Oton Iveković, Dolazak Hrvata na Jadran

Hrvatski nacionalni mitovi su u ovom tekstu (preciznije, objedinjenom serijalu ranije objavljenih tekstova) obrađeni u trima tematskim cjelinama. Prva cjelina se odnosi na tzv. „mitove granice“ i u sklopu nje su obrađeni mit o „predziđu kršćanstva“ i mit o „granici na Drini“. Druga cjelina se odnosi na novije mitove vezane za hrvatski identitet, i to na mit o iranskom podrijetlu Hrvata kao kontriranje zajedničkom podrijetlu sa Srbima, te na mit o Blaženoj Djevici Mariji kao „advocata Croatiae“ i na mit o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu u Europi. Treća cjelina odnosi se na mitove vezane za Bosnu i Hercegovinu, i to mit o bosanskim muslimanima kao „hrvatskom cvijeću“, mit o padu Bosne („Bosna šaptom pade“) i mitove koji se stvaraju o Ahdnami.

Odmah moram naglasiti kako ciljevi ovog serijala nisu blaćenje i umanjivanje hrvatske prošlosti kao ni prošlosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo ne stvaranje kontra-mitova ovim postojećim mitovima. Cilj ovih članaka je bolje razumijevanje tih mitova, i pogotovo bolje razumijevanje posljedica koje su ti mitovi imali na hrvatsku društvenu, političku i kulturnu svijest.


1. „Predziđe kršćanstva“

Metafora „predziđa kršćanstva“ iliti „antemurale Christianitatis“ nastala je 1143. a patentirao ju je francuski teolog Bernhard iz Clairvauxa, poznat po svojim zaslugama za teološko opravdanje i poticanje križarskih ratova. Bernhard je izvorno taj naziv pripisao gradu Edesi koji je u to vrijeme bio najistočnija kršćanska grofovija. Kako su stoljeća prolazila, istočna granica kršćanskog svijeta je osmanlijskim osvajanjima znatno pomaknuta na zapad. Granica je na koncu došla do prostora današnje Hrvatske koja je stoga nazvana „predziđem kršćanstva“ (ali i do Ugarske, Poljske i Litve koji su također u prošlosti nosili taj naslov).

Neki povjesničari tvrde da je naziv „predziđe kršćanstva“ prvi upotrijebio papa Leon X. u pismu banu Petru Berislaviću nakon pobjede nad Osmanlijama kod Dubice. Do danas, mit o „predziđu kršćanstva“ postao je jedno od ishodišnih mjesta svih učenja povijesti u Hrvatskoj, i ostao duboko usađen u hrvatskoj književnosti, društvenoj svijesti i političkoj misli.

Mit o predziđu kršćanstva ili „antemurale Christianitatis“ se u prošlosti Hrvatske razvio u dvije varijante. Poznatija varijanta mita govori o Hrvatskoj kao bedemu koji je zaustavio osmanske prodore u Europe, o tvrđavici koja je spasila kršćansku Europu (Beč, Veneciju, Bratislavu) od najezde Osmanlija i islama. Jedna od autodestruktivnih manjkavosti ove tvrdnje je što ona svodi Hrvatsku otprilike na „ostatke ostataka“, tj. granice u kojima ju je kasnije zamišljao Vojislav Šešelj (Karlovac-Virovitica-Karlobag), jer su veliki dijelovi današnje Hrvatske u to doba bili dio Osmanskog carstva i Mletačke republike, a tu je i pitanje Dubrovnika koji je, recimo, čak priznavao tursko pokroviteljstvo i plaćao danak.

U toj verziji mita centralna figura je ban Nikola Šubić Zrinski, „hrvatski Leonida“ koji je 1566. junački poginuo u obrani „hrvatskih Termopila“, Sigeta, tvrđave u Mađarskoj koju je opsjela osmanlijska vojska na čelu sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim.

Mnogo zanimljivija i u udžbenicima povijesti nejasnije artikulirana je druga verzija mita o „predziđu kršćanstva“. Nju je najprije počeo razvijati Ante Starčević u sklopu svoje nacionalno-integracijske teorije. U svrhu integracije bosanskih muslimana (koje se tada smatralo potomcima Osmanlija) u hrvatski korpus, teorija o „predziđu kršćanstva“ koja podrazumijeva Hrvatsku kao braniteljicu kršćanske Europe od najezde islama postala je neodrživa. Stoga je Starčević duboko posegnuo u šešir povijesti i izvukao novog bijelog zeca: najezdu Tatara i legendu o bitci na Grobničkom polju. U toj verziji teorije o „predziđu kršćanstva“ Hrvatska je obranila Europu od najezde Tatara i Mongola. Dok je Zrinski bio centralna figura u prvoj verziji mita, ovdje centralnom figurom postaje bitka na Grobniku (sjeverno od Rijeke) koja se - unatoč nepostojanju ikakvih relevantnih povijesnih dokaza - smatra slomom tatarske ofanzive na Europu. Sam Zrinski u ovom redefiniranju „predziđa kršćanstva“ nije dobro prošao. Za Starčevića Zrinski nije bio nikakav „hrvatski Leonida“, nego velikaš koji je poginuo „braneć nepriatelje svoje domovine“, tj. Austriju i Ugarsku. Osnaživanju svijesti o obrani Europe od Tatara na Grobniku pridonio je i pjesnik Dimitrija Demeter poemom „Grobničko polje“ iz 1842. Ustaški režim u NDH je rado usvojio ovu verziju mita o „predziđu kršćanstva“, kako ne bi imao problema s integracijom bosanskih muslimana.

