Paradigma Zvizdović


Fra Luka, zajedno s glavnim tokom bosanskoga franjevaštva u drugoj polovici XX. stoljeća sve do ratnih '90-ih, aktivno sudjeluje u promjeni paradigme u odnosu Crkve prema državi i društvu što izaziva negodovanje pa i osude od strane tvrdih ljudi iz Crkve a najviše poslije pada komunizma od strane zagovornika političkoga katolicizma i u naše vrijeme pohrvaćenog katolicizma. Svojim odgojnim i teološkim radom kao profesor na Franjevačkoj teologiji (od 1972) i kao provincijal Bosne Srebrene (1982-1991) fra Luka ne pripada antimodernističkom modelu isključivosti i apriorističke osude socijalističkoga režima od strane Crkve, niti oportunistički prihvaća vulgarni ateizam od strane partijskoga režima. On zastupa životni model uvažavanja i dijaloga s modernim svijetom i društvom. To je naravno vezano uz fra Lukine prethodnike, prethodnike vatikanske politike prema Istočnom bloku i prethodnike Koncila, one franjevce i teologe koji, iskustvom franjevačke prošlosti, okupljeni oko svećeničkoga Udruženja, traže načine djelovanja u nesklonom i opresivnom režimu koji provodi državnu ateizaciju, vjernike degradira na drugorazredne građane a Crkvu kao instituciju marginalizira u paralelno društvo. Odatle dijalog s marksistima i povrh svega susreti, razgovori i znanstveni simpoziji i s drugim vjerskim zajednicama, s njihovim teološkim učilištima i teolozima na koje je fra Luka uvijek dolazio i bio njihov aktivni sudionik.


Promjena paradigme franjevačkog i crkvenoga djelovanja ne tiče se samo odnosa prema komunističkoj vlasti, niti nostalgije za izgubljenom crkvenom moći u društvu, nego i prema drugim znakovima vremena i duhovno situaciji označenom skupnim terminom "moderna". Jer u životu nisu sve vlast i moć. Iskustvom duge tradicije bosanskih franjevaca da nijedna vlast nije vječna i da nijedna nije apsolutno totalitarna, franjevci i fra Luka među njima usvajaju koncilski zahtjev da se umjesto osude modernizma traže načini novoga susreta evanđelja s modernom kulturom. Uz to, od međudržavnog Protokola Jugoslavije s Vatikanom (1966), od raznih revolucija, protesta i emancipacijskih pokreta krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, i samo jugoslavensko socijalističko društvo sve je manje borbeno ateističko, a sve više sekularno i pluralno, otvorenije i za religiju. Fra Luka se uključuje i pridonosi svojim pisanjem, svojim službama, posebno onom poglavara Bosne Srebrene susretu vjere i moderne kroz franjevački časopis "Jukić", kroz razne druge aktivnosti tadašnjih franjevaca kao što su simpoziji teologije i književnosti, teologije i povijesti, teologije i umjetnosti ili novo likovno oblikovanje sakralnih prostora i nešto manje u arhitekturi novih crkava u Bosni Srebrenoj.


Fra Luka će u bitnom do kraja života ostati odani pobornik dijaloga s modernim svijetom, s društvom i religijama u Bosni i Hercegovini kao i modelu zajedništva bosanskohercgovačkih religijskih i nacionalnih sastavnica. Međutim, ratnom kataklizmom koja se apokaliptički obrušila na Bosnu (i Hercegovinu), a uz Bosnu je simbiotski vezana njegova franjevačka zajednica Bosna Srebrena, radikalno su dovedeni u pitanje i model dijaloga i zajedništva, kao i nosivi "modi vivendi" franjevaca u Bosni. Na historijskom ispitu našla se prije svega ona u socijalizmu neupitna i pod ideološkim kišobranom nedodirljiva – nazovimo je kratko "paradigma Zvizdović" koja nije svediva samo na svoj simbol, Ahd'namu, nego je mnogo šira i dramatičnija: od pitanja zavičaja, domovine, države, do najpresudnije i najegzistencijalnije drame za pojedinca i kolektiv, hrvatski narod kojemu je fra Luka ne samo rođenjem nego i izborom pripadao: pitanje odlaska ili ostanka u svojoj Bosni a koje se s ratom, s različitim uzrocima i nacionalističkim politikama i danas označava kao projekt – Bosna bez Hrvata.


