No, zlu nije bila dovoljna smrt djevojčice. Ne, ono se u zastrašujuće kratkom vremenu proširilo i zarazilo čitavu regiju. Počelo je sa srbijanskim ministrom policije i njegovim vapajem za ponovno uvođenje smrtne kazne, nastavilo se s beskrupuloznim medijskim izvještavanjem, te sa zastrašujućim komentarima i reakcijama javnosti. Krenimo redom.


Stvaranje atmosfere prijekog suda i linča inicirao je srbijanski ministar policije, „doktor“ (da, onaj koji je plagirao doktorat, pa sada koristi priliku da skrene bijes javnosti sa sebe) Nebojša Stefanović, zavapivši za ponovnim uvođenjem smrtne kazne, nazvavši uhapšenoga Đurića monstrumom, dajući medijima njegovo puno ime i prezime, mjesto gdje boravi, bez da je čovjek suđen, a kamoli pravosnažno osuđen od strane pravosudnih organa. Neki će reći, to je sada cjepidlačenje, čovjek je priznao krivicu i svakako će biti osuđen na najveću moguću zatvorsku kaznu. Međutim, što ako se ista stvar kasnije dogodi s nekim tko nije kriv ili tko je, štajaznam, priznao nepostojeću krivnju pod utjecajem batina ili psihičke nestabilnosti? Hoće li ministar i tada optuženoga unaprijed nazvati „monstrumom“ i zavapiti za smrtnom kaznom? Ukoliko bude potrebno skrenuti pažnju s neke nove svinjarije koju je napravio u svojoj službi ili privatnom životu, najprije da hoće.


Najviše su stvaranju atmosfere prijekog suda i linča ipak pridonijeli mediji. Najprije su se nakačili na ministrov vapaj za smrtnom kaznom, pa su počeli pisati o „volji naroda“ („pustite da mu narod presudi“, kako zatražiše mnogi internet-komentari), o smrtnoj kazni, pa je Blic objavio anketu „Da li ste za ponovno uvođenje smrtne kazne?“, u kojoj je preko 80% ljudi odgovorilo potvrdno. Dalje naravno slijedi nekoliko facebook stranica s nazivom „Smrtna kazna za ubicu Tijane Jurić“, na kojima se ljudska bića natječu u izricanju što gore i okrutnije kazne za drugo ljudsko biće koje je počinilo zločin. Peticija da se skupi 100.000 fanova na facebooku koji će demonstrirati „volju naroda“ za ponovnim uvođenjem smrtne kazne dala je zastrašujuće rezultate. Preko 100.000 ljudskih bića je bez okolišanja stavilo lajk na peticiju čije bi usvajanje značilo oduzimanje života mnogim drugim ljudskim bićima. Situacija je u virtualnom prostoru došla na rub referenduma s nazivom štajaznam „U ime života“ ili slično, koji bi pokušao zaštititi instituciju ljudskog života ukidanjem onih života koji ugrožavaju tu instituciju.


Neki od medijskih naslova stvarno su bili porazni za novinarsku profesiju. Što reći npr. o portalu Balkan.info koji donosi naslov “Jezivi detalji, monstrum je Tijanu sek*ualno zlostavljao: evo šta je sve ubica radio nesretnoj djevojčici!” Kakvi su to novinari i kakvi su to izopačeni umovi koji prikladnim smatraju otkrivanje užasnih detalja nasilne smrti male djevojčice razjarenoj masi, a istodobno puritanski cenzuriraju i skrivaju riječ “seksualno” (ovaj portal, inače, često objavljuje tekstove nadahnute ponajgorim shvaćanjima religioznosti)? Što reći o novinarima Blica, Kurira, Pressa, Aloa, Telegrafa, koji su potpaljivali masovnu psihozu kod čitatelja, svakodnevno dodajući nove sitne detalje o ubojstvu Tijane Jurić? Pa cijela stvar je pretvorena u jedan reality-show! Da postoji video ubojstva, mediji bi ga objavili s nadnaslovom: Šokantno! Skandalozno!, a publika bi se tobože zgražala nad snimkom, a zapravo perverzno uživala u njemu. Živimo u vremenu u kojemu čak i tragična i nasilna smrt djeteta postaje reality show u kojemu uživaju široke mase. Bojim se da nismo daleko od reality-showova u kojima će ljudi stvarno umirati.


