Hoće li “kolijevka neoliberalizma” postati i njegov grob, kako to obećava novi predsjednik Čilea Gabriel Borić? Igor Stipić kritički istražuje dominantni narativ o predsjedničkim izborima 2021. prema kojemu se politička borba vodila između dva kandidata koji odražavaju polarne suprotnosti na političkoj ljestvici – radikalnu ljevicu i populističku desnicu. Umjesto hvalospijeva koji su popratili prve domaće i međunarodne analize nakon pobjede Borića, autor ovog teksta upućuje na radikalne kompromise koje bi novi predsjednik Gabriel Borić mogao napraviti dok nastoji uspostaviti široku koaliciju kroz koju bi poveo Čileansko društvo prema demokratskoj stabilnosti i socijalnoj pravednosti.


Kasno je poslijepodne 19. prosinca 2021. Tisuće Čileanaca izlaze na ulice slaveći ono što je na velika vrata proglašeno još jednom povijesnom pobjedom 'naroda'. Opet se čini da nada u prevladavanje problematičnih sjećanja na nasilnu diktaturu i surovu stvarnost njezina socio-ekonomskog naslijeđa može pobijediti. Čini se da oni koji zauzimaju središnji trg ipak vjeruju da se najbrutalniji neoliberalni režim koji postoji na planeti Zemlji može zamijeniti novim društvenim poretkom.

Nova nadanja usredotočena su na Gabriela Borića, predsjedničkog kandidata koalicije 'Odobrimo dostojanstvo' koji bi sa 36 godina trebao postati najmlađi predsjednik u povijesti Čilea. Ulazeći na pozornicu, Gabriel pozdravlja razdraganu publiku i naglašava veću borbu čiji je on tek mali dio proglašavajući se “nasljednikom povijesti”. Novoizabrani predsjednik se tako pozicionira u moru želja čileanskog naroda koji sanja da napokon stane na kraj neobuzdanom neoliberalnom režimu uspostavljenom nakon državnog udara 1973. i nastavljenom sa novoubrizganim životom čak i u vrijeme postautoritarne tranzicije koja je započela 1989. Obraćajući se onima koji su se okupili u nadi za drugačijim društvom, Borić naglašava kako njegova pobjeda ukazuje na “promjenu povijesnog ciklusa” gdje će Čile, ta kolijevka neoliberalizma, postati njegov grob.


Borić: Radikalni kompromisi ili povijesna transformacija?

Teško je ovih dana pobjeći od dojma da trijumf Gabriela Borića na neki način utjelovljuje pobjedu onih koji su u post-tranzicijskom Čileu bili isključeni iz sfera političkog odlučivanja. Neporeciva je činjenica da su u ovoj zemlji, unatoč takozvanom povratku demokraciji, ostaci autoritarnosti ostali duboko ukorijenjeni te isprepleteni sa logikom neobuzdanog kapitalizma u kojemu je pružanje svih društvenih usluga (obrazovanja, zdravstva te mirovinsko-penzijskog sustava) izdominirala ideologija privatizacije. Imajući to na umu, možemo primijetiti da je post-tranzicijski Čile utjelovio gatopardistički tip društvene transformacije, postavši tako zemlja u kojoj se sve promijenilo samo kako bi ostalo isto.

Ukratko: posljednja izborna pobjeda Gabriela Borića može se protumačiti kao konvergencija četiri važna anti-neoliberalna društvena pokreta koja su uzdrmala čileanski poredak u postdiktatorskim vremenima: obrazovni, socijalni, feministički i ekološki. U takvom kontekstu Borić je crpio svoj legitimitet kao vođa studentskog pokreta iz 2011. kada su hiljade mladih ljudi izašle na ulice zahtijevajući besplatno i kvalitetno javno obrazovanje za sve. Nadalje, različite vrste narodnog nezadovoljstva našle su svoj najsnažniji izraz u 'Narodnom ustanku' iz oktobra 2019. godine, koji je trajao mjesecima te završio samo „zahvaljujući“ dolasku globalne pandemije. Ovaj ustanak će ostati zapamćen kao najopsežnija, najnasilnija i najznačajnija društvena pobuna u povijesti Čilea.