Naravno, ratom, divljim kapitalizmom i svim drugim krizama teško su uzdrmane i druge franjevačke paradigme, čiji su protagonisti, primjerice i neisključivo, Divković (pismenost), Lastrić (dokidanje Provincije), Jukić (pitanje ljudskih prava), Knežević (pitanje južnoslavenskoga zajedništva), Markušić (pitanje dijaloga s vlašću), I. Gavran (pitanje crkvenosti). Ipak, reaktualiziranje "paradigme Zvizdović" ili pojednostavljeno kazano – odnosa prema Bosni, glavni je kamen spoticanja svih politika kako unutar tako i izvan BiH. To pitanje svoj najdramatičniji izraz ima među bosanskim franjevcima i onda kada ga oni sami politikantsko-oportunistički ili paušalno-utilitaristički rješavaju ili ga duhovnjački indolentno odguruju od sebe. Na tom pitanju, na "paradigmi Zvizdović" još uvijek se odlučuje sve neizvjesnija budućnost Hrvata u Bosni i Bosne Srebrenu u njoj. Fra Luka Markešić je kao rijetko tko prepoznao aktualnost fra Anđela Zvizdovića, tu vjekovnu dramatičnu sudbonosnost franjevaca, bosanskih katolika i Hrvata u Bosni i prema Bosni.


Društveni angažman i pisanje


Uz neke druge službe, fra Luka je od položenoga doktorata 1972. do smrti bio profesor dogmatike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bio je član raznih komisija u provinciji i nadbiskupiji, posebno je angažiran u komisiji Pravda i mir. Vrlo aktivan je u antiratnim inicijativama, naročito u sklapanju Washingtonskoga sporazuma (1994). Član je a potom predsjednik Hrvatskoga narodnog vijeća u BiH. Član je Udruženja Bosansko-turskog prijateljstva, Viktimološkoga društva, Društva za ugrožene narode BiH, Asocijacije nezavisnih intelektualaca «Krug 99», Fondacije «Pravda za BiH», Etičkoga komiteta UKC Sarajevo i drugih organizacija i pokreta. Među nagradama posebno mu je bila važna Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva koju je dobio za humanost za godinu 2001.


Fra Luka je bio pokretač i sudionik važnih projekata u Bosni Srebrenoj, u Crkvi i društvu. Kao provincijal inzistirao je na važnosti unutarnje discipline, sloge i međusobnog uvažavanja franjevaca među sobom, na dobrom funkcioniranju odgojnih i naukovnih (stara riječ za obrazovnih) zavoda Bosne Srebrene, na pastoralnom usmjerenju bosanskih franjevaca, njihovoj blizini svim ljudima i brizi za vjernike. Zaslužan je za objavljivanje Šematizma Bosne Srebrene autora fra Marka Karamatića, za iznimno važnu Biobibliografiju bosanskih franjevaca Ante S. Kovačića. Za njegova mandata organizirana je velika izložba Blago franjevačkih samostana, predstavljena i izvan Jugoslavije, snimljeni su vrijedni filmovi o Bosni Srebrenoj... Povrh svega nastavio je najbolju tradiciju bosanski franjevaca da angažirano sudjeluju u javnom životu, da duhovno (a i materijalno) izgrađuju svoju zemlju te da Bosna Srebrena bude ravnopravni subjekt inkorporiran kako u mjesnu Crkvu tako i u društvo.


