Onima koji žive u razvijenijim gradovima svijeta, ovaj je pojam jednostavno objasniti kroz primjere (do nedavno) heterogenih susjednih kvartova. Onima u skromnije razvijenim gradovima, gdje je dotok vode bez redukcija još uvijek ovisan o političkoj situaciji, suhoparno teoretsko obrazloženje možda ne bi bilo dovoljno.

Prošle sedmice je u austrijskom gradu Grazu održana radionica čiji je cilj bio povećati kvalitet života u naselju Gries. Jedan od uglednih asistenata sa Instituta za stambenu gradnju iznio je svoju dvojbu: ima dobru ideju za revitalizaciju, ali ga je strah da bi njena realizacija potakla džentrifikaciju. Ukratko, ako bi neugledno naselje, a koje je dom ljudima 30 različitih etniciteta, doživjelo renoviranje stambenih zgrada, dobilo nove sadržaje i vanjsko uređenje, obnovljenu infrastrukturu te radnjice za popravak mobitela zamijenilo hipsterskim galerijama, postalo bi – atraktivno. Aktraktivno naselje između ostalog znači skuplju stanarinu i pojedine režije, koje dotadašnji stanovnici ne mogu priuštiti. Došli bi novi, bogatiji stanovnici, a zajednička osobina bi im svima (u nedostatku precizne klasne podjele) bila stanje na bankovnom računu. Kulturna heterogenost naselja bi nestala zbog ekonomske homogenosti.

Barcelona je grad sa školskim primjerima ovog sociološko-ekonomskog fenomena započetog daleko od očiju javnosti

Za razliku od austrijskog luksuza javne diskusije o mogućoj džentrifikaciji, Barcelona je grad sa školskim primjerima ovog sociološko-ekonomskog fenomena započetog daleko od očiju javnosti. Urbanu zonu grada naseljava broj stanovnika sličan broju ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a slojevitost društva se osim u kulturološkom smislu pokazuje i kroz ekonomski diverzitet. Svako ko je pogledao Iñárrituov film Biutiful, zna razlikovati stvarnu, vlažnu i mračnu Barcelonu od one jednodimenzionalne sa reklama turističkih agencija. Za svakog nasmiješenog turista, tu je barem 20 fizičkih radnika na rubu egzistencije. Svi ti ljudi negdje žive, a to „negdje“ vlasnicima kapitala predstavlja potencijali smještaj za ljude koji bi plaćali više. U Barceloni (kao i u većini rapidno razvijenih gradova) takvih ljudi ne manjka. Na primjer, La Barceloneta je bila starosjedilačko ribarsko naselje, dok nije proveden urbanistički projekat obnove plaža. Turisti su poželjeli kupiti stanove u blizini obale, a starosjedioci su se našli u situaciji da ne mogu priuštiti nove, povišene cijene stanarina i režija. Proizvodi u novim dućanima postali su skuplji, a za dolazak do jeftinijih supermarketa trebalo je platiti kartu za autobus. Novac odlazi na različite načine, ali na istu destinaciju. Daleko od tipičnog slučaja urbane transformacije, revitalizacija Barcelone uživa povlastice internacionalnih investicija. Lančana povezanost akcija koje predvode ovi tokovi krupnog kapitala sa reakcijom lokalnog stanovništva proizvela je nove političke ikone Barcelone. Jedna od njih je Ada Colau, nova gradonačelnica ovog grada. U nedavnoj prošlosti prisutna u prvim redovima agresivnih demonstracija i podrške skvoterima, zasniva sadašnju politiku na ideji borbe iz pozicije gradske vlasti, umjesto borbe protiv gradske vlasti. Podržana je od strane (a nezavisna od) ljevičarskih političkih organizacija, sprovodi program koji je čitavu 2015. godinu šokirao građane svojom radikalnošću, zdravim razumom i najviše – stvarnom realizacijom. U njene mjere spadaju kazne za banke koje čuvaju prazne nekretnine unutar grada, revizija svih honorarnih uposlenika gradske uprave, ukidanje službenih vozila, redukcija plata uposlenika gradske uprave, besplatan prevoz za mlade i socijalno ugrožene, i najbitnije za proces džentrifikacije – kontrola broja turista te prestanak gradnje novih hotela i drugih turističkih objekata. Jasno je stavila stanovnike Barcelone ispred ljudi s kojima Barcelona želi podijeliti znamenitosti svog grada, ali i izjednačila stanovnike jedne s drugima bez obzira na njihov ekonomski status. Koliko će buduće štete biti izbjegnuto ostaje da pokaže vrijeme, ali su koraci prevencije napravljeni, iako se prethodno učinjeno ne može lako promijeniti.

Iako se na primjeru Sarajeva ne može govoriti o pravoj džentrifikaciji, jasni su znakovi dobrodošlice istoj

Ako govorimo o ovoj pojavi u BiH, sjetit ćemo se aktivne 2013. godine i demonstracija u Banja Luki. Odbrana Picinog Parka i kuće porodice Vulić od proždrljivih buldožera (koji nagovještavaju nebodere i drugačije sadržaje od onih koje društvo želi i koji mu trebaju) bila je prvi banjalučki poslijeratni protest nenacionalističkog i socijalnog karaktera. Koliko god ohrabrujuće zvučao kraj posljednje rečenice, protesti nisu urodili plodom. Nova zgrada (a bivši park) je u završnoj fazi izgradnje, iako je vlasnik u zatvoru zbog malverzacija sa kupoprodajom zemljišta. Opće nezadovoljstvo socijalnom i ekonomskom situacijom odlikuje mnogo veći procenat stanovništva u BiH nego u Barceloni, ali nam je državni aparat mnogo manje funkcionalan, a društvo, generalno gledajući, mnogo inertnije.

Iako se na primjeru Sarajeva ne može govoriti o pravoj džentrifikaciji, jasni su znakovi dobrodošlice istoj. Na primjer, u istoj općini (Novi Grad) u kojoj se grade nove i neprikladne zelene/rekreacione površine (i presijecaju crvene trake na svečanim otvorenjima), postoje i stare aktivne površine koje nisu adekvatno sanirane (pa se njihovom zapuštenošću presijecaju dječiji životi). Međutim, za jedno se preuzima odgovornost a za drugo ne, pri čemu je jasno šta nosi kapital a šta tek obični ljudski život. Neupitna je istovjetnost s procesom u kojem se iznad potreba stanovnika stavlja želja kapitala, bila ona personificirana kroz političku poziciju, novac ili homogenizaciju društva. Poput planinskih dabrova, koji nakon što ulove žrtvu ispuštaju lažne zvukove borbe i povrijeđenosti da bi prestrašili ostale dabrove i otjerali ih, pa sami uživaju proždirući žrtvu, bosanskohercegovački vlastodršci prepadnu stanovništvo egzistencijalnim problemima proždirući im kvalitetan životni prostor, taj - za naše prilike - luksuz, probavljajući ga sa krajnjim rezultatom administrativnih nebodera, predimenzioniranih parkova, trgovinskih centara.

Poboljšanje životnih uslova u neuglednim naseljima je prestalo biti namijenjeno njihovim stanovnicima. Kvalitet života na ovim mjestima nije definisan prema onima koji tu žive, već prema onima koji žele tu živjeti. Džentrifikacija je posljedica koncepta grada (i/ili urbanizma) koji funkcionira kao biznis, i uprkos tome što u BiH ulazi „na mala vrata“, crveni tepih joj je prostrt.

Ena Kukić

Prometej.ba