Dok su se hrvatski političari kroz povijest razilazili u tome kojoj od dvije verzije mita o „predziđu kršćanstva“ se prikloniti, katolička crkva u Hrvatskoj je jedina podržala obje verzije mita. Čak ih je i razradila, produbivši im religioznu dimenziju. Tako hrvatski isusovac Fran Binicki drži da je biti predziđem hrvatska „zavjetna misao“, uloga što ju je „namijenio Božji promisao“ narodu koji se naselio „na razmeđu Istoka i Zapada“ da ondje „stoji kao čvrsti, živi zid, posve prožet vjerom katoličkom“. Drugim riječima, Hrvati su i prije primanja kršćanstva bili izabrani Božji narod, samo što tada toga nisu bili svjesni, a s pokrštenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno. Trećim riječima, mit je to koji se u nekim svojim varijacijama približava (i možda je poslužio i kao uzor!) velikosrpsko-svetosavskom mitu o izabranom srpskom narodu koji „istinu brani, donosi ju drugim narodima i zbog istine strada“ na temelju „kosovskog zavjeta“, te velikobošnjačkom mitu o od Allaha izabranom stradalačkom bošnjačkom narodu za koji je on u svojoj mudrosti predvidio da prijeđu na islam koji će ih ujediniti u misiji u Europi.

Kratkotrajna suspenzija nacionalnih i vjerskih mitova nastupila je u komunizmu. Ali ni jugoslavenska politička elita se nije posve odrekla mitova, nego je jednostavno stvarala kontra-mitove postojećima, što u konačnici opet nije donijelo ništa dobroga. Tako je mit o „predziđu kršćanstva“ dobio svoj komunistički kontra-mit Jugoslavije kao mosta između Istoka i Zapada, kapitalizma i komunizma, Sjevera i Juga, Europe i Trećeg svijeta. Renesansa motiva „predziđa kršćanstva“ nakon perioda komunističke suspenzije vjerskih i nacionalnih tradicija događa se u Hrvatskoj 1990.-91. za vrijeme velikosrpske agresije. Tada je još snažnije zaživjela polarizacija Hrvatske kao predziđa između kulturnog Zapada i barbarskog Istoka, ali i polarizacija demokracija-komunizam. Centralne figure u tom novom post-komunističkom mitu o „predziđu“ postale su Vukovar i Dubrovnik, kao dva nova Sigeta, dva nova junačka grada koji stradaju za slobodu domovine.

Što se tiče rata u BiH, tu je stvar malo složenija. U prvoj fazi rata, dok je još uvijek funkcioniralo (formalno) savezništvo Tuđmana i Izetbegovića, forsirala se verzija mita o „predziđu“ kao bedemu od najezde Tatara u Europu, opet da bi se održalo dobre odnose s bosanskim muslimanima. U tu svrhu Tuđman je čak priredio 750. proslavu obljetnice bitke na Grobniku. Druga faza rata u BiH, obilježena početkom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, značila je i novi obrat u shvaćanju mita o „predziđu“, odnosno rehabilitaciju „predziđa“ kao brane Europe i kršćanstva od „Turaka“ i islama. Tu treba spomenuti kako su Mate Boban i neki njegovi bliski suradnici u svoje izjave i proglase uklapali ulomke arija iz opere Nikola Šubić Zrinski, što nipošto nije bilo slučajno.

Danas, u poslijeratnom periodu „slobodnih“ Hrvatske i BiH, između i unutar Hrvata povlače se brojna i razna mala „predziđa“ koja dijele prave Hrvate katolike, od „loših“ i „sluganskih“ Hrvata, izdajnika, sektaša, komunista, liberala i sličnih.

Ono što meni osobno najviše smeta s tim mitom o predziđu jest nepotrebni i štetni tvrdoglavi ponos ugrađen u njega. O čemu vam govorim? O tome da se u Beču i Veneciji uživalo i razvijalo kulturu i Hrvatskoj laskalo nazivom „predziđe kršćanstva“, dok je ista Hrvatska krvarila i gorjela. O tome da je danas veći dio stanovništva Hrvatske potlačen i bijedan, ali istodobno tvrdoglavo ponosan na svoje hrvatstvo i katoličanstvo, na svoju slavnu prošlost predziđa kršćanstva. A da nisam jedini koji nije oduševljen mitom o predziđu kršćanstva, svjedoče i ove riječi Miroslava Krleže: „Da smo 'Antemurale Christianitatis', to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo.“


2. Na Drini granica

Drugi značajan mit za razumijevanje hrvatske društveno-političke i kulturne svijesti kako u prošlosti tako djelomično i danas (kažem djelomično, jer se danas izraz ovog mita bitno izgubio u hrvatskoj svijesti) jest mit o „granici na Drini“. Uz mit o „predziđu kršćanstva“ mit o „granici na Drini“ je drugi najznačajniji mit o Hrvatskoj kao čuvara na granici svjetova, civilizacija, Istoka i Zapada.

Mit o „granici na Drini“ ima svoje izvorište u kontekstu koji je postojao davno prije nego što su Hrvati uopće doselili na ove prostore. Nakon smrti cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo podijelilo se na istočni i zapadni dio, a prema povijesnim kartama u udžbenicima iz kojih smo učili u osnovnim školama granica između dva dijela Carstva bila je rijeka Drina. To, međutim, nije potpuno točno. Bilo je i dijelova istočno od Drine koji su teritorijalno, kulturno, konfesionalno potpadali pod Zapadno Rimsko Carstvo (npr. Naissus/Niš je bio u području latinskog jezika), a bilo je i dijelova zapadno od Drine koji su potpadali pod Istočno Rimsko Carstvo.