Zalagao se za dostojno mjesto redovnika i redovnica u Crkvi. Surađuje s franjevcima južnoslavenskih provincija, a posebno s franjevcima Hercegovačke provincije. Bio je na pomoći sestrama franjevkama kao duhovni oslonac, savjetnik i dobročinitelj. Zajedno sa svojim suradnicima iz uprave pozvao je sestre klarise u Bosnu i sagradio im samostan u Brestovskom. Renovirao je neke važne provincijske kuće. Akter je s fra Petrom Anđelovićem, nasljednikom na provincijalskoj službi, gradnje spomen-kapelice u Srebrenici, prvom fratarskom staništu u Bosni te velike proslave 700. obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu u sarajevskoj Skenderiji 1991. Uz još neke bosanske franjevce, zajedno s upravom Hercegovačke provincije na čijem je čelu tada bio fra Jozo Pejić, pokrenuo je vjerski list Svjetlo riječi (1983) i dao mu teološko usmjerenje. U ratu je zajedno s kolegama profesorima na Franjevačkoj teologiji pokrenuo časopis Bosna franciscana (1993) i bio njezin prvi urednik. S profesorima-kolegama s Fakulteta islamskih nauka uredio je hrestomatije (zbirke biranih tekstova) o kršćanstvu i islamu. Često je organizirao Dan Asiza – godišnji međureligijski molitveni susret u crkvi Sv. Ante na Bistriku. Bio je član mnogih organizacija i udruga, aktivni sudionik raznih inicijativa, sastanaka, tribina, simpozija za mir i socijalnu pravdu, za pitanja odnosa politike i moralnosti, uloge religije u društvu, vjeronauka u školi i sl.


Od '60-ih godina fra Luka piše i objavljuje članke iz teologije, kritičke komentare na rat i društvena zbivanja u glasilima, časopisima, novinama, na portalima i u zbornicima. Knjiga Slučaj Bosna (1995) – skup je kolumni u Svjetlu riječi o ratu protiv Bosne (u rubrici koju je naslovio fra Ladislav Fišić, njegov dugogodišnji suradnik, riječima: "Ja ovako"). Tipično za ovdašnje intelektualce, i one bosansko-franjevačke, koji su društveno angažirani, fra Luka nije imao vremena pisati knjige, nego članke s povodom, i njih, neke i nedorađene, pred kraj života sabire u knjige. Dio knjiga su i njegova predavanja teoloških traktata o Bogu, Crkvi, eshatologiji, mariologiji, milosti, a dio knjiga su sabrani članci o Franji Asiškom, franjevaštvu u Bosni, o pitanju Boga, Crkvi i društvu, o odnosu religije i politike, mistike i politike (Crkva Božja. Postanak – povijest – poslanje, 2005; Izgradnja Crkve prema Prvom pismu Korinćanima, 2006; Čovjek u Božjoj budućnosti: kršćanska eshatologija, 2007; Čovjek u Božjoj milosti – Kršćanska antropologija, 2008; Čovjek u misteriju Boga, 2009; Kako živjeti zajedno, 2009; Sveti Franjo Asiški – viđenje, nasljedovanje, štovanje, 2010; Marija, službenica Gospodnja, 2011; Izlaz iz bespuća hrvatske politike u BiH, 2012; Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas, 2013). U pripremi mu je knjiga o papi Ivanu Pavlu II., njegovom mirotvornom zalaganju posebno u Bosni i Hercegovini i o međureligijskom dijalogu.


fra luka_2

foto: cnnrs.com


Fratarski život kao misija


Fra Luka je bio prirodan, elementaran čovjek, nekada djetinje zaigran i opušten, a nekada nepopustljiv i tvrd. Čovjek samostalan i samosvjestan do mjere da je vlastita stajališta izdizao na razinu neupitnog stava i zaogrtao ih ruhom objektivnosti i opće istine koju bi i drugi, smatrao je on, trebali bez kalkulacija i dvoumljenja prihvatiti jer je ta istina očigledna, utemeljena i na vjeri u Boga. Bio je spreman gubiti, biti ismijavan i izrugivan, ostajati sam, ali ne izdati hrabrost ni cilj vlastitoga poslanja. Nekada se nije moglo raspoznati kada je njegov "autokratizam" ustvari samo provjera ima li jačih ideja od njegovih a koliko je to stvar njegove postojanosti i spremnosti da samostalno i neustrašivo kao prvi nosi odgovornost službe za koju je izabran ili poslanja za kojeg se odlučio.