skrjjrnjadf


Atmosfera reality-showa nije zaobišla ni izvještavanje o Draganu Đuriću. Zbog čega objavljivati što Đurić radi u zatvoru, tko su mu komšije i što čuvari misle o njemu? Zbog čega, poput Telegrafa, istraživati i objavljivati kakve se sve grozote događaju silovateljima u zatvoru? Da bi se zadovoljila glad javnosti za nečijom užasnom smrću i kaznom? Na miru nije ostavljena ni unesrećena obitelj Jurić. Novinari su iskopali i sramno objavili kako je otac Tijane Jurić bio u dugovima. Umjesto da se tim unesrećenim ljudima uputi iskrena sućut i da im se ne otežava već dovoljno težak život, treba dodatno kopati po njihovoj privatnosti i ubiti i ono malo života što im je ostalo. Odakle takva izopačenost u tobožnjem izražavanju emocija žaljenja i sućuti za žrtvom ove tragedije? Odgovor po svoj prilici leži u mješavini brzog protoka informacija i virtualnih identiteta na internetu, koji su i izražavanje ljudskih osjećaja pretvorili u virtualno, vještačko. Tako da danas jedva postoje osjećaji u pravom smislu, puno prisutnije su puke virtualne simulacije osjećaja (žaljenje putem lajkova žrtvine slike i komentara sa zagradama i dvotočkama, stavljanje žrtvine slike na svoj profil i slično).


Posebna priča je udbaško kopanje po facebook profilu Dragana Đurića. Valja udbaški provjeriti s kim se družio, tko su mu prijatelji, rodbina. Ekskluziva.ba otišla je toliko daleko da su obznanili imena članova obitelji ubojice, koji sada dobivaju prijetnje od raznih pobješnjelih pravdoljubaca. Korisnici facebooka su se pak iživljavali psujući i proklinjući po komentarima Đurićevih slika.


Pedantna analiza facebook profila Dragana Đurića (kao da se radi o nekom službenom životopisu ili obavještajnom dosjeu!) na žaljenje i iznenađenje razjarene i radoznale javnosti nije otkrila nikakve detalje zbog kojih bi netko mogao reći: aha eto vidite, moglo se predvidjeti da će ovakav čovjek učiniti ovo što je učinio. Tupavo izgledaju pokušaji povezivanja njegove mesarske profesije s onim što je učinio. Profil Dragana Đurića je profil običnog čovjeka s naših prostora. Ponašao se normalno, društveno, igrao nogomet s prijateljima, volio izaći, popiti, i sl. Ne govore li skoro sve crne kronike uvijek isto, o ljudima koji su se godinama ljubazno ophodili sa svima koji su ih poznavali, a onda su iznenada počinili neki strašan zločin? Ne poučava li ovaj pasus kako se zlo ne krije u pojedincima koji su apsolutno zli, dok su ostali dobri, nego da se zlo krije u svakom pojedincu, i da zbog naše slabosti i ranjivosti, i raznih okolnosti u kojima se zateknemo, to zlo može eskalirati na strašne načine? Tko god toga nije i ne želi biti svjestan, sam je bliže postati antijunak iz gore opisanih izvještaja crne kronike, nego biti imun na takvu sudbinu. S druge strane, kad netko na našim prostorima opisuje drugog čovjeka kao „običnog“ i „normalnog“, to treba uvijek uzimati s rezervom. Što sve može učiniti običan i normalan čovjek s naših prostora, devedesete su valjda najbolje pokazale.


