Autor: Pitiphothivichit | Getty Images/iStockphoto

Femicid je najekstremnija forma rodno zasnovanog nasilja i definiše se kao „namjerno ubistvo žena samo zato što su žene“ (feministička autorica Diana E. H. Russell, 1976). Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji „većinu slučajeva femicida počine partneri ili bivši partneri, a čemu prethodi učestalo zlostavljanje u kući, prijetnje ili zastrašivanje, seksualno nasilje ili situacije u kojima žene imaju manje moći ili manje resursa od svog partnera“. Femicid, pored intimnog, može biti i neintimni. U mnogim državama femicid nije različit od ubistva. Samo manji broj država reguliše femicid kao posebno krivično djelo (ili rade reforme u tom smjeru), većina njih u Latinskoj Americi (ukupno 17). Ni Sjedinjene Američke Države, niti ijedna država Evropske unije nemaju femicid kao posebno krivično djelo. Parlament Ujedinjenog Kraljevstva je odbio femicid kao posebno krivično djelo, uz iskaz u kojem se navodi da je ubistvo već krivično djelo u toj državi pa nije jasno šta peticioner traži od Vlade i Parlamenta.

Meksiko je čak pooštrio svoje kazne za femicid, 45 do 65 godina zatvora, ako je počinilac osuđen, Gvatemala ima sistem specijalizovanih sudija i tužilaca za ovo krivično djelo. Međutim, ova rješenja nisu imala za posljedicu veći broj osuda niti se smanjio broj ubistava žena u praksi. U Studiji UNODC-ja o globalnim ubistvima povezanim sa ženama i djevojčicama (iz 2019), navodi se: "Države Latinske Amerike usvojile su zakone koji kriminaliziraju femicid kao posebno djelo u svojim krivičnim zakonima. Ipak, nema znakova smanjenja broja rodno povezanih ubistava žena i djevojčica". U Meksiku, iako je uveden femicid i iako su pooštrene kazne, te iako se privode pravdi osumnjičeni za femicid, sama kategorija femicida učinila je težim da ih se osudi, to sve zbog toga što tužilac mora da dokaže bez razumne sumnje da je zločin zaista počinjen jer je žrtva bila žena. UNODC u svojoj studiji iz 2019. navodi: „Pojam rodno povezanog ubijanja, ili „femicida“, zahtijeva razumijevanje toga koja djela su rodno povezana – nešto što je podložno određenom stepenu tumačenja. U mnogim slučajevima postoji kontinuitet nasilja (intimnog partnera) koje kulminira ubijanjem žena čak i kada počinioci nemaju specifične (mizogine) motive."

U Saboru Republike Hrvatske je početkom ove godine dostavljen prijedlog dopuna krivičnog zakona kojim bi se femicid uvrstio kao krivično djelo, ali je odbijen jer je Vlada Hrvatske dala mišljenje da je to djelo već propisano u krivičnom zakonu Hrvatske, ali kao krivično djelo počinjeno iz mržnje: „Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskome saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o izmjeni Kaznenog zakona... U odnosu na predloženo, Vlada Republike Hrvatske ističe kako predmetna dopuna ne predstavlja nikakav novi sadržaj u usporedbi s trenutno važećim tekstom odredbe članka 87. stavka 21 Kaznenog zakona, koji propisuje niz diskriminatornih osnova, među kojima i spol, a glasi: „Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje.“ Naime, kazneno djelo počinjeno zbog spola druge osobe već prema zakonodavnom uređenju predstavlja zločin iz mržnje. Stoga će počinitelj kaznenog djela iz mržnje motivirane spolom žrtve odgovarati za kvalificirani oblik kaznenog djela u onim slučajevima gdje Kazneni zakon izričito predviđa teže kažnjavanje...“. Potpuno ista je situacija sa krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini.

Prije toga, trebamo pojasniti šta su to krivična djela počinjena iz mržnje. „Krivično djelo počinjeno iz mržnje“ ili „krivično djelo počinjeno iz predrasude“ predstavlja vrstu krivičnog djela, a ne konkretno djelo u okviru krivičnog zakona. Krivična djela počinjena iz mržnje su ona koja su motivisana netolerancijom ili predrasudama prema određenim grupama u društvu. Prema Organizaciji za evropski sigurnost i saradnju (OSCE), vodećoj organizaciji za borbu protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje, odnosno njenom Uredu za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), da bi postojalo ovo krivično djelo, moraju se ostvariti dva kriterija: 1. Djelo mora biti propisano krivičnim djelom određene države; 2. Djelo/a moraju biti motivisana predrasudom, što znači da je počinilac odabrao metu krivičnog djela na osnovu njenih „zaštićenih karakteristika“. Ove kriterije prihvata i većina autora koji se bave naučnim istraživanjem krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Predrasuda se javlja kao motiv kada je meta napada (pojedinac, grupa ili imovina) odabrana na osnovu njenih zaštićenih karakteristika, koju dijele članovi jedne grupe (etnicitet, rasa, vjeroispovijest, seksualna orijentacija...). Pored motiviranosti predrasudom zasnovane na specifičnim karakteristikama žrtve (eng. bias motivation), mora postojati i drugi konstitutivni element - učinjenje bilo kog krivičnog djela, tzv. baznog ili predikatnog krivičnog djela (eng. the base offence).

