Izvor fotografije: filofašistički portal kamenjar.com

Bolji poznavatelji povijesnih prilika na ovim prostorima zasigurno su više puta pročitali Upute što ih je Uprava Franjevačkog reda iz Rima poslala svim franjevcima hrvatskog govornog područja u vihoru Drugog svjetskog rata 24. srpnja 1941. To je jedna od rijetkih svijetlih točaka iz tog vremena na ovim prostorima kad su u pitanju vjerske zajednice, posebno vodstva vjerskih zajednica.

Prevladavajuća struja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj ostala je vjerna ovim Uputama i prepoznala je na vrijeme monstruoznost ustaške ideologije što se vidi u izjavama i pismima tada čelnih ljudi Provincije, primjerice ratnih provincijalâ fra Anđela Kaića i fra Krunoslava Misila te uglednih franjevaca poput fra Josipa Markušića, fra Vitomira Jeličića, fra Alojzija Mišića, fra Bone Ostojića i brojnih drugih. Iz Reda je izbačen fra Tomislav Filipović koji je podržavao ustašku vlast.

Prenosimo ovdje pismo generala Franjevačkoga reda fra Leonarda Bella 18. kolovoza 1941., u kojem se poziva na zaštitu progonjenih Srba, Židova i ostalih u NDH. Neka nam ovo bude poticaj i u današnjim turbulentnim vremenima, kada se religija instrumentalizira u nacional-političke svrhe, a vjerske vođe se nameću kao nacionalni lideri spremni da započnu čak i rat protiv "neprijatelja".


Tekst pisma:

1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.

2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.

3. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.

4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:

a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutim,

b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,

c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.

5. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.

6. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.

7. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.

8. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinačni prelazi na kat. vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.

9. Sa franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.

10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prestupke.