad u naselje Nogales. Bez velikih ideja što dalje učiniti sa svojim životom, Victor slučajno u novinama jedan dan vidi objavu natječaja za upis u sveučilišni zbor. Prijavljuje se i biva primljen kao tenor. Poslije po savjetu prijatelja iz gornjeg grada dobiva stipendiju da studira teatar na Sveučilištu u Čileu, gdje upoznaje svoju buduću suprugu, profesoricu i balerinu iz Engleske, Joan Turner.


Politička pjesma: Pitanja za Puerto Montt

Do kraja 1960-ih Victorove pjesme više nisu bile autobiografske, već su se bavile općim problemima sa kojima se suočavaju narodi Latinske Amerike. U to vrijeme sudionici muzičkog pokreta dopiru do masovne publike koju čine radnici, seljaci i studenti. 'Nova čileanska pjesma', pravac u muzici pokrenut od Victora i njegovih drugova i drugarica, postat će centralni element u funkciji ljevičarske revolucionarne borbe na čileanskom putu prema socijalizmu. Nakon uključivanja u novi glazbeni svijet, godine 1964. Victor počinje raditi na kampanji za Salvadora Allendea. Dvije godine nakon toga se pridružuje sastavu Quilapayun kao umjetnički direktor, da bi tri godine poslije prešao u grupu Inti-Illimani. Ova dva glazbena sastava će postati glas 'Narodnog jedinstva' te će se isprofilirati u najpoznatije muzičke sastave u povijesti Čilea. Između ostalog, pokret 'nove čileanske pijesme' će imati vrlo važnu ulogu u popularizaciji zvuka domorodačkog naroda iz Andske regije kroz korištenje instrumenta kao što su zampoňa i charango. Poznata izvedba od Simona i Garfunkela 'El condor pasa' (špa. kondor prolazi) ustvari je djelo Inti-Illimania.

Victorova pjesma iz tog vremena koja je možda najviše odjeknula u javnosti bila je 'Pitanja za Puerto Montt' (špa. Preguntas por Puerto Montt). Tekst ove pjesme Jara je napisao nakon što je 9. marta 1969., po nalogu ministra unutarnjih poslova Edmunda Pereza Zujovica, dvjesto pedeset naoružanih policajaca napalo seljačke obitelji koje su okupirale dio napuštene zemlje u privatnom vlasništvu obitelji Irigoin koja se nalazila tri kilometra od središta grada Puerto Montt. Taj dan policija je zapalila cijelo improvizirano naselje, ranila šezdeset ljudi, te oduzela život sedmorici seljaka i devetomjesečnom dječaku koji je umro od gušenja suzavcem. Osobno me ova pjesma jako podsjeća na djelo Nine Simone 'Missisippi Goddamn', u kojem je ova crna američka radikalka prozvala krvavu nedjelju kad su u Birminghamu u Alabani 15. rujna 1963. četiri crne djevojke poginule u napadu bijelih rasista.

Nekoliko mjeseci kasnije, Victor je pozvan da održi recital na St. George's College, jednoj od najpoznatijih i najskupljih srednjih škola za dječake u gornjem dijelu grada. Dok je pjevao 'Pitanja za Puerto Montt', na pozornicu se obrušio pljusak kamenja, od kojih je jedno okrznuo njegovu glavu a drugi ga pogodio u prsa. Incident je Victoru jasno dao do znanja što može očekivati ako u svojim pjesmama nastavi izražavati ono što smatra da treba reći. Kasnije, Victor je nekoliko puta napadnut na ulici od članova fašističke organizacije Domovina i sloboda (špa. Patria y Libertad) te članova desničarse Nacionalne stranke, koji su mu prijetili da će ga dokrajčiti ako nastavi pjevati subverzivne pjesme.