S obzirom da se posljednji slučaj za koji se pledira da je femicid, a koji je uzdrmao bosanskohercegovačku javnost, desio u Bihaću, na području Federacije BiH, ne želeći naravno prejudicirati niti uticati na procesuiranje ovog djela, daću samo nekoliko napomena iz normativnih rješenja krivičnog zakona F BiH (slična situacija je i sa Krivičnim zakonom Republike Srpske i Krivičnim zakonom Brčko distrikta BiH). Femicid je propisan Krivičnim zakonom F BiH i to u članu 166. stav (2) c), krivičnom djelu ubistva iz mržnje, te krivičnom djelu iz člana 222. st. 6. ubistva člana porodice kao posljedica nasilja u porodici. Krivično djelo ubistvo iz mržnje je kvalifikatorni oblik (osnovnog djela) ubistva s obzirom da predstavlja veću opasnost koja prijeti da povrijedi ili ugrozi zaštitni objekat - pravo na život. U članu 2(11) KZ F BiH „Pojmovi“ propisano je da pod značenje krivičnog djela počinjenog iz mržnje ulaze i spol i rodni identitet kao zaštićene kategorije: „Krivično djelo iz mržnje je svako krivično djelo učinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjerskog uvjerenja, nacionalnog ili etničkog porijekla, jezika, invaliditeta, spola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta druge osobe“. Po drugom dijelu ove odredbe, ako nije propisana teža kazna, takvo postupanje će se uzeti kao otežavajuća okolnost (supsidijarni karakter odredbe). S tim u vezi, smatram da nema potrebe propisivati posebno krivično djelo femicida (u odnosu specijaliteta prema osnovnom djelu ubistva i kvalifikatornom obliku ubistva), jer ono već postoji u krivičnim zakonima, sa adekvatnim opisom, radnjom i posljedicom. Istanbulska konvencija naglašava da ubistvo koje se desi kao posljedica nasilja nad ženama i u porodici mora biti otežavajuća okolnost, te su u tom smislu zakoni u Bosni i Hercegovini ispoštovali tu obavezu. Pravni okvir za procesuiranje femicida je u određenoj mjeri različit između entiteta, pa je tako što se tiče krivičnopravne legislative, Republika Srpska konkretnija od F BiH kada je zakrivično djelo teškog ubistva propisuje i lišavanje života člana svoje porodice kojeg je učinilac prethodno zlostavljao, a za koje je propisana kazna od najmanje deset godina zatvora. Član 123 (1) 21) KZ RS takođe sadrži pol i rodni identitet određenog lica kao osnov za konstituisanje krivičnog djela iz mržnje.

