Autor: Dragan Pavelić

Ima tomu više od petnaestak godina. Nisam siguran u podizanju i sjedanju, klečanju i stajanju za vrijeme službe Božje. Tako sam i tada, na Bistriku, odustao od pokreta koji svjedoče zajedništvo molitelja i odražavaju predanost u zajedničkoj molitvi. Moju je muku primijetio tada već postariji franjevac (fra V. S.) kojega nisam bio primijetio. Sjedio je iza mene, na jednoj klupi postrani. Povukao me za rukav i rekao: „Ne brini! Samo ti sjedi! Važno je da si došao među nas! Oni koji su ustali, sjest će! Koji su kleknuli, uspravit će se!“

I doista, pomogao mi je da ne budem strancem među bliskima i manje vrijedan među pobožnima.

Poduka o radosti

Smijeh jednog fratra (fra R. D.) i jedne franjevačke sestre (s. G.), ne pripada franjevaštvu po sebi. Oni su ga kao dar naravi (temperamenta) donijeli u franjevaštvo. Ali franjevaštvo im je dopustilo da s njime nastave živjeti u redovničkoj zajednici: da ga ne guše i ne zaborave. Da se utrkuju s cvrkutom, kliktanjem i pojem ptica pjevica. Time se nastavlja tradicija (posvećenog) života u veselju, a ne u suzama kojih, ionako, nikome neće nedostajati.

Poduka o jednostavnosti

Zalazeći među franjevce od malih nogu, služeći im kasnije kao liječnik, uvjerio sam se kako se ne odriču ustrajnog pokazivanja i ironiziranja vlastitih slabosti. Većina ih teži skromnosti. Jednostavni su u ophođenju, iako je – bar u moje vrijeme – bio prihvaćen i rasprostranjen „privilegij“ nositelja crkvenih zvanja da se drže ponosito, pa i nabusito.

Samokritičnost i poniznost varira od čovjeka do čovjeka franjevca, ali uporno nastojanje da se ne udaljavaju od puka i pučkoga duha, ostala je njihova naglašena zajednička crta.

O redovničkim vrlinama govorim opširno i savjesno. Govor o njihovim manama i slabostima, prepuštam redovnicima i redovnicama. U tom su poslu kudikamo iskusniji i predaniji pa im ne treba poduka svjetovnjaka.

Osvrt na društvene prilike i društvena zbivanja

Novo doba karakterizira megalomanija, egzibicionizam, grandioznost i spektakularnost. Izvanjsko negira unutarnje. Lažno skriva stvarno. Istinsko ostaje nepriznato – i manje važno. Potraga za javnim priznanjem i divljenjem zaobilazi franjevačku poziciju milosti, poniznosti i razumijevanja ljudske gluposti i manjkavosti.

Duševno se zdravlje iskazuju u sposobnostima samovanja i drugovanja, sposobnosti čekanja, sposobnosti separacije (tugovanja), sposobnosti za igru i šalu, sposobnosti za rad i stvaranje, sposobnosti za ljubav i uživljavanje… Lako je zaključiti otprve da su ovi „pokazatelji“ onkraj vladajućeg narcizma i narcistički ustrojene ličnosti.

Potreba za prorocima i čudotvorcima postoji odvajkada. U modernoj Hrvatskoj djeluje čudotvorac sa stigmama. U modernoj Sloveniji djeluje jakobinac, pisac, filozof, psihoanalitičar u jednoj osobi. Koliko je još takvih primjera u svijetu!

Nedovršeno i nesavršeno bliže je čovjeku od dovršenoga i savršenoga. Svi se slažu da neznanje, baš kao i učeni nihilizam, ne opravdavaju primitivizam i purizam (čistunstvo, nacionalizam, populizam, ekskluzivizam). Nedoučenost i pozerstvo nanose najveće štete društvu. Vode ispraznosti i trijumfalnosti.

Ljudi se nastoje domoći (dočepati) moći po svaku cijenu. Na vladarima i gospodarima velika je odgovornost. Težak je položaj malih i umjerenih kada se nađu u društvu velikih i moćnih.

Potreba za prorocima i čudotvorcima postoji odvajkada. U modernoj Hrvatskoj djeluje čudotvorac sa stigmama. U modernoj Sloveniji djeluje jakobinac, pisac, filozof, psihoanalitičar u jednoj osobi. Koliko je još takvih primjera u svijetu! Oni okupljaju tisuće ljudi u dvoranama i pod vedrim nebom. Njima se kliče, njima se klanja.