Dalje, na prvom festivalu 'nove čileanske pjesme' Victor će nastupiti sa djelom 'Molitva jednog radnika' (špa. Plageria de un labrador), koja će biti svojevrsni poziv seljacima da se pridruže narodu u borbi za pravedno društvo. To je bila prva od mnogih večeri koje je Victor pjevao na stadionu Chile, toj golemoj, trošnoj zgradi smještenoj u srcu četvrti u kojoj je odrastao te u kojoj će se nekoliko godine kasnije njegov život i završiti. Oblik pjesme, koji je podsjećao na Oče naš, bio je odraz Victorovog obnovljenog interesa za poeziju i humanističke vrijednosti Biblije, u vrijeme kada je raslo razumijevanje između progresivnih katolika i marksista u Latinskoj Americi.


Ustani i pogledaj planinu

Odakle dolazi vjetar, sunce i voda?

Ti koji upravljaš tokovima rijeka

Ti koji si posijao let svoje duše

Izbavi nas od onoga koji nad nama vlada

Donesi nam svoje kraljevstvo pravde

i jednakosti

Neka bude volja tvoja ovdje na zemlji

Daj nam svoju snagu i svoju hrabrost u borbi

Amen.


Državni udar, nedovršena pjesma: Victor kao glas 'Narodnog jedinstva'

Njegov sljedeći album, objavljen u travnju 1971. nosio je naziv 'Pravo na život u miru' (špa. El derecho de vivir en paz). Iako je pjesma po kojoj je album dobio ime bila posvećena Ho Chi Minu i narodu Vijetnama, ona je naglašavala i njegove osjećaje prema onome što se dešavalo u Čileu. U isto vrijeme, i baš kad je duh zajedništva progresivnih snaga došao u opasnost, kroz maršove se počeo širiti slogan „Ujedinjeni narod nikada neće biti poražen“ (špa. El pueblo unido jamás será vencido). Iako je ovaj slogan tek kasnije ugrađen u vrlo poznatu pjesmu Sergia Ortege koju izvodi Quilapayun, isti se prvi put čuo 1972. godine na ulicama Santiaga kao poziv na upozorenje i odlučnost. Dalje, u svibnju 1973., dok je Pablo Neruda apelirao na sve umjetnike i intelektualce u Čileu i inozemstvu da mu se pridruže u njegovom pokušaju da upozori ljude na stvarnu opasnost od napada fašista na vlast, Victor je stvorio još jednu pjesmu koja će se pokazati proročanskom: 'Vjetrovi naroda' (špa. Vientos del pueblo).

*

Opet žele isprljati

moju zemlju radničkom krvlju

oni koji govore o slobodi

a imaju crne ruke.

Oni koji žele podijeliti

majku od njene djece

i žele ponovo napraviti

križ koji je nosio Krist.

Čujte vi, vlasnici bijede

Zvijezda nade

će i dalje biti naša.

*

Na dan državnog udara, tog 11. septembra 1973. godine, Victor je, prema uputama partije, otišao na Tehničko sveučilište da obavlja svoj posao. Dok je izlazio iz svoje kuće i po posljednji put se opraštao od svoje supruge, njegovi susjedi iz bogatog naselja Las Condes su izašli na terase i počeli su da još uzbuđenije razgovaraju. Neki su se čak smijestili na balkone kako bi bolje mogli gledati napad na kuću Salvadora Allendea te predsjedničku palatu Monedu. Nakon granatiranja Monede vojska je okružila univerzitet na kojem je Victor radio, te su u nekom trenutku tenkovi ušli na kampus te uhitili veliki broj takozvanih „ekstremista“. Zatvorenici su odvedeni do stadiona Chile (danas stadion Victor Jara). Tamo je Victor odvojen od ostatka grupe i stavljen sa dijelom zatvorenika koji su se smatrali „važnim“ ili „opasnim“.

Sljedećeg dana, 14. rujna, Victor biva ubijen. O zadnjim trenucima njegovog života malo se toga zna, ali postoje mnoge legende. Jedna od njih je vezana za njegovu posljednju pjesmu koja se zvala 'Ima nas pet tisuća' (špa. Somos cinco mil), koju je Victor siguno napisao na stadionu Chile. Kaže da je Victor napisao ovu pjesmu nakon teških sesija mučenja. Priča se da je upitao svoje prijatelje ima li tko olovku i papir i tako počeo pisati svoju posljednju pjesmu. Navodno je papirić sa napisanom pjesmom Victor dodao kolegi koji je sjedio do njega, a ovaj ga je sakrio u čarapu dok su ga odnosili. Isto se kaže da je svatko od prijatelja napamet naučio dio pjesme te da je ista u cijelini sastavljena tek izvan stadiona. Također, po Čileu kruže priče da je Victor u agoniji i velikim mukama na stadionu u trenucima prije svoje smrti zapijevao 'Venceremos' (špa. pobijedit ćemo), himnu Narodnog jedinstva.

