Nedavno organizovana konferencija za štampu rukovodstva Naše stranke donijela je novi prijedlog ustavnih amandmana. Predložilo se, redom, sljedeće:

- Ukidanje tročlanog Predsjedništva i uvođenje jednog predsjednika i jednog potpredsjednika. Nadležnosti Predsjedništva se smanjuju.

- Ukidanje Doma naroda zato što je to mjesto “groblje dobrih zakona”.

- U Predstavnički dom Skupštine BiH bira se minimum deset posto pripadnika svake konstitutivne nacije kao i Ostalih. Uvode se nacionalni klubovi te klub Ostalih sa svrhom eventualnog pokretanja vitalnih (nacionalnih) interesa. Ostaje mehanizam entitetske većine.

- Predsjednik i potpredsjednik skupštine ne smiju biti iz istog naroda ili iz reda Ostalih. Isto važi za predsjednika i potpredsjednika države.

Član predsjedništva Naše stranke Damir Arnaut, poznat kao pravni stručnjak, rekao je da se ništa bitno u ustroju ustava ovim prijedlogom ne mijenja; dakle, logika moći nacionalnih grupa ostaje njegova osnova. Pritom je očigledno da se teži povećanju efikasnosti i poboljšanju rada skupštine – imperativ kojem mnogi u ovoj državi – nadasve u Sarajevu – teže.

Prvi je dojam da je izneseni prijedlog ustavnih promjena, bez obzira na dobre namjere - gomila želja. Ovdje se ponavlja jedna od ranije poznata stvar u vezi inicijativa građanskih stranaka - one se najčešće ponašaju kao nadpolitički akademski i analitičarski subjekti te u tom smislu kao da ne učestvuju u političkom životu ove zemlje. (Ima to veze sa stilom vladanja u prethodnom režimu, konkretno sa Titovim govorima kao arhetipskim nadpolitičkim i moralističkim urnecima.) Da, slažem se, očigledna je i vidljiva dobra namjera da se ponudi najbolje rješenje za cijelu državu i vaskoliki bh. narod, bazirana na savremenim ljudskopravaškim rješenjima, ali problem je upravo u tome – NS nije skupina nezavisnih analitičara nego stranka; njena osnovna funkcija je učešće u političkoj borbi. Neko će reći kako je ovo što je upravo predloženo – istinska politička borba; i zaista, na neki ovdašnji izvrnuti način to jeste tako. (Većina naših ljudi ne razlikuju političko od ideološkog.) Ipak, ta borba je suštinski parapolitička i prilično je neplodna iz perspektive dostizanja zadanih ciljeva za koje je nužno dobiti podršku većine u svakom nacionalnom korpusu. Očigledno je da se ovdje obraća samo onima koji dijele svjetonazor s kreatorima ovakvog prijedloga, to jest sa glasačima NS-a. Eventualno, obraća se i stranci sklonim Strancima.

Paralelno, i rekao bih neovisno od takvih nam tradicionalnih političkih tekovina i želja, u političkoj stvarnosti ove (i drugih) zemalja živi jednostavna istina druge vrste – stranka ima moć koja je proporcionalna broju glasova. U tom smislu, kolika je i kakva moć Naše stranke i kako se ona može izmjeriti kada se zna da je njihova zastupljenost prilično regionalna i vezana u najvećoj mjeri za Kanton Sarajevo? S kojim adutima bi NS išla da pregovara sa većim, uglavnom nacionalnim, strankama koje predstavljaju druge i drukčije glasače te za koju tačno populaciju se oni bore? I zašto bi drugi u političkoj areni BiH uopšte reagovali na ovakve zahtjeve stranke koja na “njihovim” teritorijama nema nikakvu moć niti značaj? Da li je ovaj prijedlog usmjeren samo na regije u kojima se nalaze glasači Naše stranke? I ko koga tačno ovdje ubjeđuje? Ovo su sve pitanja koja traže odgovore.

