Postoji ozbiljna opasnost da generacija koja ne zna ni što je dom, ni što je domovina bude zavedena i da ne znadne cijeniti svetost zemlje i rodne grude. Izreka „Ubi bene ibi patria“ – „Domovina je ondje gdje mi je dobro“ – primjenjuje se samo na skorojeviće s kojima je lako manipulirati. Koljenovići znaju cijeniti svetost rodne grude i domovine.

…….

Na nekim stećcima u Bosni i Hercegovini može se pročitati natpis: „Ase leži ... na svojoj zemlji na plemenitoj“. Kao da je u tim riječima izraženo uvjerenje naših pradjedova da je u njima njihova zemlja „plemenita“ ne samo zato što pripada plemenu, nego im je i sveta, pa ih se zato ne smije micati s nje jer će onoga tko ih pomakne stići prokletstvo.

Ova naša „plemenita“ zemlja Bosna je svjesna svoje samostalnosti i svetosti više od tisuću godina. Imala je svoje bane i svoje kraljeve. Bosanski ban je birao hrvatskog kralja, što govori o bitnoj vezanosti uz matičnu zemlju, ali kad je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Madžarskom (1102), Bosna je željela sačuvati svoju samostalnost i sačuvala ju je. Uzalud su ugarski Arpadovići u svoju kraljevsku krunu stavljali natpis „Rex Ramae seu Bosnae“ – „Kralj Rame ili Bosne“, uzalud je Dušan Silni povremeno vodio svoju vojsku na području Bosne, uzalud su se neki hrvatski banovi kitili naslovom Bosne. Bosna je sačuvala svoju samostalnost. Madžari su je proglasili „heretičkom zemljom“ više iz političkih nego iz vjerskih razloga (da bi je pomoću križara okupirali). Tek kad ju je nesloga oslabila, Bosna je pala u tursko ropstvo i sa zapada nije bilo pomoći, a istok je i sam tražio pomoć.

…….

Sedam stotina godina fratarske prisutnosti u Bosni i Hercegovini prožeto je jednom stalnom idejom o kontinuitetu bosanske državnosti. U svakoj fratarskoj kronici, u svakom spisu i u svim legendama je svijest o neutrnutom slijedu zemlje Bosne koja se ni u ropstvu ne odriče svoje povijesti i svoje državnosti. Franjevačka je provincija dugo nosila naslov „redodržava“, a kad su se pri kraju prošloga stoljeća pokazali apetiti Srbije da pripoji Bosnu, franjevci su bili za dolazak Austrije, ne zato da bi se utopili među Germanima, nego da bi sačuvali državnu samostalnost. Iako im ni Austrija nije bila sklona, prihvatili su njezinu uspostavu „Zemaljske vlade“ jer su u tome vidjeli mogućnost sačuvanja Bosne i Hercegovine od svojatanja, krojenja i prekrajanja za račun susjeda.

Zašto je fratrima toliko stalo do Bosne i njezine samostalnosti?

Za fratre je ova zemlja posvećena zemlja. U njoj su naše svetinje: grobovi naših mučenika, temelji naših svetišta i u Srebrenici, i u Zvorniku, i u Konjicu, i u Tuzli, i u Skakavi, i u Modriči, i u Olovu... Mnogo je dragih svetinja pokrila ova bosanskohercegovačka zemlja. Kad bi fratri pristali na suludu ideju da se ova svetišta napuste, progonila bi ih savjest da su izdajice.

Za bosanskohercegovačkog čovjeka kršćanina ovo je sveta zemlja: natopljena je krvlju i znojem naših pradjedova i ne smijemo ostaviti njihove grobove. Za nas je ovo domovina u koju smo primili doseljenike kršćane i muslimane. Ako je ovo njima postala domovina, ako je ona i za njih sveta, to je bolje i za jedne i za druge i za treće i za četvrte koji se polako stvaraju. Ali svetinju treba poštivati: svoju i tuđu. I ne otimati i ne tjerati nikoga s nje.

…….

Nama je ova zemlja sveta i mi nju ne damo dirati. U ovoj su zemlji naše svetinje, naši grobovi, naša prošlost i u njoj mislimo graditi svoju budućnost.

S kime?

Sa svakim čovjekom dobre volje koji je u nama spreman prepoznati čovjeka.

Dijelovi teksta fra Ljube Lucića (1931-1995) objavljenog u Svjetlu riječi, br. 107., veljača 1992.

Kao uspomena na jedno vrijeme