Ni doseljavanje slavenskih naroda Hrvata i Srba početkom 7. st. nije utvrdilo Drinu kao isključivu granicu dvaju različitih svjetova u smislu da bi Hrvati bili sa zapadne strane, a Srbi s istočne strane Drine. Srbi su se doista uglavnom naselili istočno od Drine, ali mnogi od njih naselili su i južne dijelove današnje BiH. Čak i prva srpska država u 10. st. obuhvatila je neke dijelove današnje BiH, područja između rijeka Drine i Bosne. Hrvati su se opet naselili uglavnom u Panoniji i Dalmaciji, ali dobar dio Hrvata naselio je i prostor današnje Crne Gore i dao mu ime „Crvena Hrvatska“. Svemu ovome treba dodati i doba uspona bosanskog kraljevstva koje je na vrhuncu moći obuhvatilo i neke teritorije koji su po tradiciji pripadali hrvatskom ili srpskom kraljevstvu (veći dio Dalmacije, Sandžak, dio Raške). Tako da ljudi danas često griješe misleći kako su današnje granice Hrvatske, Srbije i BiH bile oduvijek ovakve kakve su danas. Ova konstatacija ipak ne treba opravdati nekakve teritorijalne pretenzije na susjedne države na temelju srednjovjekovnih granica, samo ima ukazati na kompleksnost i identitetski pluralizam ovih prostora.

Ni u osmanlijskom periodu ne može se konstatirati da je Drina, koja je ostala duboko u osmanlijskom teritoriju, bila neka granica svjetova. Tek 1878. austrougarskom okupacijom BiH Drina doista postaje granica između Kraljevine Srbije s istočne i Hrvata i Bošnjaka-muslimana sa zapadne strane. Dok velikosrpskom nacionalizmu i njegovim teritorijalnim apetitima nije odgovarao mit o „granici na Drini“, dotle je u hrvatskoj političkoj svijesti, pa i među Hrvatima i Bošnjacima u BiH mit o „granici na Drini“ u 20. st. bio itekako živ i prisutan, sve do druge polovice rata u BiH, kada je umjesto hrvatsko-bošnjačkog saveza (da li i konačno?) pobijedila opcija rasparčavanja zemlje na za početak dvije, a kasnije i tri teritorijalne jedinice. Danas se ostaci mita o „granici na Drini“ mogu naći još samo u tragovima, i to kod slabije utjecajnih bošnjačkih i hrvatskih stranaka u BiH. Na njihovim se internetskim stranicama i video-uracima još uvijek mogu čuti sljedeće i slične parole:

„Granica nije Velež! Granica nije Dobrinja! Granica nije Brčko! Granica je Drina!“

„Granica Republike BiH (narodski rečeno Hercegbosne) je Drina!“

Najzaslužniji za političko oblikovanje mita o „granici na Drini“ je hrvatski pravaš i povjesničar Milan Šufflay koji je djelovao u 20-im godinama 20. st., a mit je vrhunac doživio u periodu NDH. NDH je modificirala Starčevićevu nacionalno-integracijsku ideologiju, i, iako je zadržala tezu o bosanskim muslimanima kao dijelu hrvatskog korpusa, odbacila je ikakvu srodnost i povezanost srpskog nacionalnog korpusa s Hrvatima. Mit o „granici na Drini“ savršeno se uklapao u tu priču, i trebalo ga je dodatno osnažiti učvršćivanjem teritorija NDH i protjerivanjem i eliminacijom Srba zapadno od Drine. Sudbina srpskog pravoslavnog stanovništva zapadno od Drine imala je dakle biti ili deportiranje u Srbiju i pokatoličavanje (za što se zalagao umjereniji dio ustaškog vodstva), ili pak masovno ubijanje i pogromi (za što su se zalagao Pavelić i nekolicina njemu bližih suradnika). Na dodatnom učvršćivanju mita o „granici na Drini“ u to doba radili su i književnici i kulturni djelatnici bliski režimu. Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih „Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi“, u „Dravo, Savo, Drino teci, nit ti Dunav, silu gubi“. Među granične rijeke hrvatskog teritorija tako je umetnuta i Drina.

Važnost mita o „granici na Drini“ očitovala se i u dodatnoj motivaciji vojnika NDH da što prije učvrste granicu prema Srbiji, jer je kontrola nad porječjem Drine bila osnovni preduvjet opstanka NDH. To nipošto nije bio lak zadatak jer je u gorskim dijelovima između Sarajeva i Drine ojačao četnički pokret, a tu su djelovale i snažne partizanske jedinice. Borbe su trajale do travnja 1942, kada je pod zapovjedništvom Jure Francetića i uz pomoć njemačkih i talijanskih snaga vojska NDH konačno učvrstila kontrolu nad dolinom Drine. Učvršćivanje vlasti u ovom području popratilo je nažalost i ubijanje velikog broja Srba, ne samo vojnika, nego i mnogih civila, žena i djece.

Bosanski muslimani koji su u svojoj svježoj, novijoj memoriji imali doživljeni teror u Prvoj Jugoslaviji i krvoprolića koja su četnici u istočnoj Bosni vršili nad muslimanskim življem, uglavnom su se spremno priklonili NDH. Mnogi od njih napredovali su i do visokih pozicija u režimu. Džafer-beg Kulenović, nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, kasnije u emigraciji u Siriji, svojedobno je pisao kako je „od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina... Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica ... između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci žele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima.“ Drugi bosanski musliman (koji je ostao anoniman, ali se smatra da je riječ o nekome tko je bio visoko pozicioniran u NDH) piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: „Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak“. Ove interesantne gornje izjave postaju još kudikamo zanimljivijima u kontekstu odnosa Hrvata i Bošnjaka od 1993. pa naovamo.