Ne bih želio da se stekne dojam kako se u ovom slučaju radi o primarno kritičkom odnosu prema tematizovanoj Našoj stranci. Ne, problem je opšti i pokriva dobar dio balkanskih “lijevih” i građanskih partija. Ipak, nećemo ta pitanja u ovom tekstu podrobnije razmatrati – radi se o starim i kompleksnim temama. Fokus ovdje će biti na dijelu prijedloga ustavnih promjena koji se na prvi pogled možda ne uočava, a koji potpuno odudara od ostalih dijelova: “Najmanje deset posto zastupnika” za sve nacije u Parlamentu BiH, uključujući i Ostale. Iako ovo prevashodno izgleda kao pokušaj smanjenja moći konstitutivnih nacija (što je na dosadašnjoj liniji građanskih stranaka), ovdje treba usmjeriti pažnju na “deset posto za Ostale”. Najočigledniji aspekt ovog prijedloga je taj što se radi o paradoksu – u isto vrijeme ukida se moć nacija i paralelno s tim se formalizuje i ojačava četvrta grupa kojoj se daju prava spomenutih “konstitutivnih” skupina. Sigurno je da će biti mnogo reakcija i kritika koje će ići u tom smjeru (najprije da je to pristajanje na logiku podjele i nacionalne prevlasti). U ovom tekstu, u suprotnosti sa očekivanim negativnim reakcijama čitalaca i spomenutim paradoksom, propitujem da li bi to ipak mogao biti vrijedan potez – nešto što nije do danas viđeno na našoj političkoj sceni i što je više u skladu sa realnom politikom. (To korespondira sa inicijativom Naše stranke kojom se traži 50 posto žena u politici te se vidi da se i ranije razmišljalo na sličan način.)

Da analizu započnemo procentima: Ostalih u BiH procentualno ima veoma malo – ispod 4 posto. Pa kako i zašto se onda traži deset posto za njih? Koja je tu logika i zašto bi im iko to dao?

Odgovor na ova pitanja prvenstveno leži u tome što građanske stranke ne baziraju svoj račun na aktuelnom popisu stanovništva – one zaista misle da Ostalih ima mnogo više. Naime, sabiraju se svi koji su na bilo koji način diskriminisani vezano za političku ili administrativnu kandidaturu ili oni koji se nalaze u okviru većih i dominantnih zajednica: tako da se tu s jedne strane ubrajaju sarajevski i tuzlanski Srbi, Hrvati te popisni Ostali, a s druge Bošnjaci i Hrvati iz RS-a.

Tu dolazimo do potpuno drukčije, mnogo šire, definicije pojma “Ostali”. Da ostavimo Bošnjake iz RS-a na stranu u ovom razmatranju (čisto zato što oni, budite sigurni u to, imaju drukčija uvjerenja i identitete od ovih koje ovdje tematizujemo), da li ima još ljudi koji bi u takvo, drukčije shvatanje pojma Ostali, mogli biti uključeni? Možda jedan dio Bošnjaka iz velikih gradova Federacije s obzirom da izgleda kako su ti ljudi često nosioci građanskih (čitaj nenacionalnih) inicijativa? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, možda bi bilo dobro analizirati rezultate izbora. Ipak je kod nas politika identitetska a u vrijeme izbora se to najviše osjeća. Uzet ćemo u fokus Kanton Sarajevo pa ćemo rezultate iskoristiti za daljnje razmatranje.

Na Opštim izborima 2018, u Kantonu Sarajevo 35-40 posto glasača dalo je povjerenje građanskim partijama. Bitno je dodati da taj procent nije bio značajno drukčiji ni na prethodnim izborima pa se lako može govoriti o trendu. Navedeni omjer znači da je pored 15-20 posto Srba, Hrvata i Ostalih – koji su prirodni glasači takvih partija – još isti toliki procenat ukupnog glasačkog tijela (tj. Bošnjaka) glasao za ove partije. To čini 20-25 posto ukupnog bošnjačkog glasačkog tijela. (Ovdje nisu uzeti u obzir ljudi koji nisu izašli na glasanje te je u tom smislu ovakva matematika manjkava. Ipak da zaključak, sa rezervom, prihvatimo zarad daljnje argumentacije.) To nam govori i da je, barem u Kantonu Sarajevo, glasačko tijelo građanskih partija zaista multietničko: Bošnjaka je oko polovine, a ostatak su svi drugi zajedno.

