U svom životu sam napisao izuzetno mnogo pisama, pogotovo u
periodu kada nije bilo interneta i e-mail pošte. Naravno i sam sam dobijao
također veliki broj pisama koja su mi uglavnom donosila radost i uljepšavala mi
život. To se naročito odnosi na period mog izbjegličkog života (Danska, mart
1993. – novembar 1993., te Berlin, decembar 1993. – avgust 1996.). Od svih tih
pisama bi izdvojio četiri koja su mi uputili veliki ljudi, znanstvenici i humanisti.
Na prvo mjesto bi stavio pismo Ivana Supeka (Zagreb, 8. travnja 1915. – Zagreb, 5. ožujka 2007.),
hrvatskog fizičara, filozofa, pisca, borca za mir i humaniste. Profesor Supek
mi je bio profesor na postdiplomskom studiju u Zagrebu (1978.-1982.) i on me je
promovirao u zvanje magistra znanosti na Sveučilištu u Zagrebu 1982. godine. Sa
njim sam imao i poslije toga određene kontakte, uvijek uz primjerno obostrano
uvažavanje. Pošto se uskoro približava deveta godišnjica njegove smrti, osjećam
potrebu da nešto više kažem o životnom putu i stvaralaštvu ovog velikog
hrvatskog znanstvenika.
Fizika i filozofija
Ivan Supek se rodio u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, rođene Šips. Nakon mature 1934. godine upisuje studij matematike, fizike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te nastavlja studij u Beču, Parizu, Cirihu i Lajpcigu. 1940. godine doktorira fiziku i filozofiju u Lajpcigu pod vodstvom velikog njemačkog fizičara – nobelovca Wernera Heisenberga, s kojim nastavlja rad na kvantnoj teoriji polja do 1943. godine. Kasnije se bavio istraživanjem teorije metala na niskim temperaturama te je poznat po otkriću diferencijalne jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaturama.
1941. godine je u Njemačkoj uhapšen od Gestapoa, ali ga spašava Heisenberg pod izlikom da mu treba asistent bez kojega ne može provoditi daljnja istraživanja. Kao dosljedan antifašist po povratku u Hrvatsku, pridružuje se narodnooslobodilačkom pokretu i u kolovozu 1943. odlazi na oslobođeni teritorij gdje radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a. 1944. godine u Topuskom, na kongresu kulturnih radnika, održao je zapaženi govor o znanosti, na kojem je uputio prvi javni apel protiv upotrebe nuklearnog oružja a za stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda. Nakon toga prekida s Partijom. 1946. godine postaje profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu, gdje vodi grupu studenata koji fiziku u Zagrebu podižu na evropsku razinu. Dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), tada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, (JAZU) postaje 1948. godine. 1950. godine vodi gradnju Instituta Ruđer Boškoviću Zagrebu i postaje njegov prvi direktor. Godine 1958.je isključen iz Instituta zbog protivljenja planovima jugoslavenske Federalne Komisije za Nuklearnu energiju za izradu atomske bombe (predsjednik te komisije bio je Aleksandar Ranković). Na njegovo mjesto dolazi poznati srpski akademik Pavle Savić. Potom osniva 1960. godine Institut za filozofiju znanosti i mira kao odjel HAZU. Institut je bio sjedište jugoslavenske konferencije svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja (Pugwash, među čijim je osnivačima, i organizacije Svijet bez bombe, čiji je također suosnivač i predsjednik).
Redoviti član tada Odjela za matematičke, fizičke i tehničke nauke JAZU, danas Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU postaje 1961. godine. 1966. godine inicira izdavanje tromjesečnika Encyclopedia moderna, 1969. godine je postao rektor Sveučilišta u Zagrebu.Godinu dana kasnije, tj. 1970. godine inicira osnivanje Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku (IUC).
Za Hrvatskog proljeća, 1971. godine je na popisu nepoželjnih javnih osoba te je nakon konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke CK SKJ, prisilno isključen iz javnog života na 18 godina. 1976. godine potpisuje Dubrovnik-Philadephia deklaraciju. Uz Supeka deklaraciju potpisuju i Ava i Linus Pauling, Philip Noel-Baker, Sophia Wadai te Aurelio Peccei.
Bio je kritičar procesa globalizacije i zagovornik teze o socijalnoj jednakosti te je u doba prisilne šutnje u domovini održavao predavanja na mnogim svjetskim sveučilištima (američkim, britanskim, njemačkim i francuskim). Bio je predsjednik HAZU od 1991. do 1997. godine. Autor je velikog broja knjiga iz fizike i filozofije, te romana, eseja i drama.
Umro je u svom stanu u Zagrebu 5. ožujka 2007. nakon duge bolesti.
Recimo i to da je bio dugogodišnji počasni predsjednik Lige humanista sa sjedištem u Sarajevu, te da je par godina prije smrti bio u posjeti u Sarajevu i gost Prirodno-matematičkog fakulteta gdje je održao jedno zanimljivo predavanje profesorima i asistentima ovog fakulteta (naravno, tu sam i sam bio prisutan i veoma srdačno razgovarao s njim, op. autora).
U spomen na Ivana Supeka, gimnazija u Zagrebu nosi njegovo ime kao X. Gimnazija "Ivan Supek" te svake godine od 5. ožujka do kraja mjeseca travnja održava proslavu Dani Ivana Supeka. (Dio biografije preuzet s hr.Wikipedije)
U izbjeglištvu
U januaru 1993. sam
skupa sa svojom suprugom i preko pet hiljada Bošnjaka protjeran iz rodnog
Trebinja. Jedino smo mogli otići u Crnu Goru, te sam preko Podgorice došao u
Rožaje gdje su nas tamošnji ljudi zdušno i prijateljski primili i brinuli o
nama do odlaska u Evropu (najviše Danska i Švedska). I ja sam se početkom marta
1993. godine uputio sa suprugom (i punicom) na taj mukotrpni i ponižavajući put
od nekoliko dana preko Srbije, Mađarske, Slovačke i Poljske do Danske. U
Danskoj smo se oporavili fizički (ali i nedovoljno psihički poslije svega što
nam se desilo nešto ranije) i počeli smo razmišljati šta i kako dalje. Ja sam u
ljeto te godine uputio jedno pismo mom profesoru Ivanu Supeku. Ubrzo sam dobio
njegov odgovor koji me je oduševio i dao dodatnu volju i snagu za daljni život.
Donosim sada to profesorovo pismo.
Dr. Šefket Arslanagić je profesor u mirovini Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu
Članak je objavljen u printanom izdanju Oslobođenja, a s dozvolom autora prenosi Prometej.ba
.
.