Ustanak je završio sporazumom političkih elita koji su raspisale opće izbore za konstitutivnu skupštinu – politički organ koji je postao zadužen za pisanje prvog demokratskog ustava u povijesti ove zemlje. Iako su i Borić i njegovi današnji politički saveznici bili vrlo kritizirani od strane prosvjednika jer su ih isti smatrali dijelom elita protiv kojih se bore, današnji politički pobjednici su ipak kapitalizirali raspoloženje javnosti nastalo tijekom mobilizacije nazivajući svoju novu koaliciju – Odobrimo dostojanstvo – u skladu s glavnim glavnim zahtjevom koji je tih dana kružio ulicama Santiaga. Koalicija koju čine Širi front (Borićeva stranka), Komunistička partija i Zelena regionalistička stranka, na kraju je izabrala Borića za svog kandidata za predsjednika Čilea.

Posljednjih dana Gabriel Borić je također potaknuo zanimanje u jugoistočnoj Europi, ponajviše zbog činjenice da su mu preci porijeklom iz regije. Tako su nova izvješća upućivala na to kako je upravo njegov pradjed 1897. godine emigrirao s hrvatskog otoka Ugljana na drugi kraj svijeta u potrazi za boljom srećom.[1] Kao i mnogi u to vrijeme, Borićev djed je najvjerojatnije emigrirao iz regije zbog širenja peronospore, bolesti koja je u to doba uništavala industriju grožđa u velikom dijelu Europe.

Slično, Jose Antonio Kast, glavni Gabrielov protivnik u posljednjem krugu predsjedničkih izbora, također ima korijene u obitelji migranata koja je na obale Čilea stigla tek u postkolonijalnim vremenima. To jest, otac Jose Antonija Kasta preselio se iz Njemačke u Čile nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je sudjelovao kao pripadnik nacističke vojske.[2] Za razliku od Borića, Jose Antonio Kast nepokolebljivi je branitelj naslijeđa diktature. Tvrdeći “Da je Pinochet živ, glasao bi za mene”, kandidat Republikanske stranke Čilea tijekom kampanje zajahao je val globalne populističke desnice i fokusirao se na pitanja migracija, anti-LGBTQI retorike, odbijanja reproduktivnih prava žena, te je otišao toliko daleko da je obećao amnestiju pripadnicima čileanskih oružanih snaga zatvorenim zbog kršenja ljudskih prava u vremenima diktature. Istodobno, Kast se protivio besplatnom obrazovanju, izjavljivao je nespremnost na promjenu privatiziranog sustava socijalne sigurnosti, te je čvrsto prezirao bilo kakve feminističke ideje.

Imajući gore navedeno na umu, možemo reći bez ikakve sumnje da je Kast zagovornik radikalnih društvenih promjena, ali onih koje su usmjerene prema desnici. Štoviše, dok je veliki dio tradicionalne političke desnice na čelu sa sadašnjim predsjednikom Sebastianom Piňerom posljednjih godina odlučio prilagoditi svoj politički stav kao odgovor na rastuće zahtjeve čileanskog stanovništva, poput prihvaćanja kritike diktature te pokazivanja više simpatija prema feminističkim idejama, Kast je učinio upravo suprotno. Kritizirajući njihove nove postulate, Kast je napustio politički sektor kojemu je ranije pripadao te je stvorio novi politički prostor koji u ovom trenutku jedini još uvijek iskreno njeguje naslijeđe Augusta Pinocheta.

Ipak, dok je ideja o dvije krajnosti postala prilično popularna u međunarodnim i domaćim medijima tijekom predizborne kampanje, važno je naglasiti da se Gabriela Borića, za razliku od njegovog protukandidata, teško može identificirati kao zagovornika radikalnih društvenih promjena. Stoga, dok novi predsjednik zagovara politike koje bi se fokusirale na pitanja siromaštva, obrazovanja, socijalne sigurnosti, reproduktivnih prava, te kulturnog priznanja, on je izjavio da se bilo kakva društvena promjena mora postići kroz dijalog u svim dijelovima čileanskog političkog krajolika. Njegov stav je razumljiviji ako se uzme u obzir kako raspored snaga u parlamentu i kongresu nije nagnut u korist novog predsjednika.