Svemu tomu, u njegovo vrijeme, nije težio Francesco Bernardone. On ne ugađa publici. Od sljedbenika ne ište divljenje i idolopoklonstvo. Odričući se vlasteoskog i građanskog, odriče se ugode i popularnosti. On nikoga ne zavodi. Okrenut svijetu leđima, brine o gladnima, napuštenima i bolesnima.

Iz dana u dan umnažaju se obmanitelji i iscjelitelji. (Ili im je uvijek stalan broj?) Kako ih prepoznati, ako smo u traženju pomoći brzopleti? Ako smo malodušni, a potreba za utjehom velika i hitna? Potreba za uklanjanjem boli, neodložna.

Iscjeliteljev narcizam utapa se u narcizmu okupljena mnoštva. Sugestija i hipnotička akcija djeluje trenutno i olakšavajuće, ali vrlo prolazno i zabrinjavajuće. Ponižavajuće? Ponižavajuće! I kada sablažnjava i kada oduševljava, Francesco Bernardone to ne čini iz vlastite potrebe. Ne treba mu slava i pohvala. Za razliku od sadašnjeg „proroka“, on razočarava publiku. Štoviše, odbojan je i nerazumljiv. Samo pojedinci u njegovu ponašanju vide svetost. On je u nesporazumu sa sredinom. On joj ne podilazi. On joj se suprotstavlja. Većina nije u stanju u njegovu pothvatu prepoznati veličinu, jer njegov se pothvat ne iskazuje veličajnim nego malim i samozatajnim.

Proći će godine da ono što je naličilo ludosti bude shvaćeno kao odraz mudrosti. Ljudi traže neposredna osvjedočenja kako bi zatomili nevjericu. Brat Francesco Bernardone skriva svoje rane i moli učenike da ne pričaju o njegovim vizijama i iscjeliteljskim sposobnostima.

Započinje razdoblje kritičke inventure vidljivoga i nevidljivoga, prispodobivoga i neprispodobivoga. Uspostavlja se drugačija povezanost između svijeta unutarnje i vanjske stvarnosti. Sposobnost nesebične ljubavi iskazuje se spram svega stvorenoga! Spram bilja i zvjerinja. Spram živoga i neživoga.

Preokreti počinju nevjericom, nerazumijevanjem i otporom. Nakon što je obavljen posao u kome je, između ostaloga, temeljito reformuliran odnos s „ništavnim“, „zapuštenim“ i „izopćenim“ kao manje vrijednim – iščuđavamo se vremenu kojim i dalje vlada tiranija vidljivoga nad nevidljivim, materijalnoga nad duhovnim. Pa, ako hoćete, i svjesnoga nad nesvjesnim. Kad god se pojavi prilika za uvid u bit stvari, jave se otpori društva i pojedinaca u društvu!

Nakon što je u više navrata dovedena u pitanje predodžba krupnoga i golemoga kao „bitnoga“ i sitnoga kao „nebitnoga“, postoje ljudi koji zastupaju veliko kao „nepobitno“, a malo kao „sitno“ i „upitno“.

Uvjerenost da postoji samo ono što je vidljivo, a ono što je nevidljivo ne postoji, navodi graditelje i naručitelje da hramove i kipove uvećavaju do monumentalnosti. Kako bi bili vjerodostojniji u namjeri i moćniji u dobročinstvu, pretjeruju u veličanju i veličajnosti.

Navedenim karakteristikama mentaliteta modernog vremena treba pridodati i jačanje nadmenosti (napuhanosti), svemoći i vrlo raširene potrebe za divljenjem i ulagivanjem. Zavodništvo zavodnika i udvorništvo udvorica označili su društvenu stvarnost kraja XX. stoljeća. Kao što je vrijeme devetnaestog stoljeća bilo „vrijeme krivnje“ – i neurotičnosti, dvadeseto je stoljeće „vrijeme narcizma“ – i karakterne izopačenosti.

Infantilni odnos spram velikoga i veličajnoga perzistira u odraslu čovjeku. Veliko i golemo izjednačeno je s moćnim, jakim i istinitim. U „vremenu narcizma“ sve što je spektakularno i senzacionalno, zadobiva društvenu vrijednost i preuzima prednost. Postaje epohalno. (Ništa spektakularno! uobičajena je ocjena javnosti kada nešto nije u skladu s važećom trivijalnosti i banalnosti – pa nije vrijedno spomena.)