U komunističkom periodu mit o „granici na Drini“ naravno nije bio poželjan jer je prijetio cjelovitosti i kompaktnosti Jugoslavije. Zato su komunisti mitu o „granici na Drini“ suprotstavili kontra-mit o bitkama na dvjema rijekama koje su temelj stvaranja Titove Jugoslavije. Radi se o Neretvi i Sutjeski, a bitke na tim rijekama (ne slučajno) prebačene su (s velikim uspjehom) i na filmsko platno.

Mit o „granici na Drini“ ponovno je nakratko oživio početkom 90-ih prošlog stoljeća među Hrvatima i Bošnjacima koji su u BiH zagovarali savezništvo i borbu za cjelovitu BiH. Među malobrojnim nosiocima tih ideja možemo istaknuti Ludviga Pavlovića (jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972.) te Blaža Kraljevića (generala HOS-a koji je u prvim danima rata u BiH smaknut iz zasjede u blizini Ljubuškog). Kako već rekosmo, umjesto „granice na Drini“ pobijedila je opcija podjele i rasparčavanja BiH na dvije-tri teritorijalne jedinice, a granica je s Drine pomaknuta na Neretvu. Zanimljivo kako su i komunisti iz bivše Jugoslavije također preferirali Neretvu, a ne Drinu. Doduše, ni oni nikad nisu Neretvu shvaćali kao granicu. Bit će da su se ovi novi, genetski i identitetski modificirani komunisti koji su dograbili vlast na ovim prostorima nakon raspada bivše države, malkice zabunili u tumačenju povijesti pa je Neretva postala granica između dva svijeta a unutar jednog entiteta.


3. Mit o iranskom podrijetlu Hrvata

Od sredine 19. st. hrvatske nacionalne narative karakteriziraju dvije oprečne putanje. Prva podrazumijeva duh povijesno-političkog jedinstva balkanskih Južnih Slavena, a druga podrazumijeva samostalni hrvatski identitet odvojen od slavenskih naroda, pogotovo i naglašeno različit od Srba.

Između ove dvije opcije dugo je postojalo dinamično sučeljavanje, da bi, nakon Vidovdanskog ustava 1921. koji je jasno favorizirao Srbe unutar Jugoslavije, konačno prevladala opcija samostalnog hrvatskog identiteta. Iako je pobjeda ove opcije mnogo pridonijela stvaranju samostalne hrvatske države i oblikovanju hrvatske nacije, imala je i dosta loših posljedica po hrvatsku društvenu svijest, jezik, kulturu, politiku i tumačenje povijesti.

Na razini društvene svijesti rezultirala je pojačanim nacionalizmom. Na razini jezika donijela je siromašenje hrvatskog jezika laboratorijskim ideološkim kreiranjem novih riječi koje bi trebale zamijeniti posuđenice i tuđice koje su prepoznate kao prijetnja hrvatskom jeziku. Na razini kulture donijela je u nemaloj mjeri duhovno osiromašenu ideološku, režimsku, nacionalnu umjetnost. Na razini politike prevladavanje opcije samostalnog hrvatskog identiteta oštro različitog od srpskog kulminiralo je političkim projektom Nezavisne države Hrvatske, marionetske države Hitlerovog Trećeg Reicha u kojoj su počinjeni mnogobrojni zločini protiv nehrvatskog stanovništva. Konačno, na razini tumačenja povijesti, opcija identiteta pošto-poto različitog od srpskog dovela je do stvaranja raznih para-znanstvenih mitološki argumentiranih teorija o hrvatskom podrijetlu.

Najpoznatija od njih je vjerojatno "teorija" o iranskom podrijetlu Hrvata, koju su osim „znanstvenika i povjesničara“ protežirali i poznati književnici (posebno Ivan Aralica, i to u romanu „Tajna sarmatskog orla“). Sjećam se kako sam u osnovnoj školi znao dobivati stripove i slične materijale „naučno-edukativnog karaktera“ koji indirektno govore o podrijetlu hrvatskih plemena iz stepa Irana. Međutim, koliko je opasno i naivno zanositi se ovom teorijom, pokazuje i činjenica da se u nekim svojim postavkama ta teorija približava arijevskoj teoriji prisutnoj u Trećem Reichu.

Tako, prema toj teoriji i prema „suvremenim istraživanjima“ ime Hrvati dolazi najprije od proto-arijske (sanskrtske) riječi saraswati, kasnije transformirane u Harahwaiti, riječi koja datira oko 3750. prije Krista. Ta je riječ, prema pobornicima teorije usko povezana s riječju aryan koja znači „plemeniti“, pa je i u asirskom jeziku postojao naziv Arvat. Znači da bi se riječ „Hrvat“ mogla prevesti kao „plemeniti“, što je svakako ugodna muzika za nacionalno podešene uši. Doduše, neki pobornici ove teorije spominju i riječi haurvata (iranski: pastir) i hu-urvatha (iranski: prijatelj). Dodatni dokazi su nazivi sela u Siriji (Arwata), Indiji (Chorwat) i Kurdistanu (Hrvati) u kojima se očigledno sačuvalo ime Hrvati. Ispada dakle da su Hrvati svojedobno bili jedan od dominantnijih naroda na potezu Turska-Indija. Cijelu priču kvari obaranje jednog od ključnih pojmova koji se veže uz iransko podrijetlo Hrvata. Radi se o imenu perzijske satrapije Harauvatiš. Iako je to ime mnogim hrvatskim istraživačima „iranistima“ zazvučalo kao prvi spomen imena hrvatskog, zapravo ime satrapije dolazi od perzijske riječi za - rijeku. Na indoiranskom Harauvatiš ili Harahuvatiš znači doslovno „ona koja se razlijeva u bare“. Nije dakle perzijska satrapija dobila ime po Hrvatima, kako tvrde pobornici iranske teorije, nego po rijeci. A nije baš najlogičnije ime Hrvata izvoditi iz indoiranskog termina za razlivenu rijeku.