Sada jedno pitanje koje u našem glavnom gradu možda nije toliko popularno, ali pitanje koje je bitno: mogu li se takvi Bošnjaci, glasači građanskih partija, uključiti u spomenutu širu definiciju pojma Ostali (odnosno njegovog sinonima - “Bosanci”)? Ili su oni swingeri između bošnjačke i građanske političke opcije? Jer, možda se i ti ljudi, jednako kao i sarajevski nebošnjaci, snažno protive glasanju za nacionalne stranke... (Ako ćemo slušati šta govore, to je zaista tako.) Vjerovatno se tu, ponovo u identitetskom smislu, radi o drukčijim Bošnjacima od onih koji najčešće glasaju za nacionalne stranke. Ovo vrijedi bez obzira na činjenicu što su se svi oni (i glasači građanskih i nacionalnih partija) izjasnili i Bošnjacima i muslimanima (vidjeti popis stanovništva iz 2013. – broj muslimana je gotovo jednak broju Bošnjaka). U prvom slučaju se ipak radi o, uslovno rečeno i u nedostatku bolje riječi, sekularnijim ljudima. To nas vodi do sljedećeg zaključka: ti ljudi, bez obzira na popisna opredjeljenja ili simbole, nose veoma slične POLITIČKE identitete kao i tematizovani nebošnjaci – što je za našu svrhu jedina bitna karakteristika i praktično jedini mogući zajednički sadržilac. Oni su Bošnjaci na drukčiji način nego glasači nacionalnih stranaka, a to se najprije odnosi na tri tačke njihovih političkih identiteta: prva je beskompromisno pristajanje uz razloge očuvanja cjelovitosti zemlje, druga, nepostojanje bilo kakvih granica između njenih građana (po čemu su slični Bošnjacima koji glasaju za nacionalne stranke, ali nikako ISTI), a treća je vezana za položaj religije u društvu i državi (po čemu se potpuno razlikuju od Bošnjaka koji glasaju za nacionalne stranke).

Dakle, ako se vratimo na dilemu da li su to Bošnjaci koji nekad glasaju ovako a nekad onako ili su oni u svakoj situaciji za građanske stranke – prethodna argumentacija i izborna stabilnost ove grupe nam govore da se radi o drugoj opciji.

Na ovom mjestu bitno je napraviti jednu digresiju: Iz rezultata zadnjih Opštih izbora (ponovo posmatramo samo Kanton Sarajevo) vidljivo je na osnovu glasova za Željka Komšića i za zastupnike u kantonalnoj skupštini da je gore spomenuta skupina Bošnjaka-građana glasala i za njega i za zastupnike u skupštini Kantona. To u dobroj mjeri ublažava tvrdnju mnogih nebošnjaka kako su Bošnjaci u cjelini glasali samo protiv Čovića i Hrvata i da se tu radi o bošnjačkoj majorizirajućoj i usaglašanoj politici. Ne, tu se naprije radi o problemu druge vrste (koji je možda i kompleksniji). Cijela ta populacija koja glasa za građanske partije ne priznaje bilo kakvu nacionalnu logiku ove države. Takav svjetonazor proizlazi iz sarajevske stvarnosti multi-kulti života, (komunističkih) ideoloških zasada “građanske” grupacije, te na kraju, “nacionalnog” osjećaja Ostalih (ovo prvi put čujete siguran sam.) Željko Komšić je tek vrh ledenog brijega te situacije, samo simptom, a nosioci su mnogi lideri i glasači građanskih stranaka bez obzira na nacionalnu pripadnost. (Eto vidjeli smo da je u Sarajevu ta populacija veoma izmiješana.) To se često brka sa bošnjačkim nacionalizmom iako se mora priznati da je, iz perspektive nebošnjaka, veoma lako upasti u takvu grešku koju Sarajevu periferni, a na svojim teritorijama dominantni i centralni srpski i hrvatski nacionalizmi promptno i oduševljeno podržavaju. (Dodatni razlog i činjenica koja zamršava situaciju je ta što je većinski nacionalizam uvijek i u svakoj državi građanski.) Sarajevskim nebošnjacima se može činiti da se Željko Komšić “prodao” Bošnjacima pa ga zato mrze, a u stvari on je samo slika u ogledalu stavova grupe kojoj pripadaju; slike koja je poprimila nešto ružnije, pa time i uočljivije, konture. Nije Komšić po ovom pitanju problem koliko su to neke “naše” ideje građanskog.

E sad, ovo sve važi za Kanton Sarajevo ali ne važi za Federaciju ili za BiH u cjelini. Posebno ne važi za RS. Na državnom nivou ne postoji 15-20% Srba, Hrvata i Ostalih koji nose političke identitete spomenute sarajevske ili slične tuzlanske grupacije; dakle, ne postoji slična baza građanskih partija koja čini te partije istinski multinacionalnim (to bi značilo 600 - 700.000 takvih ljudi). U tom smislu, građanske partije su prirodno okrenute “sekularnijim” Bošnjacima za glasove. Znamo da je njih neuporedivo lakše pridobiti za ideje građanske Bosne nego Srbe i Hrvate u centrima njihovih entiteta odnosno kantona. (Spomenuti Bošnjaci, uzgred, jednako kao i sarajevska ili tuzlanska grupacija Ostalih, Srba i Hrvata, ne vide u jedan-čovjek-jedan-glas principu razlog nezadovoljstva banjalučkih Srba ili mostarskih Hrvata.) Jesu li ti Bošnjaci koji žive u manjim mjestima Federacije, po svojim političkim identitetima, drukčiji nego Bošnjaci iz Sarajeva koji podržavaju građanske partije? Može se reći da određene razlike, barem na nivou simbola postoje. Provincijalni odbori građanskih stranaka, naravno sastavljeni samo od Bošnjaka pošto drugih nema, nužno su bošnjački obojeni. U takvim okolnostima građanskim strankama se lokalno mnogo lakše i oportunije pozivati na bošnjačke političke tekovine nego što je to slučaj u Sarajevu. (To je jedan od potencijalnih problema između centra i periferije građanskih partija.)