Fra Luka je shvaćao svoj fratarski život kao misiju, osobnu misiju, kao kršćansko-franjevačko i bosansko-hrvatsko poslanje u svome vremenu i svojoj Bosni, "svetoj zemlji" kako ju je nazivao. I tu je svoju misiju nastojao ostvariti nadilazeći samoga sebe kroz dvostruku odgovornost: najprije kao odgovornost koja je dolazila iz vjernosti tradiciji i istodobno kroz odgovornost koja je dolazila iz budućnosti.


Prva odgovornost odnosila se na njegovu vjeru u Boga na koga se fra Luka nedvosmisleno i nikada sumnjajući pozivao. To je ideal i Crkve kao univerzalnoga Božjeg naroda bez rasnih, nacionalnih i kulturnih ograničenja. Fra Luka se nadahnjivao i Apostolom Pavlom. O njegovu izgrađivanju prvotne Crkve, radu oko jedinstva podijeljenih kršćana korintske zajednice pisao je u svome doktoratu. Na liniji Drugog vatikanskoga koncila inzistirao je na crkvenosti vjere i kritičkoj lojalnosti crkvenoj hijerarhiji. Razumijevao je Crkvu i provinciju kao teandričke institucije, kao dostatan okvir za slobodu pojedinca i kao sredstvo ostvarenja evanđeoskih ideala. Ako institucija zastrani, nije izmicao izvan nje niti se povlačio u zavjetrinu, nego se promptno aktivirao u srž problema nastojeći da instituciju iznutra mijenja i poboljšava. Svoj stav bi izricao odlučno, bez umotavanja, i uvijek nastojeći da svojim stavom ide na stvar i da u njemu nema mržnje.


Odgovornost koja je fra Luki dolazila iz vjernosti tradiciji sadržavala je nasljedovanje Isusova evanđelja po primjeru Franje Asiškog, mirotvorca i brata svih ljudi bez razlike. I ne na posljednjem mjestu, fra Luku je obvezivala vjernost bogatoj tradiciji Bosne Srebrene, odgovornost prema prethodnim pokoljenjima bosanskih franjevaca od onih prvih u Srebrenici, preko već nekih spominjanih Zvizdovića, Divkovića, Margitića, Lastrića do suvremenika poput Josipa Markušića i Ignacija Gavrana te mnogih tzv. anonimnih fratara koji su čuvali i vjeru i narod, i ljude i pravdu, posebno pravdu koja se ticala društveno slabih, politički marginaliziranih, manjinski obespravljenih ljudi. U starim fratrima je gledao uzore nastojeći u svome vremenu svojim djelom renovirati njihovo značenje.


Osim odgovornosti za tradiciju, osim reaktualizacije tradicije na osobni način, fra Luka je posvetio svoj život odgovornosti koja je dolazila iz budućnosti, odgovornosti iz cilja kojeg si je postavio za svoje djelovanje, svoju misiju osobito zadnja dva desetljeća, od rata naovamo. Taj cilj je bio, jednostavno i glasno kazano: cjelovita Bosna i Hercegovina – domovina i država svih njezinih naroda i građana, domovina i država oslobođena nacionalističkoga zla i mržnje, osobito hrvatskoga nacionalističkog pristajanja na velikosrpsko i republičkosrpsko prekrajanja granica i projekt tzv. humanog preseljenja. Cilj mu je bio samostalna i nepodijeljena država Bosna i Hercegovina u kojoj nijedan kolektiv, nijedan narod, nijedna religijska zajednica, nijedan dio naroda, nijedan pojedinac, nitko ne smije biti žrtvovan "očišćenom teritoriju", zvao se taj teritorij Republika Srpska, "matična domovina" Hrvatska, banovinske granice, Herceg-Bosna, entiteti ili bilo kakva teritorijalna jedinica s kontinuitetom ili diskontinuitetom u kojoj bi netko postao nepoželjan ili nekonstitutivan, obespravljen ili protjeran. Rijetko je tko bio tako dosljedan u kritici loše, nacionalističke hrvatske politike u BiH kao fra Luka. I rijetko se tko tako nepotkupljivo, bez kompleksa precjenjivanja ili podcjenjivanja, dostojanstveno i sa samopoštovanjem smatrao bosanskim Hrvatom u svojoj državi.