Novi argument je spominjanje „arijskih konjanika Hrwts“ na kamenim pločama nađenim na području Krima i na obalama Azovskog mora. Što bi značilo da su drevni Hrvati harali i na području današnje Ukrajine. Nadalje, hrvatska civilizacija koja je odavna prije Krista postojala u Iranu i Kurdistanu imala je svoj jezik, pod nazivom hurrwuhe ili hurati. Važan dokaz za pobornike ove teorije predstavlja šahovnica. Taj u Iranu tako čest motiv (i igra šah dolazi s tih prostora) je i neizostavan dio hrvatske državne i nacionalne koreografije i tu se vidi veza Hrvata s Iranom. Međutim, motivi šahovnice postoje i u Peruu i na području Meksika, a recimo portugalski klub Boavista ima dres s motivom šahovnice, pa se nitko nije sjetio povezati civilizacije Perua, Meksika i Boaviste s Iranom.

Nadalje se govori o vezama elamskih, kasitskih i perzijskih dužnosnika bani s hrvatskim banovima i kraljevima Bliskog i Srednjeg Istoka, o njihovim ratnicima marjanima, o njihovom svećenstvom yaranima i o njihovom glavnom božanstvu simpatičnog naziva Nina-Sawuška.

Simpatizeri iranske teorije kušali su povezati i hrvatsku praslavensku religiju s zoroastrejskim dualizmom. U staroslavenskim ritualima doista ima elemenata koji mirišu na dualizam, ali niti je to pravi zoroastrejski dualizam, niti je to neko duhovno obilježje koje bi razlikovalo Hrvate od ostalih Slavena. Doduše, možda bi simpatizeri iranske teorije imali više uspjeha kad bi u shvaćanju kršćanstva kod današnjih Hrvata tražili elemente zoroastrejskog dualizma. Kad vidim katolike koji po internetu kače slike Isusa i Sotone kako mrka pogleda sjede za stolom i obaraju ruke, a iza njih su vojske anđela i demona, i sam posumnjam ne samo da su ti ljudi podrijetlom od starih zoroastrejaca, nego da su i dan danas više zoroastrejci nego kršćani.

Konačno, prema iranskoj teoriji o podrijetlu, Hrvati, kad im je dosadilo u Iranu, sele na područje današnje Ukrajine i osnivaju veliku državu kojoj je glavni grad bio današnji Krakow. Ostalo je poznato. Iz Ukrajine i Poljske doselili su u stoljeću sedmom na prostore današnje Hrvatske, Crne Gore i BiH.

Današnji pobornici iranske teorije o podrijetlu Hrvata pišu: „Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika.“ Sve mi se nešto čini da se situacija nije pretjerano promijenila ni u postkomunističkom razdoblju.

I sve je to još i dobro, neka svatko vjeruje i misli što god hoće, jer danas, kako pričaju, živimo u doba tolerancije. Pa neka Hrvati i misle da su podrijetlom iz Irana, samo da se, osvrćući se na povijesne veze, ne počnu ugledati u današnji iranski državni sustav...


4. Mitovi hrvatskog katoličanstva

Na početku prethodnog podnaslova govorio sam o dvjema oprečnim putanjama (jugoslavenskoj i hrvatskoj različitoj od srpske) hrvatskih nacionalnih narativa, i o tome kako je pobijedila druga, ona o samostalnom hrvatskom identitetu. Bitnu ulogu u pobjedi i učvršćivanju te opcije o samostalnom hrvatskom identitetu odigrala je Katolička crkva u Hrvatskoj. I katolička je komponenta unutar hrvatskog nacionalnog narativa rezultirala stvaranjem nekih mitova.

Jedan takav je mit o „Fidelissima advocata Croatiae“ („najvjernija zagovornica Hrvatske“), odnosnoj Blaženoj Djevici Mariji kao „kraljici Hrvata“. Zdravom vjerniku upućenom u Sveto Pismo odmah upada u oči: na kojoj osnovi osim tradicionalne pučke pobožnosti se može govoriti o Djevici Mariji kao kraljici jednog naroda? Bilo kako bilo, Crkva je uvijek nastojala osnažiti kult Djevice Marije kao glavnog vjerskog i nacionalnog simbola katoličke Hrvatske. Kult Djevice Marije sa svetištem u Mariji Bistrici mnogo je pridonio učvršćivanju svijesti o konstantnoj potlačenosti Hrvata i potrebi za otporom. Sličnu funkciju imalo je i Međugorje u Hercegovini, koje svaki dan doživljava Gospina ukazanja na kojima okupljeni dobivaju i upute s neba kako se boriti protiv modernizma, komunizma i četvrtog modula zdravstvenog odgoja. Ovdje se naravno ne želi dati cjelovit sud o tim svetištima, to je predmet nekih drugih tekstova, nego samo o manipulacijama i iskorištavanjima popularnosti tih svetišta u političke svrhe. Znakovito je reći i kako je vlada NDH, ne pretjerano prijateljska prema Katoličkoj crkvi, iz svojih interesa podržala ideju da se marijansko svetište u Mariji Bistrici proglasi nacionalnim svetištem Hrvatske. Danas je u Hrvatskoj čak 1162 vjerskih objekata i 8 katedrala posvećeno Djevici Mariji, a držanje Majke Božje za kraljicu Hrvata našlo je svoj izraz i u pučkoj pobožnosti i u crkvenim pjesmama koje se i danas rado pjevaju.

