1 O vožnji punom brzinom u traci za suprotni smjer

75% svijeta živi u gradovima. Najveći gradovi svijeta nalaze se na obalama. Kada bi, usljed globalnog zatopljenja, nivo vode u okeanima i morima dosegao visinu za 90ak centimetara veću nego današnju, najnaseljenija područja naše planete završila bi – pod vodom. To bi prouzrokovalo izbjeg desetina miliona ljudi. Kondicional iz prethodnih rečenica neophodno je zamijeniti futurom: The Third National Climate Assessment (NCA) je 2014. godine ozvaničio statistiku da će nivo morske vode porasti do 120 cm u narednih 100 godina. Evropska unija, nakon Kine i Sjedinjenih Američkih Država, najviše doprinosi globalnom zatopljenju.

Evropska unija ne zna kako da zbrine milion izbjeglica koje joj pristižu u prethodne 2 godine.

2 O evoluciji linija

Svjedočimo trećoj prekretnici zajednice zemljinog stanovništva. Nakon neolita i industrijske revolucije, današnjih svijet u tranziciji pokretač je novih nesagledivih fenomena. U takvom društvu, države su, na prvom mjestu, olakšavajuća ili otežavajuća okolnost života njihovog stanovništva – mnogo više nego odraz identiteta tog stanovništva. Geografija granica, kakva postoji danas, polako počinje iščezavati i prepuštati mjesto geografiji tokova.

Linije povezanosti između gradova, umjesto linija razgraničenja između država, ono su što će obilježiti svijet budućnosti.

3 O arhitekturi, a zapravo o svemu

Kompoziciono i funkcionalno savršen objekat, a energetski ne baš efikasan, ili pasivna kuća, ona koja čuva planetu i vlasnikov novčanik, a estetski manje ugodna oku? Nijedno od njih nije dovoljno dobro, nije dostojno vremena u kojem se stvara, ni historije u koju neće ostati upisano. Odgovornost arhitekte nadilazi vrijednosti kojima je u ranijim periodima bio zaokupljen. On mora biti organizator i moderator raznolikog skupa ljudi, od kojih će svako zaustaviti one ostale ako projekat i na jednom polju nije izvrstan i insistirati na promjenama.

Izvrsnost više nije vrh kojem se stremi. Izvrsnost je crvena linija ispod koje ispit struke nije položen. A doseže se – raznolikošću.

4 O konstrukciji kolektivnog sjećanja

Države se međusobno raspoznaju po slijedećim značajkama: tradiciji, identitetu, teritoriji i onome što ih predstavlja. Selektivna tradicija je isticanje događaja i ideja koje odgovaraju željenoj projekciji države, dok se drugi događaji i ideje potiskuju u zaborav. Time se lažira značaj određenih historijskih trenutaka, i nastoji se poistovijetiti stav čitave zajednice sa projiciranim stavom. Za lažni zajednički identitet idealne su države, a ne gradovi – jer su gradovi previše raznoliki da bi se svi građani mogli staviti u isti koš, ma koji god bio natpis na tom košu.

Mostar je više od stereotipa podijeljene BiH. Pariz je više od Francuske. Ali ponajviše, Brisel je više od Belgije.

5 O Briselu, a zapravo o gradu budućnosti

Brisel je glavni grad Belgije, ali je tek jedna trećina njegovog stanovništva belgijskog porijekla. Druga trećina su Belgijanci stranog porijekla, prva generacija ovog državljanstva u svojim porodicama, dok posljednju trećinu čine imigranti, bez ikakvog dosadašnjeg dodira sa belgijskim identitetom. 20% stanovnika Brisela kao prvi jezik navodi arapski. 61% stanovništva ima dva maternja jezika.

Brisel je primjer pionira savremenog grada. On je hibrid, zajednička budućnost njegovih stanovnika, mreža tokova - a ne teritorij. On je sudjelovanje svih njegovih stanovnika i rezultat koji time dolazi, za razliku od države čiju državnost obilježavaju prošli, završeni događaji i ideje. Njegov identitet je fluidan, stalan jedino u svojoj osobini raznolikosti i slobode.

Gradovi će opstati mnogo duže od država. Raznolikost je njihova osnovna osobina, kao i najdragocjeniji motiv ljudskog tkanja.

6 O urbanitetu kao okosnici postnacionalnog društva

Jezik ne mora odrediti kulturu. Kultura ne mora odrediti način života. Država u kojoj smo rođeni ne mora govoriti ništa o nama, osim količinu papirologije koja nam je potrebna za život. Decentralizacija društva od nacionalne zajednice, kao i prestanak stavljanja u imaginarne ladice nastale ponajprije selektiviziranjem historijskih činjenica, bit će početak uspješne reciklaže urbane demokratije.

Grad kao urbana sredina, kao i tokovi koji potiču iz njega, relevantne su socio-geografske komponente budućnosti. Učešćem pojedinca u tkanju gradske mreže, pojedinac daje svoj identitet gradu, a ne biva mu nametnut kao od države.

7 O prethodnom

„Da je četnik odrastao u Hrvatskoj, bio bi ustaša.“
Da bi postao državljanin jedne države (a u kojoj nije rođen ili porijeklom iz nje), pojedinac mora godinama doprinositi toj državi, asimilirati se i preuzeti vrijednosti koje obilježavaju domicilno društvo. Da bi postao građanin jednog grada, pojedinac mora – živjeti u njemu. Države su stvorili ljudi, dok danas države oblikuju ljude. Ljudski životi su modularni. Svi jedemo, spavamo, čekamo – drugačiji je tek tempo. Modularnost ljudskog života je ograničena geografskim položajem i problemom socijalne nejednakosti. Identitet ljudskog bića ne bi smio biti ograničen time, već samo neizbježno usmjeren na početku svog oblikovanja.

Kakav bi trebao biti čovjek da zasluži državljanstvo Bosne i Hercegovine? Šta su to vrijednosti i ideje koje obilježavaju mlade u BiH, s kojima bi se došljak trebao asimilirati? Prema učestalosti tema u javnom mnijenju u 2016.godini, to su želja da odu iz države i želja da prognaju ljude drugačije seksualne orjentacije. Osobe koje karakteriziraju ovi stavovi su najčešće suprotstavljene jedne drugima. Naša država je svojom iscjepkanošću grad u makroformatu, što je džoker za izgradnju budućnosti, kad bismo mogli nekako preskočiti sadašnjost. Kako bi izgledala BiH, da su je gradili svi njeni stanovnici, a da ona nije gradila nas, naše strahove, dileme (ili bolje: trileme) i spoticanja?

Ako se vratimo na širu sliku, vidjet ćemo da su izbjeglice, odnos prema prirodi, kozmopolitizam, izvrsnost u struci, tranzicija – dijelovi slagalice budućnosti. Da li ćemo je sklopiti? Ko će biti svako od nas za 30 godina? Šta će taj budući ja ostaviti iza sebe? Postoji li u tom haosu išta što je sigurno, i na čemu se može graditi prosperitet?

Društvo budućnosti možda neće uvijek imati liberté, égalité, fraternité – ali imat će zasigurno diversité, što je dovoljno dobro za gradnju ostala tri. Svako od nas taj diverzitet nosi u sebi, a prepoznaje u drugima. I zbog toga nije bitno šta nam piše u pasošu, ako se ponašamo kao građani svijeta.

Ena Kukić, Prometej.ba