Marš na Rim, 1922.


Prije točno stotinu godina, 27. listopada 1922., započeo je „marš na Rim“, a s njime i povijest fašizma u punome smislu riječi. Radilo se je, doduše, o pretežito operetnoj zgodi, no konsekvencije su bile dalekosežne. Doista operetno je odigrana scena navodne ugroze vlasti koja je izazvala povlačenje luzera Vittora Emanuela (čije pobjedničko ime djeluje kao posve cinični vic, jer je u povijest zapravo ušao dvama kapitulacijama - pred Mussolinijem, 1922., a zbog Mussolinija 1943.). Kako bilo, marš koji je zapravo bio hodnja označio je početak totalitarne epohe suvremene povijesti.

Različite su epizode ove epohe – od Mussolinija do Castra – pokazale mnoge specifičnosti, no fašistički je prvijenac uveo niz obrazaca, krilatica, praksi (uz nezaobilaznu napomenu – izvorni je fašizam bio znatno manje krvoločan od kasnijih totalitarnih sklopova). Već i površni uvid u funkcioniranje prvorođene totalitarne konstrukcije upućuje na motive koji se desetljećima ponavljaju. Jer, kod totalitarizma je riječ o oznaci poretka koji to, zapravo, i nije, pokreta kojemu je do mirovanja, države koja nadilazi - ali i niječe - sve što je o državi bilo znano pa i zamišljano, društva koje je skučenije no u bilo kojoj drugoj verziji koju Moderna uspostavlja (te, zapravo, i ne postoji), ideologije koja, odista postaje "materijalnom snagom". Dakle, radi se o radikalnome novumu; pogrešno ga je stoga interpretirati u klasičnim kategorijama - bilo filozofijskima (kako to, primjerice, čini Popper) ili pak sociologijskim (što čine brojni marksistički autori).

Posebno je paradoksalno kada se u praksi svih oblika totalitarizma evidentno radi o nečemu posve novome, kasno-modernome u punome smislu riječi, a njihova je legitimacija u pravilu orijentirana na prošlost, na izvornost, autentičnost, navlastitost. Ma koliko Mussolini zazivao stare Rimljane, a Hitler Urgermane, činjenica jest da totalitarni postav bez radiofonije naprosto nije moguć. Bez novih medija govornik je mogao domašiti nekoliko tisuća slušatelj(ic)a. S radijem započinje era masovnih medija, razdoblje u kojemu je doista moguće simultano govoriti čitavoj naciji (pa i svijetu), sinkronizirati doživljaj milijuna u praćenju govora Vođe.

Upravo je nametnuto omasovljenje osnova djelovanja totalitarnoga poretka. A to ne znači "samo" sustavnu zabranu pluralizma u striktno političkome (stranačko-izbornom) smislu (oslobađanje od „praznih formalizama parlamentarne onanije“, kako je to pregnantno formulirao Hans Freyer), nego i dobro znano ujednačenje (Gleichschaltung) svih (medijskih, znanstvenih, kulturnih, itd.) sastavnica javnosti (koja time i prestaje biti javnošću). Adresat je takva nastojanja formalno puk/narod koji, sadržajno, ima postati masom. No, žrtva je odista pojedinac koji prestaje (čak i titularno) biti subjektom, a postaje tvorbenim materijalom novoga, amalgamiranog ovlaštenog subjekta – mase (izvorno je značenje same riječi, dalekosežno znakovito: tijesto).

Fašizam je, dakle, izvorna oznaka specifičnoga poretka koji instalira odgovarajuće ideologizirani pokret, a tako nastala zajednica funkcionira na osnovi omasovljenja (zapravo: ukidanja) individualnih subjekata, posljedično i društva u cjelini. Omasovljeni entitet djeluje tako da ukida racionalnost rasprave i odlučivanja o javnome dobru (koja počiva na opreci s posebnom, privatnom racionalnošću i intimnom emocionalnošću). Umjesto toga zajednici se nameće kolektivna emocionalnost (uz doktrinarno, pa onda i policajno, ukidanje privatnosti i intimnosti).

Upravo zato – mnogim povjesničarima nasuprot – Hitler i Mussolini nisu bili diktatori (čija vlast počiva u bitnome na strahu podanika), nego totalitarni vođe (čija moć bitno počiva na promičbom posredovanoj ljubavi masa) – a raspolažu pritom i enormnom neposrednom moći, za one koji bi omasovljenje nekako izbjegli.