Kao uzor Hrvatima u izabiranju Djevice Marije za svoju nacionalnu zaštitnicu poslužili su Poljaci koji su za zaštitnicu Poljske izabrali Crnu Gospu Czestechowsku, za koju se vjeruje da je upotrijebila posebne moći da odbije napad muslimana na Carigrad, a kasnije je spasila poljski narod od napada Tatara i Rusa.

Kad smo već Poljaka, kod njih je nedavno jedna građanska inicijativa, koju je pokrenuo svećenik Piotr Natanek, željela Isusa Krista proglasiti za kralja Poljske?! Nije riječi o šali: stvar je došla čak do toga da su zastupnici u poljskom parlamentu u prosincu 2006. predložiti krunjenje Isusa Krista za kralja Poljske. Prijedlog je čak naišao i na veliku podršku tada vladajućih stranaka „Pravo i pravednost“ te „Lige poljskih obitelji“, ali i opozicijske „Seljačke stranke“. Čak se jednom prilikom na ulicama Waršawe okupilo više od tisuću ljudi da bi tražili imenovanje Isusa kraljem Poljske. (Da su ti revni poljski katolici imalo čitali Sveto pismo, došli bi i do odlomaka u Evanđeljima koji govore kako je svjetina htjela zakraljiti Isusa a on se nije dao, ili kako Isus kaže Pilatu: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.“ u Iv 18,36).

Stvar je završila tako što su poljski biskupi - nažalost poznati po nacionalizmu i antisemitskim ispadima - suspendirali Nataneka kao pokretača te inicijative. Inače, glavna Natanekova argumentacija za imenovanje Isusa Krista kraljem Poljske je to što je 1656. Majka Božja proglašena kraljicom Poljske. Ako netko misli da su ove stvari smiješne, napomenimo i da je 1935. zagrebački nadbiskup Antun Bauer u Mariji Bistrici okrunio kip Marije i Isusa zlatnim krunama i proglasio Majku Božju kraljicom Hrvatske.

Poljaci su se ni krivi ni dužni našli i u početku priče o drugom mitu koji ćemo obraditi u ovom nastavku serijala. A riječ je o mitu o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu svijetu nakon Poljaka, a malo ispred Iraca koji unatoč patničkoj povijesti gladi, ratova i Engleza ipak nisu zaslužili proći dalje od polufinala u ovom natjecanju.

Izvanjski gledano, taj mit ima neko utemeljenje. Hrvati su doista nakon Poljaka najodaniji i procentualno katolicizmu najprivrženiji narod u Europi, Crkva katolička doista ima veliki društveni utjecaj, vjeronauk i crkveni brak se skoro stopostotno prakticiraju. Ali sve je to samo formalno.

Iznutra stvar izgleda nešto drugačije. Hrvatsko društvo (a tako i društva hrvatskih susjeda) ne obilježavaju stvarne vjerske vrednote, nego pred-etičke vrednote snalaženja, korupcije, nepotizma i plemensko-magijski shvaćene religije. Sva relevantna sociološka istraživanja pokazuju da je hrvatski katolicizam više smjesa ideološke geste i etnografskog običaja nego nešto što stvarno motivira postupke ljudi i da je postotak praktičnih vjernika među građanima jako nizak.

Bilo kako bilo, svijest o „poslije Poljaka najkatoličkijem narodu“ još i dalje je snažno prisutna, a zapravo je i ova fraza, poput one o „predziđu kršćanstva“ poprilično manipulativna. Krleža bi - da parafraziramo njegovu izjavu iz podnaslova o predziđu kršćanstva - možda rekao: „Da smo najkatoličkiji narod Europe to nisu govorili samo nama, nego svim postkomunističkim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su stoljećima krvavo ginule za više europske, a često i za više crkvene interese, dok se u Rimu bančilo i gradilo monumentalne katedrale.“


5. Mitovi vezani za bosansko-hercegovački kontekst

Iako je i mit o „granici na Drini“ imao vrlo konkretno značenje i primjenu za bosanskohercegovački kontekst, njime se neću baviti u ovom podnaslovu jer je već prethodno obrađen. Zato ću reći nešto o mitu koji je ideološki uvijek išao u paketu s ovim mitom. Radi se o mitu o tzv. „hrvatskom cvijeću“. Osnovna teza ovog mita je da su svi bosansko-hercegovački muslimani (u kasnijim fazama nacionalnog razvoja Muslimani, pa Bošnjaci) zapravo hrvatskog podrijetla, a da bi se olakšala njihova integracija u hrvatski nacionalni korpus, čak su laskavo nazvani i povijesno najplemenitijim dijelom hrvatskog naroda, odnosno „hrvatskim cvijećem“.