Uslovi na strani krivičnog zakonodavstva za procesuiranje i sankcionisanje femicida su ispunjeni. Novo djelo ne bi formiralo neko novo pravno stanje, a iz iskustva iz drugih država koje imaju femicid kao posebno krivično djelo čini se da se ne bi mnogo postiglo, samo bi otežalo procesuiranje jer bi podiglo standarde dokazivanja. Ono što se mora ostvariti jeste temeljna i sistemska edukacija sudija, tužilaca i istražilaca za rad u predmetima krivičnih djela iz mržnje i nasilja u porodici (gdje se najčešće i javlja femicid). Do sada su nevladine organizacije organizovale većinu obuka sudija i tužilaca, nešto samostalno, a nešto u saorganizaciji sa VSTV-om i CEST-ovima. Najviše edukacija za nasilje u porodici je organizovala Atlantska inicijativa (projekat „Rod i pravosuđe“), a tek u zadnjih nekoliko godina su se u tu oblast jače uključili OSCE Misija (kao međunarodna organizacija) i entitetski Gender centri (kao organi javne uprave). Rezultati očigledno nisu bili adekvatni u smislu efekta obuka, a to se možda najprije može objasniti činjenicom da je ova nevladina organizacija sama birala sudije i tužioce za edukacije edukatora (koji će kasnije provoditi obuke), prema kriterijima koji nisu vidljivi opštoj i stručnoj javnosti, te iako su za edukaciju nadležni entitetski centri i VSTV (dio edukacija Atlantske inicijative se provodi u okviru Programa stručnog usavršavanja CEST-ova, dio – edukacija savjetnica i savjetnika za rodno i seksualno uznemiravanje sa VSTV-om, ali većinu edukacija sudija i tužilaca, iz oblasti nasilja u porodici su radili sami). Ovo je nešto o čemu bi organi rukovođenja i upravljanja CEST-ova i VSTV-a trebali da povedu računa u budućem periodu, tj. da imaju veći uticaj u odabir edukatora i način izvođenja obuka nosilaca pravosudnih funkcija u koje je uključena Atlantska inicijativa. Slična situacija je sa oblašću seksualnog uznemiravanja, gdje je lako ustanoviti da se povećao trend oslobađajućih odluka, nakon što je sistemsku edukaciju za ovu temu preuzela ova nevladina organizacija (od 2017), a da se u bazama sudskih odluka na internetu ne mogu naći adekvatni dokazi o osuđujućim u istom periodu. Ohrabruje činjenica da se u oblast edukacija o rodnoj ravnopravnosti jače uključio AIRE Centar, ugledna nevladina organizacija iz Londona.

U sudovima i tužilaštvima se mora izvršiti specijalizacija za ova krivična djela. Takođe treba fokus prebaciti na sprečavanje nastanka posljedice, tj sa represije na prevenciju. Ipak, da bi se smanjio femicid i uopšte nasilje u porodici, kulturne i društvene norme se moraju promijeniti. Istraživanje koje je objavio Bristol University Press sugeriše da društva moraju pažljivo razmotriti svoje stavove o "muškosti i ženstvenosti, rodnoj ravnopravnosti, nasilju u porodici i ubistvima, patrijarhalnoj ideologiji, tradicionalnim vrijednostima, ulozi religije u društvu i medijskom pokrivanju femicida i nasilju nad ženama." Ključne za femicid su rodne uloge, te se mora uticati na svijest (radom sa djecom od osnovne škole pa nadalje) o rodnim stereotipima, o uklanjanju svijesti o muškoj dominaciji nad ženom u braku. Takođe je ključno femicid nazivati upravo ovim imenom.


Davor Trlin, Prometej.ba


(Naknadna bilješka) Reakcija Atlantske inicijative poslana na mejl adresu portala Prometej.ba:

Zahvaljujemo se portalu Prometej na pisanju o izuzetno važnoj temi Femicid u Bosni i Hercegovini, ali molimo vas da objavite reakciju na dio teksta koji se odnosi na rad Atlantske inicijative. Naime, Atlantska inicijativa već niz godina provodi projekt „Rod i pravosuđe“ u sklopu kojeg smo ostvarili kontinuiranu saradnju s entitetskim centrima za edukaciju sudija i tužilaca, VSTV-om, sudovima, tužilaštvima te stručnim udruženjima. Projekt finansira Švedska. Smatramo, a to su potvrdile i nezavisne evaluacije, da smo ovim projektom doprinijeli ostvarivanju pomaka u sudskoj praksi u odnosu na pitanja koja se tiču ravnopravnosti spolova, seksualnog uznemiravanja te nasilja nad ženama. Zapravo, prva smo organizacija koja je sistematski počela tretirati problem seksualnog uznemiravanja u Bosni i Hercegovini. Međutim, Atlantska inicijativa nije jedina nevladina organizacija koja sarađuje s pravosuđem niti smo “preuzeli” edukacije u pravosuđu kako to navodi Davor Trlin. Pored toga Atlantska inicijativa edukatore i učesnike edukacija poziva u konsultacijama sa entitetskim centrima za edukaciju sudija i tužilaca, a edukacije koje provodi Atlantska inicijativa učesnici visoko ocjenjenjuju. Gospodin Trlin je o našim publikacijama pisao veoma pohvalno kroz pregled koji je uradio za „Pravnu misao“ 2018. godine, a predlagao je i da podržimo objavljivanje njegove knjige koja se međutim nije tematski uklapala u domen našeg rada. Stoga su konstatacije koje je gospodin Trlin naveo u ovom tekstu u kontradikciji s mišljenjima koja je ranije davao, a očigledno su izraz neopravdane i lične netrpeljivosti prema Atlantskoj inicijativi. Naime, nije prvi put da u posljednje dvije godine trpimo bezrazložne pokušaje javnog degradiranja koje u medijima objavljuje gospodin Trlin.