Taj cilj zajedništva i bratstva među ljudima iz perspektive vjere u jednoga Boga kao Oca svih ljudi, te neupitno stajanje na stranu žrtve jer je Bog na toj strani, činili su ga izuzetno vedrim i stamenim, smionim i beskompromisnim, optimističnim i samouvjerenim u djelovanju. Kao da je za svoju nepokolebljivost stalno ponavljao riječi starozavjetnog Psalmista: "Bog mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Bog je štit života moga: pred kime da strepim" (Ps 27).


fra luka_sahrana

foto: avaz.ba


Prema drugoj obali


I razgovore i djelovanje fra Luka je nastojao svesti na bitno, na elementarno. Njegov teološki esencijalizam i krupno definirani politički cilj nepodijeljene Bosne i Hercegovine lišili su ga briga i potrebe da se bavi sitnicama i tračevima, doušništvima i intrigama ili da dramatizira beznačajne stvari. Zato je fra Luka izazivao čuđenje i neslaganja da ponekad ne primjećuje ono što je drugima tako očito i važno. Nije se obazirao na prigovore sa strane, nije se trošio u obrani sebe niti u pojašnjavanju svojih riječi i postupaka niti je isticao što je sve učinio i gdje mu leže zasluge. Smatrao je da je uzvišeni cilj ljudskoga zajedništva tako urgentan da je čak besmisleno predviđati sve nijanse i sve prepreke na tom putu pa čak ako su te prepreke i veće od njegovih uvida i snaga. Njegova poznata uzrečica: Niko nam ništa ne može! dolazila je više iz ideala toga cilja, iz vjere u Boga koji ne dopušta da zlo trijumfira nad dobrom, nego iz sljepila za realnost ili iz nedostatka racionalnosti. Zato ga nisu zanimali dojmovi koje ostavlja, od odijevanja do artikuliranja svojih misli i rečenica. Nije kultivirao izvanjskost, niti puno pazio na formu, ni onu jezičnu i retoričku, nego bi se koncentrirao na esencijalno, na sadržaj i cilj. I u to bi se sav upreo, tražio najjaču riječ.


Reduciran na bitno, nije se udvarao publici, nije ga pokretala želja da uvijek bude razumljen niti se prepuštao opsesivnom narcizmu da bude voljen od svih. On je sav prešao u misiju. Kad bi ga se, primjerice, pitalo: Luka, bolan, što nisi odgovorio novinaru/novinarki na postavljeno pitanje, odgovorio bi da je došao kazati ono što je on naumio da treba reći a ne što drugi očekuju da kaže. Više se koncentrirao na plovidbu prema cilju, na svoje poslanje nego što je pazio na protivne vjetrove i snagu svojih protivnika. Više se nadahnjivao ljudskom hrabrošću i snagom vjere fra Anđela Zvizdovića da stane pred moćnog sultana i isposluje Ahd'namu nego što je naglašavao i analizirao nasilnost osvajača, zloću neprijatelja ili samouništavajuće zlopamćenje kao princip povijesnoga sjećanja.


Od studije Crkva u samoupravnom socijalizmu (Jukić 1980-81), u kojoj govori o samoupravnom socijalizmu kao radikalno sekulariziranom društvu, o štetnosti etatističke ateizacije društva te potrebi dijaloga i pluralizma svjetonazora, o nužnosti da Crkva nađe svoje mjesto i u takvom društvu u cilju humanizacije čovjeka, u cilju senzibiliziranja ljudi za transcendenciju, pa sve do zbirke tekstova Kako živjeti zajedno (2009), knjige Sveti Franjo Asiški (2010) i Pitanje Boga u Crkvi i društvu danas (2013), težište fra Lukina rada mogli bismo označiti njegovim omiljenim izrazom: "bosanska teologija oslobođenja", sumarno i programatski trasirana kao teologija dijaloga i zajedništva, mistike i politike, kao govor o tajni Boga i o čovjekovoj neotklonjivoj religioznoj dimenziji, te kao društvena praksa u kojoj je legitimno, intelektualno i moralno obvezujuće baviti se politikom iz vjere, uvažavajući da se to mora činiti krajnje obazrivo i tolerantno jer je država, društvo u kojem se živi po svojoj suštini višeetničko, višereligiozno, krajnje osjetljivo na pluralnost.


Fra Luka je živio skromno i zahvalno. U svom djelovanju nije bio pokretan ni pritajenom željom za stjecanjem novca i privilegija. Bio je nošen i zanesen vizijom zajedništva svih u BiH. Radovao se susretima s ljudima, volio razgovarati, unosio se sav. Smatrao je da se i zdravim konfliktom rješavaju stvari i konflikte nije izbjegavao. Računao je na tajnu patnje i smrti, prihvaćao ih je, jer bez patnje za pravdu i istinu, bez poniznosti pred Bogom i smrću kao tajnama postojanja ne bi bilo temeljnih odluka, ne bi bilo hrabrosti i odgovornosti pred vlastitom savješću, niti odgovornosti za budućnost, za druge i svoj svijet.


Razumljivo je da su mnogi bili iznenađeni fra Lukinom brzom smrću jer je uvijek izgledao moćno i zdravo. Nije bio mekušac ni u čemu pa ni u bolesti, iako se više od deset godina hrvao s tumorom i drugim zdravstvenim nevoljama. Nije se jadao, nego je bolest okretao u krepost, i bez krajnje nužde nikoga nije opterećivao. I liječnici su se čudili njegovoj volji i ljubavi prema životu. Na operaciju srca, rizičnu za njegove godine i prethodne bolesti, odlučio se svjesno. Kršćansko-franjevački i bosansko-katolički, kako je i živio i kako je naglašavao, zatražio je sakrament pomirenja i sakrament popudbine – oproštenje od Boga i ljudi. Išao je na operaciju sa svojom temeljnom životnom opcijom, jasnom i radikalnom alternativom, pred koju je postavljao ne samo svoje studente i fratre nego i prijatelje i protivnike: ili-ili, da ili ne, život ili smrt. Operacija je uspješno prošla, izišao je s intenzivne na odjel, prohodao, radovao se, a onda su nastupile teške komplikacije koje uza svu stručnost i brigu liječnika nisu sanirane. Umro je u četvrtak 7. kolovoza.


Fra Luka je ostavio prepoznatljiv i važan trag u provinciji Bosni Srebrenoj, u sadašnjim generacijama, među mnogim prijateljima i suradnicima. Ostavio je svjedočanstvo odgovornog bosanskog franjevca, profesora i intelektualca te društveno angažiranog teologa. Ukopan je u fratarsku grobnicu na gradskom groblju Bare, na kojem su, slično kao u groblju Sv. Mihovil i Sv. Josip, grobovi drugih franjevaca, ali i grobovi ljudi raznih bosanskih vjera te onih kojima je fra Luka po svom svjedočio da je njihov ateizam iako nepotpuni ali ipak oblik zajedničke vjere i humanosti. U toj grobnici su pokopani također vrijedni bosanski franjevci: fra Vitomir Jeličić, fra Bonifac Badrov i fra Karlo Karin. Nadgrobni spomenik, rad kipara Zdenka Grgića, predstavlja monumentalni cvijet, cvijet uskrsnuća u kojem je reljefno stiliziran križ, simbol Kristove i ljudske patnje – u cjelini spomenik je to ljudskom i fratarskom životu. Fra Luka Markešić je otplovio na drugu obalu, u cvijet novog života.


*Tekst je objavljen u Oslobođenju 16.8.2014.