Ovaj mit je nastao u sklopu nacionalno-integracijske politike Ante Starčevića o kojoj je već bilo riječi u podnaslovima o „predziđu kršćanstva“ i o „granici na Drini“. Starčevićeve teze su nažalost – uz modifikaciju njegove politike u vidu potpunog otklona prema Srbima i pravoslavlju – usvojene i od strane režima NDH. Cilj NDH je bio vrlo pragmatičan – sklopiti savez s bh. muslimanima, integrirati ih u hrvatski nacionalni korpus i zajedno s njima potjerati Srbe i druge „neprijateljske i nepoželjne“ elemente preko Drine. Ovdje ponovno treba naglasiti da je ideologija NDH, iako se donekle oslanja na Starčevića, napravila velike i presudne promjene u njegovoj političkoj viziji. Dok je iz političkih razloga usvojena Starčevićeva teza kako su bosanski muslimani „hrvatsko najčišće plemstvo sablje u čitavoj Europi“, iz također političkih razloga nije usvojeno Starčevićevo divljenje srpskoj dinastiji Nemanjića kao „najčišćem primjeru hrvatskog nacionalnog junaštva“, kao ni njegovo nastojanje da se i srpstvo i pravoslavlje integriraju u hrvatski nacionalni korpus (to se režimu NDH valjda učinilo kao prevelik zalogaj). Još jedan pragmatičan razlog važnosti BiH i njenog stanovništva i za NDH i za velikosrpske nacionaliste bio je geopolitički i strateški položaj BiH kao srca Balkana.

Što se tiče hrvatske politike 1990ih, Tuđman je svojedobno najprije govorio kako „Hrvatska prihvaća zadatak europeizacije bosanskih muslimana“ koji su hrvatskog etničkog podrijetla. Kasnije je došlo do zaokreta kursa u njegovoj politici, do odustajanja od „granice na Drini“ i „hrvatskog cvijeća“ i prešlo se na „real-političko“, „pragmatično“ rješenje komadanja BiH.

Dok je u hrvatskom političkom diskursu mit o „hrvatskom cvijeću“ gotovo zamro (osim u svijesti da su bh. muslimani hrvatskog podrijetla), dotle je teza tog mita o plemenitom, junačkom podrijetlu bh. muslimana našla plodno tlo i svoj izraz u novonastajućim bošnjačkim nacionalnim mitovima.

Osim iščezavanja mitova o „granici na Drini“ i „hrvatskom cvijeću“ kreiranje jednog novog mita obilježilo je hrvatsko političko odustajanje od Bosne (ne mogu reći i od Hercegovine). Radi se o mitu kako je Bosna „šaptom pala“ koji se pojednostavljeno i nekritički servirao i servira u hrvatskim povijesnim udžbenicima. Uz to često ide i (ne slučajan) dodatak kako se „žilava Hercegovina odupirala još barem 20 godina“.

Taj mit o olakom padu Bosne u ruke Osmanlija 1463. objeručke je prihvaćen i u novonastajućoj bošnjačkoj nacionalnoj mitologiji koja srednjovjekovnu Bosnu i Hercegovinu 15. st. pokazuje kao velikaškim svađama rastočenu i od pohlepnih europskih sila konstantno ugrožavanu državu u koju su Osmansko carstvo i islam došli kao integrativna i od Allaha predviđena snaga koja je ujedinila i pomirila BiH. Osobito rado bošnjački mitomani naglašavaju činjenicu da nitko iz kršćanske Europe ničim nije pomogao Bosni i Hercegovini, nego da su štoviše europske zemlje bile spremnije poslati križarsku (iliti krstašku) vojnu na tu zemlju zbog prisutnosti heterodoksne (iliti bogumilske, po bošnjačkim mitovima) crkve bosanskih krstjana na tim prostorima. Tek kad je Bosna pala i kad su Osmanlije pokucali na vrata zapadne Europe, tek onda su se Europljani sjetili žaliti Bosnu i Hercegovinu, pa je u Veneciji tada zapisano kako je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo“.

Povijesne činjenice međutim ne odgovaraju tezi kako je Bosna 1463. „šaptom pala“. Zapravo su Osmanlije u posjede bosanskog kralja prvi put gotovo osam desetljeća prije te godine, a teritorij kojeg danas podrazumijevamo pod Bosnom i Hercegovine padao je još više od stoljeća i to svakako ne šaptom. Prije velikog pohoda Mehmeda II. Osvajača Osmanlije su desetljećima Bosnu i Hercegovinu lagano iscrpljivali vojnim akcijama, porezima, miješanjem u unutar-političke razmirice među bosanskohercegovačkim plemićima. Tko malo ozbiljnije zaviri u povijest, pronaći će podatke kako su Jajce i Banja Luka pod kontrolom Hrvata i Ugara ostali još 65 godina nakon1463, a Bihać je pao tek nakon 129 godina. Bosna je dakle ostala neosvojena još kudikamo dulje nego što je postojalo bosansko kraljevstvo. Vjerojatno su neki od kritički svjesnijih čitatelja i upoznati sa svim ovim podacima o osmanlijskom osvajanju Bosne i Hercegovine, ali držim kako ih treba što više i što upornije ponavljati, pogotovo u hrvatskom političkom i društvenom diskursu, sve kako bi se nekako pariralo aktualnom hrvatskom političkom napuštanju i omražavanju Bosne.

A politika je to o kojoj smo na ovom portalu više puta (da li uzaludno?) govorili, politika je to nacionalističkog primitivizma praćenog zločinom i pljačkom, koja je hrvatsko antijugoslavenstvo pretočila u antibosanstvo, koja je doprinijela pretvaranju bh. Hrvata u nacionalnu manjinu, građane drugog reda i strance u vlastitoj zemlji Bosni i Hercegovini, zatim preseljavanju tih nesretnih bh. Hrvata u Hrvatsku i „hrvatskije“ krajeve unutar BiH, te barem mentalnom preseljavanju u BiH preostalih Hrvata u Hrvatsku, a onda i podjeli samih bh. Hrvata na bosanske i hercegovačke, bosanske i hercegbosanske, lojalne i nelojalne. Zahvaljujući toj i takvoj politici bh. Hrvati i njihov duh su ti koji su na koncu „šaptom pali“.