O velikome i malome općenito i primjerice

Bi li Prokleta avlija Ive Andrića postala toliko važno i veliko književno djelo, da iz velikog formata od više stotina stranica nije svedena na mali – s nešto više od stotinjak? Da književnik nije bio kadar veliko sažeti u malo? Ono pripovjedačko „bez kraja i konca“, dovesti u odgovarajuću pripovjedačku mjeru?

Romaneskna forma svedena je u formu pripovijesti. Grandiozna tema o istanbulskom kazamatu stisnuta je u prostor džepne knjige. Zindanska avlija poprište je ljudskoga stradavanja i sveopćeg prokletstva. Vrevu i nevolju hapšenika (uznika) sustiže gustoća teksta. Tjeskoba dopire s lica mjesta. Stiješnjenost unesrećuje ljudstvo, a pripovijest se sabija i povija kao savjest za počinjena nevjerstva i zatajena zvjerstva.

Bi li Cesarićeva pjesma Slap bila toliko spominjana da u pjesmi ne nalazimo sebe u detalju – u malenoj kapi. U slapu (životu) ispituje se smisao pojedinačnoga postojanja i ljepota života koju „i moja kaplja pomaže tkati“.

Nije nam namjera afirmirati malo nad velikim iz formalnih razloga! (Izdizanje bilo čega, pa tako i maloga, bilo bi protivno shvaćanju uzora maloga kao svakidašnjega i jednakovrijednoga, koliko i veličanje velikoga kao nesvakidašnjega i jedinovrijednoga!) Nastojimo pojmiti čovjekovu težnju za veličinom. Želimo protumačiti formu koja sadržava duhovni/duševni sadržaj.

U mnogim je poniznostima sakrivena gordost. Malo se suprotstavlja velikome kao David Golijatu. Sve što ide izvan pozicije srednje mjere, kao da odustaje od dobre namjere. Položaj manjega u odnosu na maloga i najmanjeg, obećava izbavljenje od minimalističkih krajnosti. Onemogućava odstupanje od umjerenosti

Svima je jasno da estetička vrijednost simfonijete i sonatine ne zaostaje za simfonijom i sonatom. Muzički oblici nisu konkurentni, ako se za mjerilo vrijednosti uzima isključivo dužina notnog teksta.

Ipak, u životu čovjeka postoje postupci koji su mogući samo u m a l i m obrocima (hranjenje), u s i t n i m koracima (ovladavanje vještinom kretanja) i u s p o r i m pomacima (učenje, liječenje).

Za kraj ovoga razmatranja, upućujem nekoliko pitanja! Možemo li pronaći potvrdu jedne drevne franjevačke paradigme u modernom tehnološkom izumu da u malome (mikroprocesor), može stati veliko (možda neizmjerna količina podataka)? Dokle se može doprijeti infinitezimalnim računom (računanje s beskonačno malim veličinama)? I, na koncu, bi li ljudski život bio toliko vrijedan, da nije toliko kratak? I čovjek čovjeku toliko važan, da nije toliko mali? Misao njegova nezamjenjiva, a ipak privremena i prolazna?

Odgoj čovjekov i rane identifikacije njegove određuju hoćemo li se – primjerice – svrstati među verdijance ili vagnerijance, među rukometaše, ragbijaše ili nogometaše. Hoćemo li, kada se ispovijedanja vjere tiče, uživati više u intimnosti crkvica duž obale Ohridskog jezera, u prostoru crkve svetog Martina u zidu nad Zlatnim vratima Dioklecijanove palače u Splitu, starohrvatske crkve u Ninu, spomenute Porcijunkule u Asizu – ili ćemo susret s Vrhunaravnim i Svevišnjim lakše ostvariti u prostoru golemoga hrama Svete Sofije u Istanbulu. Prednost jedne veličine ne treba suprotstaviti drugoj veličini kada je riječ o duhovnoj zapremini.