Na kraju, tu je ono najgore u cijelom ovom procesu eskalacije zla nakon smrti Tijane Jurić. Reakcije javnosti. Na gnusne medijske izvještaje o detaljima smrti Tijane Jurić internet-korisnici su ostavljali jednako gnusne ili čak i gnusnije komentare od samih vijesti. Kakav to čovjek može ostaviti ovakav komentar: „Za takvoga monstruma nije smrtna kazna to je prelagana smrt ja bi ga uvela u njegovu mesnicu i gulila mu kožu a pripremila vreću soli pa ga lijepo solila tako da umire polako ali da se pati” (ovo je napisala jedna visokoobrazovana osoba, potpisana imenom i prezimenom)? Zar žena s djetetom u krilu može tipkati komentar u kojemu poziva na zatvaranje Đurića u prostoriju s gladnim štakorima koji ga trebaju polagano živoga pojesti? Kakav čovjek može pozivati na kamenovanje, razapinjanje, nabijanje na kolac, spaljivanje, vješanje, strijeljanje, testerisanje, rezanje, mučenje, drugog ljudskog bića? Kakav to student bogoslovije može napisati da ubojici treba spaliti spolne i osakatiti unutrašnje organe i onda ga pustiti da nastavi živjeti? Dobro primijetiše na Tarzaniji da se od komentara tobožnjih osvetnika Tijanine smrti moglo napraviti scenarij za narednih 15.000 filmova serijala „Slagalica strave“. Kad bi svi ti hrabri komentatori na internetu ostvarili i dio prijetnji koje su uputili Draganu Đuriću, zatvori bi bili krcati. Njihove bi komentare trebalo prosljeđivati psihijatrima za potrebe istraživanja ljudske psihopatologije.


Naravno, velik broj tih komentatora su samo virtualno hrabri: u stvarnosti bi pobjegli ili okrenuli glavu kad bi vidjeli nekoga tko djevojci ili starici prijeti nožem i traži torbicu. No, velika većina njih bi rado gledala kako netko drugi za njih odrađuje ono što su izmaštali u svojim komentarima. Kad bi se danas javno prenosila pogubljenja, gledanost bi bila super visoka. Ljudske mase su oduvijek obožavale javna pogubljenja. Nekoć, kad je uvedena giljotina, svjetina se bunila da se pogubljenje slabo vidi, pa su krvnici posebno prilagodili spravu da što više publike što bolje vidi što se događa (povisili su binu, povećali glavni scenski efekt, sječivo). Tu svoju mračnu glad za ubojstvima ljudi su najčešće pravdali tobožnjom potrebom uspostavljanja pravde putem osvete za počinjeno zlo. No, osveta ne donosi ravnotežu u pravdi, nego ravnotežu u zlu, koja osvetnike izjednačava s onima koji su prethodno počinili zlo. A novim ubijanjem se ubijanje ne prekida, nego samo nastavlja i razbuktava.


Svi ti pravedni internet-osvetnici nisu istinski izrazili sućut Tijaninoj obitelji, nego su samo svojim morbidnim komentarima pokazali da su i oni poput Dragana Đurića u određenim okolnostima spremni učiniti grozote drugom ljudskom biću. Primo Levi jednom reče kako čudovišta postoje, ali ih je premalo da bi bila uistinu opasna. Iako, statistički gledano, stvarna čudovišta ni danas nisu brojna, što da radimo s virtualnim čudovištima kojih definitivno nije malo? Hoću reći, gore opisani slučaj ne govori samo o Draganu Đuriću. Ovaj slučaj govori nešto vrlo, vrlo ružno o ljudskoj prirodi. Ovaj nam slučaj, sa svim neodgovornim medijskim izvještajima i umobolnim komentarima ispod njih, sa zebnjom poručuje kako Draganu Đuriću neće nedostajati nasljednika.


| Marijan Oršolić

Prometej.ba | 08/2014