Problem je još kompleksniji zato što, za razliku od liberalizma, raznih varijanti socijalizma (pa čak i komunizma), konzervativizma i nacionalsocijalizma, fašizam i imenom upućuje tek na metodu. Kolektivistička, dapače (prinudno) kolektivizatorska bit totalitarizma (sve je drugo podložno variranju) iskazuje se već i u razmjerno "blagoj" formi fašizma, i to ne samo u njegovoj praksi već i u brojnim njegovim programatskim dokumentima, posebice jasno u jednome od ključnih, često navođenoj „Povelji rada“ („Carta del lavoro“) koja postulira korporativistički model upravljanja zajednicom/društvom.

Totalitarizam doista započinje s talijanskim fašizmom, ali ga tek njemački nacizam dovodi do punoga modela, premda ne i do pojma (jer fašizam se sve više koristi kao opći pojam). Carl Schmitt događanje totalitarizma razumije kao dokaz da je „Hegel umro… nestaje klasa javnih službenika koji upravljaju na osnovi norme“. Otvara se, dakle, prostor nesputane samovolje, idealan za razmah vladara koji se uvijek (a posebice u kriznim situacijama) smatraju odveć ograničenima pravnim formalizmom. Kako je to na početku političke egzistencije Jugoslavije paradigmatički formulirao Aleksandar Karađorđević, riječ je o situaciji u kojoj između vladara i naroda "više ne može i ne sme biti posrednika".

Na putu ovoj nakani nisu se našle samo emocionalizirane ili ideologizirane predrasude, nego i posvemašnja pojmovna zbrka. Fašizam je, kako je poznato, upravo nakon Hitlerova preuzimanja vlasti postao nekom vrsti općega, bezobalnog pojma, dapače: svojevrsnom političkom i/ili svjetonazorskom psovkom (vidi to već Orwell, "Politics and the English Language", archived July 15, 2010, at the Wayback Machine). Izvorno značenje, vezano uz samopredstavljanje Mussolinija i njegovih, prošireno je i na Hitlera i nacionalsocijaliste, pa se potom počelo govoriti o crvenome fašizmu (Mussolini već u tridesetima spominje Staljina kao promotora „slavenskoga fašizma“), pa i o liberalnome fašizmu (sintagmu čini se prvi rabi H. G. Wells 1932. u predavanju u Oxfordu, a posljednjih je godina vezivana kako uz spornu Goldbergovu knjigu („Liberal Fascism: The Secret History of the American Left, From Mussolini to the Politics of Change“), tako i uz nedomišljene ljevičarske frazeme). Konačno, još 1977. Andre Gorz („Écologie et liberté“) rabi sintagmu ekofašizam; u novije vrijeme na tomu insistira Michael E. Zimmerman.

Čini se razumnim pretpostaviti da ova kategorijalna poplava degradira svako ozbiljno korištenje fašizma kao pojma podobnoga za ozbiljnu raščlambu. Nevoljko to priznaje i Umberto Eco koji je pokušao izići iz nevolje uvodeći pojam urfašizma ne bi li ipak očuvao pojmovni okvir. No, pokušaj da se sinegdohom razbistri slika opet se sapleće o „pravu košnicu proturječja, pojam fašizam se prilagođava svemu, jer je moguće eliminirati iz jednog fašističkog režima jedan ili više aspekata, a i dalje će se moći prepoznati kao fašistički... za inat ovoj konfuziji smatram da je moguće navesti jedan popis tipičnih obilježja onoga što bih htio nazvati ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ta obilježja ne mogu se usustaviti jer su mnoga međusobno proturječna i tipična i za druge oblike despotizma ili fanatizma. Ali dovoljno je da jedno od njih bude prisutno kako bi oko njega mogao koagulirati fašizam“. („New York Review of Books“, 22. lipnja 1995.)

Poteškoće s terminom dodatno potvrđuju i najnovija zbivanja; Putinovo belicističko izmišljanje fašizma u Ukrajini na osnovi nekritičnosti (dobroga) dijela vlasti spram nacionalističkih kolaboracionista u II. svjetskom ratu, ili programsko liberaliziranje postfašizma koje izvodi Giorgia Meloni. Riječju, jedna je riječ naprosto izgubila smisao (a s njome i programatski antipodi). Bude li se htjelo ozbiljno misliti (i djelovati) trebat će mobilizirati novi analitički rječnik, da se ne zaostane u usplahirenome pripovijedanju - i to sub specie aeternitatis.


Autor: Žarko Puhovski

Tekst je objavljen u dodatku "Vox Academiae" riječkoga "Novog lista", 21. listopada 2022. Prenosimo ga na Prometej uz dozvolu autora.