Pitanje veličine, pitanje osjećajne discipline

Kao što se svetac odriče svetosti, kako bi kročio putem istinitosti, tako se govornik – hoće li ostati vjeran govorništvu, a ne zanesen čarima rječitosti – mora odreći mudrovanja u ime nauka. S vama sam i u mnogo čemu vaš! Pa ipak, ostajem svoj. Sebi sam monah i patrijarh, sluga i gospodar – da ne pokleknem, jer sklon sam pokleknuću.

Kada sam zimus posegnuo za knjigama teologa, eklezijastika i skolastika, ne bih li našao pouzdana voditelja u pripremi za ovoljetošnji dijalog, odustao sam od učenja poradi podučavanja! U nekoliko mjeseci nemoguće je stići slušatelje izoštrene u teologiji i božanskoj kozmologiji. Bi li vam moje ponavljanje poznatih činjenica bilo od koristi? Ne bi. Vrijeme mojega sustizanja je isteklo: u pogledu teoloških znanosti, pretekli su me devetnaestogodišnjaci.

Ne umijem govoriti o pobožnosti, ali se usuđujem govoriti o osjećajnosti pobožnih ljudi. Mogu govoriti o pobožnome doživljaju. To je materijal s kojim raspolažem kao s doživljajnim gradivom. Na temelju njega, mogu govoriti o potrazi za božanskim elementom u svakodnevnom životu.

Sposobnost prepoznavanja božanskog čovjek ima ili nema. I rijetko se desi takozvanom „poganinu“ i „bezvjerniku“ da ga stekne naknadno, ukoliko negdje u njemu ne postoji humus, sjeme ili rana zasada.

U svakodnevnoj terapijskoj praksi nema opravdanja za razmišljanja izvan konkretnog doživljaja. Kada govorim o događaju, mislim na doživljaj događaja.

Individualna je pobožnost – ne znam je li umjesno o njoj govoriti naglas – stečena u ranom djetinjstvu. Ona se – kao pojava – javlja u svakoj životnoj dobi. U naknadnom ili kasnom otvaranju prostora religioznosti često prepoznajem izbirljivost u pogledu okolnosti koje pogoduju očitovanju pobožnih osjećaja. U katekumenu nema osjećajne discipline i moliteljske rutine. I tu veličina molitvenog prostora, kao odlučujuća pretpostavka za sabranost, igra važnu ulogu.

Završno razmatranje

Ne čuste od mene mudrosnih riječi! One su, dakle, preskočene. (A izazovi su veliki da i tako, kadikada, progovorimo, ne bi li udovoljili potrebama prihvaćanja i povlađivanja. No, savjestan predavač uvijek odustaje od svojih želja u korist svojih slušatelja.) Onoliko koliko se u svojim kazivanjima otresemo učenosti i poučnosti, a u korist jednostavnosti, toliko ćemo doprijeti bliže istinitosti, a umaći ispraznosti.

U mnogim je poniznostima sakrivena gordost. Malo se suprotstavlja velikome kao David Golijatu.

Sve što ide izvan pozicije srednje mjere, kao da odustaje od dobre namjere. Položaj manjega u odnosu na maloga i najmanjeg, obećava izbavljenje od minimalističkih krajnosti. Onemogućava odstupanje od umjerenosti. Osigurava posvećenost disciplini koja teži bilo kojoj vrlini. Mali (parvus) i najmanji (minimus), odstupanja su od srednjega stupnja – manji (minor), kao stupnja uravnoteženosti u praktičnoj duhovnosti.

Zaključak

Ova su razmišljanja nastala tumačenjem doživljaja velikoga i maloga kao infantilnih predodžbi o svemoćnome i jakome, o nemoćnome i slabome. Osjećajnost iz koje proističu shvaćanja velikoga i maloga kao uspostavljenih vrijednosti odraslih, počiva na individualnom i grupnom razvojnom procesu poistovjećivanja i pounutrenja, a predočava se jasno teorijom objektnih odnosa. U njoj se zrcali cjelokupno čovjekovo odrastanje i sazrijevanje. U djetetovu oku sve što je moćno, jest veliko. Sve što je malo, slabo je i nejako. Ta se djetinja mjera zadržava u razmišljanju odrasloga kada odmjerava stvari i odnose među stvarima.

Franjevačka paradigma o velikome u malome osporava infantilni obrazac poimanja. Smatram da iz nje zrači snaga kojom franjevaštvo odolijeva vremenu.

Izvor: BOSNA FRANCISCANA, časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Godina XXIII, br. 42, Sarajevo 2015, str. 187-197.