Reakcija Davora Trlina na reakciju Atlantske inicijative poslana ma mejl adresu portala Prometej.ba:

Poštovani,

Primijetio sam da je ispod mog teksta o Femicidu objavljena i reakcija Atlantske inicijative, organizacije, koja, ponavljam, je uradila do sada najviše edukacija u pravosuđu za domen nasilja u porodici (vidjeli smo svi kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini trenutno kada je riječ o femicidu koji je povezan sa nasiljem u porodici). Ovim putem bih zamolio da objavite i moju, u kojoj ću ukazati na nekoliko neistina (te čekati da se meni ili javnosti daju dokazi za njihove tvrdnje, meni može i u privatni e-mail):

1. Iz ove nevladine organizacije smatraju, ne navodeći ni jedan jedini dokaz, da su doprinijeli mijenjanju statusa quo kada je seksualno uznemiravanje u pitanju (ja ponavljam tvrdnju da se stanje pogoršalo te ću, ako treba, navesti nekoliko oslobađajućih odluka od 2017., a čekam da mi se ukaže na osuđujuće).

2. Takođe je neistina da ova nevladina organizacija nije jedina koja radi sistemske edukacije u pravosuđu za ovu temu (od edukacije edukatora, panela, pa preko samih obuka). Osoba koja je poslala reakciju nije navela koje su to druge međunarodne, nevladine... organizacije... te državni organi koji to rade. Nema ih.

3. Određivanje koji će tužioci i sudije pohađati edukacije edukatora Atlantske inicijative se nikada nije dešavalo u konsultaciji sa entitetskim centrima niti su se one ikada provodile sa njima. Pozivam osobu koja je poslala mail da javnosti stavi dokaze za to (npr. email korespondenciju; ja pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću tvrdim da je to tako).

4. Tačno je da sam, sa još jednim koautorom, objavio prikaz publikacija, za koje smatram da se mogu koristiti jer sadrže na jednom mjestu normativna rješenja, za to zasluge idu urednicima istih, što opet nema veze sa obukama i efektima istih (niti se daju javnosti dokazi na poboljšanje sudske prakse u odnosu na seksualno uznemiravanje - one dolaze tek najmanje godinu nakon što je evaluacija obuka izvršena). Stavovi u tekstu iz toga nisu u kontradikciji, kao ni prijedlog za objavu knjige (ja sam jednom neformalno upitao kolegicu iz Atlantske inicijative da li ima neki projekat u toj nevladinoj organizaciji koji bi mogao izdati moju knjigu, ne misleći uopšte na projekat "Rod i pravosuđe" i ona to dobro zna i smiješno je da se to pokušava dovesti u vezu i predstaviti da sam objavio dio teksta iz ličnih pobuda, i na tome je završilo.

5. Netačno je da sam u dvije godine javno u medijima pokušavao diskreditovati iz lične netrpeljivosti Atlantsku inicijativu, dokaza za to nema. I to tvrdim pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću.

Ujedno zahvaljujem portalu Prometej što je objavio moj tekst koji je prvobitno bio objavljen na portalu Buka, ali je skinut, upravo zbog toga što je Atlantsku inicijativu zabolila istina. Žao mi je što je reakcija Atlantske inicijative objavljena, ali zbog njih, ne zbog mene, jer odiše bijesom, vidi se iz nje povrijeđena sujeta, te se ne žele činjenično sagledati stvari (uz, ponavljam, navođenje neistina, nekih i krupnih), pa im savjetujem da ubuduće prespavaju pa pokušaju da me argumentima "preuzmu" i demantuju. Ovo je prvi put, a da imam argumente da potkrijepim, da sam kritički se osvrnuo na rad neke nevladine organizacije, međunarodne organizacije, državog organa (pisao sam i govorio sam ja i o VSTV -u, Tužilaštvu BiH, Instituciji Ombudsmana...) i da sam doživio ovo. Za sam tekst o femicidu su mi došle pohvale, i to posebno za dio koji se odnosi na pokretanje određenih projekata samo zato što je aktuelno i da se godinama onda radi ista tema. I na kraju, ja nisam humanitarni radnik koji bi trebao da pisanjem i predavanjima popravljam ugled malim organizacijama kakva je Atlantska inicijativa (niti mi je cilj da ih namjerno, iz ličnih pobuda, kakvih nemam, diskreditujem), ja sam neko ko nastoji da ukaže na problem koji postoji, te kao pravnik, na neke stavove teorije, komparativnog prava i sudske prakse .

S poštovanjem,

Davor Trlin