Treći povijesni problem koji je sve bitniji i prisutniji u bh. kontekstu je Ahdnama, koja je razapeta između dvije mitološke tendencije od kojih jedna idealizira taj dokument kao neku veliku povelju ljudskih prava i sloboda i dokaz tobožnje vrhunske tolerancije i suživota u Osmanskom Carstvu, a druga ga koristi za dodatno omražavanje Bosne Hrvatima i podjelu istih na „sluganske“ (režimu nelojalne i proturežimski angažirane) i „nesluganske“ (režimu lojalne i prorežimski angažirane).

Ovu drugu tendenciju je nešto lakše oboriti povijesnim činjenicama, ali problem je što ovakve tendencije niti počivaju na činjenicama niti im se činjenicama može nauditi. Dakle, ova, uvjetno rečeno hercegbosanska tendencija gleda Ahdnamu kao izdaju, predaju Bosne i Hercegovine koju su učinili sluganski franjevci na čelu s fra Anđelom Zvizdovićem. A radilo se zapravo o mudrom, hrabrom potezu čovjeka kojemu je bilo istinski stalo do svog naroda, i o pokušaju da se spasi što se spasiti može. Riskirajući vlastitu glavu fra Anđeo Zvizdović je izašao pred moćnog osvajača njegove zemlje i mudro mu predstavio da nije ni u njegovom interesu da protjera katolike i franjevce iz Bosne. Što god tko mislio o tom činu, on je donio rezultat: održavanje kontinuirane prisutnosti Hrvata i katolika na ovim prostorima do danas. Iako su kasniji osmanlijski vlastodršci često kršili Ahdnamu, ona je ostala temeljni dokument na koji su se franjevci mogli pozivati kako bi zaštitili prava katolika u BiH. Svi oni hrvatski crkvenjaci, političari i znanstvenici koji danas pljuju po Zvizdovićevom činu sami se zalažu za kukavičku politiku odustajanja od BiH i bijega u Hrvatsku. Da su oni bili na Zvizdovićevom mjestu u to doba, oni bi ili brže-bolje pobjegli iz Bosne i Hercegovine ili bi na koljenima molili sultana za milost da ih pusti da odu iz Bosne i Hercegovine ili bi prešli na islam i naučili turski. A takvih je bilo i tada i u kasnijim povijesnim razdobljem i oni su nam danas nametnuti kao povijesni junaci i uzori ponašanja.

S prvom tendencijom idealiziranja Ahdname se ponešto teže izboriti, prvenstveno stoga što nam se ponekad čini kako na nju nasjedaju i ljudi istinski dobrih namjera. Ta tendencija koju u svom diskursu sve češće koriste bošnjački nacionalisti jest prikazati Ahdnamu kao dokaz izvanrednog stupnja tolerancije unutar Osmanskog carstva i naprednosti istog u odnosu na tadašnje primitivne europske kršćanske države. Ponekad se čini kako u idealiziranju Ahdname i susreta fra Anđela Zvizdovića kao arhetipa međureligijske suradnje i dijaloga, te uspoređivanju istog sa susretom svetog Franje i sultana Malika al-Kamila i neki bosanski franjevci ponekad pretjeruju, posebno prihvaćajući pozive na razne obljetnice i skupove bošnjačkih političara i povjesničara i tako dajući legitimaciju njihovim namjerama koje se vrlo često razotkriju kao sve samo ne zalaganje za ravnopravan suživot. Pogotovo nije dobro ako u idealiziranju Ahdname od strane bošnjačkih političara jača svijest kako je današnji kontekst sličan ili treba biti sličan kontekstu u kojem je Ahdnama nastala. A podsjetimo da se radilo o situaciji Aske i vuka: bosanski franjevac koji nastoji odobrovoljiti osvajača njegove zemlje da ne protjera katolički živalj jer bi to moglo koristiti i njegovu uspostavljanju kontrole i vlasti u osvojenoj zemlji. Ako se sve ovo uzme u obzir, Ahdnama nipošto ne može i ne treba biti polazišna točka ili uzor za odnose Bošnjaka, Hrvata i Srba u današnjem bh. kontekstu.

Oba ova pogrešna tumačenja Ahdname istodobno i štete položaju Hrvata u BiH i idu na ruku onim bošnjačkim političarima koji se hrane sviješću kako imaju ekskluzivno pravo na BiH, a druga dva naroda su tu dobrodošla da ostanu i da žive prema uredbama nekakvog neoosmanskog milet-sistema, kakav glorificiraju neki bošnjački intelektualci. Ali, loše posljedice tu ne staju: što se god više hrani svijest bošnjačkih političara o ekskluzivnom nacionalnom pravu na BiH, recipročno rastu i hrvatski i srpski nacionalizam. Slično onako kako je snažni srpski nacionalizam s početka 90-ih godina prošlog stoljeća izazvao i reakciju jačanja hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma. Svaki mali mit na ovim prostorima izaziva dakle ne samo stvaranje novih mitova, nego i jačanje i učvršćivanje začaranog kruga nacionalizama, oponašanja tuđih politika i falsificiranja povijesti. Tko god malo bolje pogleda u ovu našu Bosnu i Hercegovinu, neće u njoj vidjeti tri odvojena, različita nacionalizma, nego jedno opako zmijoliko čudovište s tri skoro identične glave.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba