Autor je predsjednik regionalne Fondacije Centar za javno pravo i profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Leipzigu (SR Njemačka)


„(…) evidentno je da u državi uređenoj na način kao što je to BiH u ovom trenutku, hrvatski narod, nažalost, nema kao ostala dva konstitutivna naroda taj luksuz da se slobodno može natjecati u izborima bez straha da će netko drugi, odnosno mnogobrojniji izabrati predstavnike za pozicije za koje je nužnan hrvatski legitimitet“ (Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ-a 1990, Oslobođenje, 19.11.2018). Citat je izabran nasumice. On se samo po redoslijedu riječi razlikuje od sličnih stavova o BiH-izborima hrvatskih političara s narodnjačke desnice. Dopunjuju ga iskazi o unitarizaciji BiH putem uvođenja građanskog principa u politički sistem zemlje i zaključak o „nikad lošijem položaju hrvatskog naroda u BiH, zbog nelegitimnog izbora člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda“. Poruka je, dakle, da se na izborima natječu narodi, da postoje poseban tip hrvatskog legitimiteta, da je hrvatski narod inferioran zbog straha da njegove predstavnike biraju „drugi, mnogobrojniji“, da je sadašnji član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda nelegitiman i da se hrvatski narod zbog toga nalazi u najlošijem položaju.


Loši položaji narodâ

Ustavnopravni propisi najdirektnije demantuju svaki od navedenih stavova: za političke pozicije se ne natječu narodi nego političke stranke sa svojim programima, izbori za parlamentarna vijeća i za člana Predsjedništva se po entitetima odvijaju prema građanskom principu „jedan čovjek jedan glas“, samo se za vijeća naroda biraju predstavnici naroda, članovi Predsjedništva se ne biraju kao predstavnici naroda nego kao predstavnici entitetskih birača (građana), oni ne predstavljaju narode nego državnu naciju, izborni sistem počiva na principu proceduralnog legitimiteta tako da je legitiman svaki izbor proveden prema zakonskoj proceduri.

Tamo gdje su pogrešne premise pogrešan je i zaključak: položaj jednog naroda se ne ocjenjuje prema proizvoljnim konstrukcijama nezadovoljnih političara nego prema opštem stanju u zemlji, a legitimacija u proceduralnom smislu ni jednim elementom ne posreduje ništa što bi se moglo nazvati „hrvatskim legitimitetom“. Strah ili loš položaj Hrvata nije ni bolji ni gori od straha i položaja svih konstitutivnih naroda ili nekonstitutivnih građana. Ako se pogleda pozicija manjinskih naroda u kantonima i entitetima bez „vlastite“ narodne većine razlozi za strah Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj ili npr. Srba u Unsko-sanskom kantonu daleko su ozbiljniji nego Hrvata u BiH. No, briga i strah za „svoj narod“ potiskuje u javnom prostoru sve realne nedostatke političkog sistema. Ona nije izum hrvatske desnice. Široko je eksploatira i bošnjačka (npr. stalnom brigom za „moj narod“, Izetbegović) i srpska desnica (npr. tezom da je manji entitet ekskluzivno srpski državni supstrat i da srpski član predsjedništvu zastupa Republiku srpsku i srpski narod, Dodik). Ko se može prisjetiti 1990-ih godina i političke parole o ugroženosti Srba i o strahu od „novih pokolja srpske nejači“ shvatiće značaj izmišljotina za prevođenje straha u socijalni pokret za politiku rata.


Narodi i građani u pravnom okviru

Ovaj korelat političke brige za vlastiti narod sa dijagnosticiranjem straha nije moguće razumjeti bez uvida u njegove pravne premise i socijalnu funkciju. U javnopravnom smislu su konstitutivni narodi i nekonstitutivni građani pravno relevantni samo u jednom, relativno uskom, krugu političkog djelovanja. Naime, tamo gdje im politički sistem osigurava poseban zadatak: da artikuliraju interese naroda. Ustavni odgovor na ovaj zahtjev predstavljaju vijeća naroda i samo se u procedurama pred ovim tijelima štite posebni, narodni interesi. U oba entiteta je istovjetan krug pitanja kojima se mogu baviti ova vijeća, a u Parlamentarnoj skupštini BiH se entitetskim glasanjem u Domu naroda višestruko osiguravaju vitalni interesi naroda. Izvan ovog kruga država može funkcionirati bez dodira sa etnokulturnim grupama, ovdje konstitutivnim narodima, jer su unutar vijeća naroda i pratećih mehanizama za zaštitu njihovih vitalnih interesa priznata posebna kolektivna prava. Ona su se uobličila i zajamčena su mimo individualnih prava. To znači da sav „državni posao“ ostavlja po strani konstitutivne narode sve dok se oni kreću u domenu ustavnih nadležnosti i dok posredstvom vijeća naroda zastupaju i ostvaruju svoje interese. U tom ustavnom postulatu se nalazi zamisao da država mora u najvećem dijelu funkcionirati nezavisno od različitih potreba etnokulturnih naroda. Oni, i kao grupa, i kao pojedinci, moraju prihvatiti da su različite potrebe drugih jednake njihovim i da kao građani (individue) njeguju i ostvaruju svoje specifične, narodnom pripadnošću profilirane kulturne potrebe. Zbog toga je ovaj model, pored svih nedostataka, uspostavio pravno odvajanje državnih funkcija od zadovoljavanja etnokulturnih potreba upravo tako što je osigurao vijeća naroda i definirao njihove nadležnosti. Grupni identiteti (konstitutivni narodi) u tom modelu ne opstaju zahvaljujući brizi države ili njenom servisiranju narodnjačkih politika, nego zahvaljujući autonomnoj sposobnosti naroda da se samoreproduciraju i očuvaju. U vektore ove autonomije zasigurno ulazi i produkcija uzajamnih animoziteta, prizivanja straha i podsticanja netrpeljivosti. No, dok etno-zajednice ostaju u okviru vijeća naroda ustavni model može osigurati stabilno okruženje za etnokulturno neutralnu državu. Ona u situaciji etničke heterogenosti upravo mora biti neutralna kako bi na internacionalnom planu uopšte mogla zadobiti status države, a na nacionalnom planu uspostaviti prihvatljiva pravila - zakone. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina se prema svom modelu javlja kao medijator između zadovoljavanja etničkih potreba i onih socijalnih vrijednosti koje su u funkciji uspostavljanja blagostanja (blagostanje je primarni smisao države). I taj je korpus vrijednosti zasnovan na normama slobodnog društva uz nešto više sadržaja koji podstiče privrženost demokratskoj tradiciji, pravnoj državi i ljudskim pravima, dakle, vrijednostima koje se sintetski mogu označiti etičnošću prava. U odnosu na ustavno odvajanje ove pravnodržavne od etničke sfere, država se u svom skupu zadataka izvan vijeća naroda uspostavlja u konkretno otjelotvorenje „principa građanstva“. Time se koncept građanske (bosanskohercegovačke) nacije promoviše kao socijalna svrha koja, usko vezano sa zahtjevom blagostanja, podrazumijeva etničke narode (etno-nacije), ali ne kao korelat krvi i tla, nego kao važnu pretpostavku slobode i funkcionalnosti cijelog političkog sistema.


Tradicija falsificiranja pravnih dokumenata

Nemam iluzija o praktičnoj politici. Ona pravnu i političku kulturu trideset godina odvaja od građanske vrline i postojeći ustavni aranžman u sve vulgarnijim formama uklapa u etno-nacionalne ideologeme „krvi i tla“. Samo pod okriljem političkog falsificiranja ustavnog prava Bosne i Hercegovine, iznad svega njegovog građanskog supstrata, etnopolitičke elite mogu vlastite potrebe predstaviti kao društveno priznate potrebe koje dobijaju historijski određen oblik. Ništa novo na ovom tlu. Deklaracija o pravima građana BiH sa Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu iz 1944. godine je obimom i sadržajem individualnih sloboda i prava izlazila iz uzusa svoga ambijenta i uspostavila je okvir moderne pravne države koja je u socijalizmu trebala nastati na tlu nove Jugoslavije. Sve što je uslijedilo nakon prvih izbora iz 1945. godine predstavljalo je čist politički falsifikat proklamiranih sloboda i prava iz Deklaracije: uvođenje monopartizma umjesto višepartizma, uspostavljanje revolucionarne diktature KPJ kao političkog cilja umjesto političkog pluralizma, konfiskacija imovine narodnih neprijatelja, agrarna reforma, nacionalizacija i državno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima umjesto zaštite privatnog vlasništva i primjerenog obeštećenja pri njegovom ograničavanju. U pravilu se danas na nju pozivaju upravo politički profiteri, dakle bivši stubovi političkog socijalizma koji su se višestruko okoristili kršenjem svih principa sanske Deklaracije: „Kao što se vidi Deklaracija je sadržavala osiguranje svih bitnih prava i sloboda koje ima svaka pravna i demokratska država“ (Omer Ibrahimagić). Prema tome, falsificiranje pravnih dokumenata u političkoj praksi Bosne i Hercegovine ima svoju tradiciju, ali se upravo u toj praksi pokazuje dugoročan značaj takvih ustavnopravnih akata. Izuzetno je važno uočiti da ni jedan dokument sa građanskim supstratom nije nikada zaživio u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, ali da se upravo na njih ukazuje kao na spasonosno rješenje svaki put kada u ogoljenosti nepravdi koju proizvode u ćorsokak dođe etno-determinizam i vladavina u ime naroda.

I uvodni citat pokazuje kako politički govor i prateći zahtjevi iz dana u dan, uporno i bez ikakvih ograda, falsificiraju ustavnopravne propise i javnopravne standarde u BiH. Popratni medijski izvještaji poprimaju obilježja kampanje koja nema nikakvog oslonca u pravnom sistemu BiH. Politička praksa u tom smislu prati logiku vlastitih konstrukta i uspostavlja institucije i nadležnosti koje su izvan ustavnog prava. Treba li naglašavati da se time konstruira socijalno prihvatljiv i narodnjački nužan pojam slobode kojim se ograničavaju prava pojedinca interesima naroda? Kolektivne vrijednosti su upravo proizvod zajedničkog života i u modernoj državi se tek iz građanskog principa oslobađa „mi-identitet“ koji je zasnovan na neprikosnovenosti individualnih pozicija slobodnog društva. Ulaskom u falsificirani svijet ustavnih rješenja se dolazi do pitanja legitimnih predstavnika naroda, a time i do ustavnog ugovora i izbornog prava koji samo u ograničenom krugu političkih institucija konstitutivne narode i ostale uzima kao legitimacioni faktor. Sve što preskače ove okvire divljoj politici podređuje racionalne zahtjeve pisanog prava. Tako se falsificiranjem javnopravnih odredbi etno-kulturne potrebe stavljaju u funkciju vladavine u ime naroda. Ona obesmišljava bosanskohercegovačku naciju i cijeli pravni sistem odvaja od same etičnosti prava. U konkretnim prilikama to se vidi iz nemogućnosti da se političke elite i za najočiglednije prekršaje dovedu pred sud. Prema tome, konstrukt hrvatske desnice o „legitimnom Hrvatu“ odlično je uputstvo za upotrebu političkog sistema BiH: ovdje se prije upotrebe ne smije promućkati, da se slučajno ne oslobodi građanska priroda poretka i uspostavi egzaktan princip pravne dogovornosti političara. Ideal je „odgovornost prema narodu“ koja u BiH-prilikama oslobađa svake odgovornosti.


Bijeda i korupcija vladavine u ime naroda

Više nego ikad u povijesti čovječanstva se uzajamno isprepliću svi aspekti ljudskog života. Teorijski je to svakom poznato, no kako ovu spoznaju prevesti u praktičnu politiku? Ulazim u rasprostranjen krug intelektualaca koji zahtjevaju novi tip globalne odgovornosti. Ona započinje ličnim stavom o konkretnoj nepravdi, o socijalnim involucijama koje proizvodi lokalna politika. Ako je prešutimo, pristajemo na globalne nepravde i urušavanje principa odgovornosti za nepravdu u globalnim razmjerima. Ovim želim ukazati na podvale koje pod egidom „legitimnog Hrvata“ nastavljaju urušavati ostatke građanskog društva i sve agresivnije izigravaju jedan društveni ugovor (Daytonski ustav) koji je uz niz kardinalnih nedostataka osigurao premise za produktivan spoj građanskog principa sa pravnom državom, a onda jednog i drugog sa napretkom prema društvu blagostanja. Trideset godina uklona prema vladavini u ime naroda, danas se to vidi golim okom, proizvodi socijalnu bijedu i korumpirani političko-administrativni milje, ukratko, neodgovornu i bahatnu političku elitu. Tome se valja suprostaviti. Bude li svaki čovjek, i onaj koji živi od modela vladavine u ime naroda, zatvarao oči pred post-narodnjačkom katastrofom i političkim falsifikatima ustavnog prava, proizvest će prije ili kasnije vlastitu katastrofu. Ako se uvaži višedecenijsko iskustvo i ne utvrdi kuda ide politička neosjetljivost koja izvan ustava izmišlja legitimne predstavnike naroda, dospjeće se do stanja u kojem će uskoj političkoj etno-klasi draže biti blagostanje narodnih predstavnika od svih pravnih jamstava na kojima počiva blagostaje svakog čovjeka. To je siguran put u veći haos u kojem će i oni – i tu je sva pravda – sami izgubiti.

Autor: Edin Šarčević, Prometej.ba