Ono što se sigurno zna jeste to da je Victorovo tijelo prvobitno bačeno sa hrpom ostalih ubijenih u naselje San Miguel. Od tamo su ga općinski radnici prebacili u generalni depozit kao anonimno tijelo, spremni da ga ubace u masovnu grobnicu te tako izbrišu svaki trag o njemu. Ipak, Victora je u toj hrpi tijela prepoznao član komunističke mladeži koji je radio u mrtvačnici, pa je o svemu lično obavijestio Joan. Sljedećeg dana, novine La Segunda objavile su kratak članak u kojem su izvijestile o Victorovoj smrti kao da je umro mirno u krevetu: "Pogreb je bio privatan i prisustvovali su samo članovi obitelji." Nakon toga je svim medijima naređeno da Victora više ne spominju. Ali, isti dan na televiziji netko je riskirao život ubacivšio dio pjesme 'Molitva jednog radnika' na soundtrack američkog filma.

Nekoliko dana nakon Victorova sprovoda, na 23. rujna 1973., desila se smrt Pabla Nerude. Iako su mnogi bojali odati se ili biti uhićeni ako javno odaju počast komunističkom pjesniku, te unatoč vojnicima koji su patrolirali ulicama s mitraljezima spremnima za paljbu i tajnoj policiji koja je promatrala gomilu tražeći tražena lica, stotine ljudi se okupilo te se sprovod pretvorio u posljednju manifestaciju Narodnog jedinstva te prvu akciju otpora fašističkom režimu. Tog dana masa na groblju je prkosno vikala: „Drug Pablo Neruda? Prisutan sada i uvijek! Drug Salvador Allende? Prisutan sada i uvijek! Drug Victor Jara? Prisutan sada i uvijek!“

Čileanski pjesnički pokret toliko se poistovjetio s Narodnim jedinstvom i bio je tako snažan, emotivno inspirativan element da su vojne vlasti smatrale potrebnim proglasiti čak i autohtone instrumente - čiji je prekrasan zvuk krasio 'novu čileansku pjesmu' - subverzivnim. Također, osim što su zabranili čak i spominjanje Victora, diktatura je zabranila svu njegovu glazbu i glazbu svih izvođača 'nove čileanske pjesme'. Pretražili su sjedište ljevičarskih muzičkih kuća te tamo uništili materijal i sve originalne trake koje su pronašli. Istovremeno, ako bi vojska u procesu pretraživanja kuća pronašla zapise o Victoru, Quilapayunu i Inti-Illimaniju, to je značilo sigurno uhićenje. Ipak, i uprkos svemu, Victor je i danas tu, te njegova pjesma, iako nedovršena, nastavlja svojim životom.

*

Ovdje nas je pet tisuća.

u ovom malom dijelu grada.

Koliko nas je ukupno

u gradovima i širom zemlje?

Kakav užas izaziva lice fašizma!

Oni provode svoje planove s lukavom preciznošću bez brige o svijetu.

Krv za njih su medalje.

Ubojstvo je herojski čin.

Je li ovo svijet koji si stvorio, moj Bože?

Je li ovo plod tvojih sedam dana čuda i rada?

Krv druga predsjednika

Pogađa jače od bombi i snajpera.

Tako će naša šaka opet udariti.

Pjesmo, kako loše mi izađeš

kad moram pjevati horor.

Napomena: Većina informacija za ovaj tekst je preuzeta iz knjige „Victor Jara: Nedovršena pjesma“, koju je napisala Joan Jara Turner.

Autor: Salvador Malespina, Prometej.ba