Sve prethodno napisano čini prijedlog nazvan “10 posto mjesta za Ostale” neobičnim i zanimljivim. Fiksirajući prava i kvote za Ostale na način kako se to radi za konstitutivne nacije, dobijaju se dvije stvari. Prvo, formalno se širi definicija Ostalih na jedan novi način te se uključuju svi spomenuti Srbi, Hrvati, Ostali, kao i Bošnjaci-građani. To je možda i zamajac daljnjeg širenja takve grupe (bosansko-hercegovačke u građanskom smislu riječi) ako se pojave zaista veliki i sposobni ljudi da to provode. Drugo, ovdje je bitno uvidjeti da se realnost ozbiljno mijenja uspostavljanjem spomenutih “10 posto”. Stvara se mogućnost mnogih političkih “imenovanja” i zauzimanja političkog prostora od strane Ostalih. (Radi se o klasičnom sljedećem koraku koji dođe poslije borbe protiv diskriminacije. Da se razumijemo, ukidanje diskriminacije i osigurana mogućnost nisu iste stvari.) “10 posto” je nova nacija na sličan (ali ne isti) način na koji su konstitutivni to sebi davno obezbijedili i izgradili. (Rekao bih da je Ostalima “pukao film” po temi ponude prilika u odnosu na Nacije i da je to jedan od razloga zašto se izašlo sa ovim prijedlogom.)

E sad, otpor ovakvom razvoju događaja vjerovatno će pružiti dvije grupe: dio Ostalih u širem smislu te riječi te main-stream Bošnjaci. Prvi zato što ne žele pristati na prezrenu logiku nacionalizma i grupisanja, drugi zato što bi jedan broj njihovih sunarodnjaka mogao (i formalno) preći u Ostale. Sa Srbima i Hrvatima takvih tenzija nema pošto njihovi nacionalizmi svakako ne računaju na ljude van nacionalno dominantnih teritorija. Da drukčije izrazimo razlog potencijalnog protivljenja Bošnjaka – cijepa se bošnjačko nacionalno tijelo i Ostalima, koji do danas to nisu imali, daju se ozbiljne mogućnosti.

Ipak, bez obzira na potencijal prelaska dijela populacije u Ostale (čitaj Bosance), najvjerovatnije je da oni neće dobiti ni blizu onoga što imaju konstitutivni. Jednostavno im to, isti ti konstitutivni koji drže poluge moći, neće dati. Bez obzira na takvu situaciju, možda ne bi bilo loše da takvo nešto postoji u bilo kakvom kapacitetu – čak i na nivou idejnog – da bi Ostali bili u stanju razabrati svoje interese na pravi način. Objektivno, kada pokušavamo odgovoriti na komplikovano pitanje “šta bi oni tačno trebali dobiti?”, sigurno je samo to da ne polažu pravo na cjelinu onoga što imaju konstituivni: pa ni u bivšoj SRBiH Ostali nisu bili jednako tretirani kao tri glavne nacije. (I to u vremenu kada su nacije bile mnogo manje bitne i uticajne nego danas.)

S druge strane, možda bi korak u smjeru pokrivanja dijela interesa Ostalih na pravi način relaksirao cijelu našu politiku. Možda bi se i politike konstitutivnih nacija drukčije iskristalisale.

Na kraju, Ostali trebaju imati prava kao i drugi, i ovaj prijedlog Naše stranke predstavlja političku borbu za njih bez obzira na druge konsekvence. Možda je ovakva borba omražena pošto je slična nacionalnoj, ali bi mogla biti lakši put ka dostizanju prava Ostalih nego što je to opetovano i dosadno insistiranje na pretvaranju ove države u “pravu” građansku.

Autor: Faris Čengić, Prometej.ba