Štoviše, tijekom posljednjeg mjeseca kampanje Borić se značajno pomaknuo prema centru političkog spektra, ponovno uvjeravajući sve da će glavni fokus njegove vlade biti održavanje funkcionalne demokracije i makroekonomske stabilnosti. Time se čak izjasnio spremnim da u buduću vladu inkorporira članove 'starijih' elita koje su, unatoč izbornom porazu, tijekom posljednja tri desetljeća dokazali svoju vjerodostojnost unutar vladajućih gospodarskih krugova. U tom smislu, ostajući u skladu sa širim ekološkim, feminističkim i kulturološkim interesima, Borić je nedavno postao manje otvoren u svom stavu protiv kapitalizma te je, kako bi povećao svoj kredibilitet među investitorima, definirao da njegov projekt nije socijalističke prirode, nego da teži pretvoriti Čile u socijaldemokraciju europskog tipa. Imajući to na umu, smanjujući očekivanja dijela svojih pristaša, Borić je u svom predsjedničkom govoru potvrdio da će sljedeća vlada ići naprijed “čvrstim, ali kratkim koracima”.


Što nam nosi budućnost?

S obzirom na gore navedeno, vjerujem da najveći izazov s kojim će se Borić susresti tijekom predstojeće četri godine neće biti kulturna ili seksualna prava nego reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava te dugo željena, ali nikad ostvarena uspostava besplatnog i kvalitetnog javnog obrazovanja. Ovakva situacija bi vjerojatno mogla pogoršati odnos predsjednika s podređenim skupinama društva, poput nižih klasa koje žive na periferijama velikih gradova koje su bile glavni protagonisti Narodne pobune iz 2019. godine te koje su sklone povezivanju s radikalnijim političkim sektorima koji su uvijek sumnjičavi spram institucionalne politike. Važno je naglasiti kako su do sada te skupine uglavnom nevoljko podržavale njegovu kandidaturu za predsjednika, čineći to više iz inata fašističkim i autoritarnim postulatima Kasta nego iz istinskog uvjerenja da je Borić doista njihov kandidat. S obzirom na činjenicu da su njihovi glasovi bili presudni za pretvaranje ovih izbora u izbore s najvećom razinom političke participacije u povijesti Čilea, s tim da je Borić izabran za predsjednika s najvećim brojem apsolutnih glasova ikada dobivenih od strane jednog kandidata, sada mu preostaje da se suoči sa teškim zadatkom osiguravanja njihove potpore u budućnosti.

Ostavljajući po strani trenutno ushićenje koje se nakon izbora proizvelo oko Borićevog lika, ne možemo zanemariti da je Čile još uvijek zemlja u kojoj 86% stanovništva vjeruje da političari vladaju samo za moćne elite.[3] Odnosno, sustav koji je rezultirao pobunama 2019., ali i drugim društvenim pokretima koji su mu prethodili, ostao je do dan danas u biti nepromijenjen. Štoviše, unatoč činjenici da je većina Čileanaca već pet puta birala vlade lijevog centra od prijelaza na demokraciju, politike koje su se stvarno provodile u mnogim su se prilikama bitno razlikovale od obećanja datih tijekom predizborne kampanje.

Stoga, iako smatram važnom želju novog predsjednika da zaštiti demokraciju, također se bojim da bi njegov pokušaj da zadovolji sve strane, te njegovo žongliranje sa različitim sektorima koji čine dio njegove višeslojne koalicije, moglo dovesti do zastoja koji će potencijalno stvoriti uvjete pogodne za još jedan val društvenog protesta te novu promjenu povijesnog ciklusa. Teško da bi ovakav scenarij bio iznanađenje za bilo kojeg ozbiljnog posmatrača čileanskih povijesnih procesa. Možda će se opet sve promijeniti samo kako bi sve ostalo isto?

Autor: Igor Stipić

Napisano za Frictions i Prometej.ba

Bilješke

[1] https://balkaninsight.com/2021/11/05/chilean-politician-of-croatian-origin-runs-for-presidency/ [pristupljeno 21. 12. 2021]

[2] https://interferencia.cl/articulos/el-origen-del-clan-de-los-kast-en-chile [pristupljeno 21. 12. 2021]

[3] https://www.elmostrador.cl/noticias/pais/2021/10/07/encuesta-latinobarometro-arroja-que-el-86-cree-que-en-chile-se-gobierna-para-grupos-poderosos-pero-es-de-los-que-mas-confia-en-la-democracia-en-la-region/ [pristupljeno 21. 12. 2021]