Stanislav Andreski je 1972. godine prvi put izdao djelo koje je najsnažnije obilježilo njegovo stvaranje i njegov budući značaj u samom poimanju akademskog i naučnog. Social Sciences as Sorcery (Die Hexenmeister der Sozialwissenschaften u njemačkom prijevodu) jeste direktni napad na sve trendove sociologije, a uz to i povijesti i ostalih humanističkih nauka koje su, u jednom razarujućem razvoju razvodnjavanja onog naučnog, krenule u, sudeći po današnjoj situaciji, nezaustavljivo opadanju ka pseudonaučnom. Kako našoj akademskoj zajednici nije strano da davno opovrgle, prevaziđene, destruktivne i kontraproduktivne metode usvaja i danas, kao još jedan očigledan biljeg nazadnosti naučnoga i pobjede pseudonaučnoga, tako su i tendencije koje su prije više od trideset godina identificirane kao nazadne, dominantne u akademskom diskursu naših univerziteta. Ako je današnjim akademicima ovih tridesetak godina nepremostiv jaz, mogli su provjeriti iznimno popularno (van BiH, razumije se) djelo Alana Sokala i Jeana Bricmonta, objavljeno po prvi put 1999. godine, Fashionable nonsene: Postmodern Intellectuals' Abuse of Science, gdje je na temeljima navedenog djela Andreskog izgrađen još jedan, očit i veoma potkovan, prikaz mnogih današnjih struja intelektualnosti koje, osim pompoznog jezika, sadrže jako malo do nimalo naučnosti i zaista relevantne materije (bez zauzdavanja da se imenom i prezimenom navedu oni mađioničari pseudonaučnog, kako to uostalom i treba biti). Sokal, inače profesor matematike i fizike, postao je poznat po takozvanoj Sokal aferi iz 1996, gdje je objavio članak koji je, pod maskom modernog „naučnog jezika“ i pretencioznog baratanja beznačajnim, bio tek satira svih ovih trendova koji su se najviše raširili upravo u humanističkim naukama. Naravno, otkrio je svoju namjeru nakon što mu je ugledni časopis Social Text (Duke University Press) objavio rad. Uzvišeno lakrdijaški poduhvat koji nam još jednom demonstrira šta se danas podrazumijeva pod naučnim tekstom bio je potpuno uspješan i efektivniji nego svaka opširna, suhoparna i naučna kritika. Naravno, u BiH bi to uspjelo svakom ko vlada prosto proširenom rečenicom i jednim rječnikom (...pošto je terminološka zbrka tek jedan aspekt manjka razumijevanja [1]) u koji će nasumice uplitati riječi koje zvuče stručno i veoma komplicirano u svoj „naučni rad“, no, o tome više drugi put.

Nietzsche, koji je bio daleko veći povjesničar, no velika većina onih koji su se krasili ovim pozivom, već je u Menschliches, Allzumenschliches [2] u očiglednoj osudi jednog danas dominantnog diskursa, napisao da je nasljedna mana filozofa (rekao bih mislioca općenito) (Erbfehler der Philosophen) nepoznavanje povijesti i filozofiranje bez iste (Mangel an historischem Sinn ist der Erbfehler aller Philosophen [3]); tako se mnogi pozivaju na sve osim povijesti u rekonstrukciji jednog poglavito povijesnog pitanja u koje bismo mogli uplesti razne struje nauka, ali kao pomoćne nauke a ne nepogrešive temelje našeg istraživanja. Očigledna je težnja da se kaže sve time što se ne govori ništa, da se izraze istine koje su svima poznate ili posve banalna opažanja koja se mogu čuti ispred svake omanje seoske prodavnice, do toga da se a priori obezbjedi zbjeg svojim opskurnim i pseudonaučnim jezikom koji dopušta povlačenje u interpretiranje. [4] Društvo Bosne i Hercegovine, koje je zbog svojih povijesnih specifičnosti još uvijek dobrim dijelom ogrezlo u trojaku mitološku paradigmu, koja se opet, najsnažnije manifestira u samom poimanju povijesti, ostaje jedno od najugroženijih kada govorimo o ovim pseudonaučnim pristupima. Dok se u svijetu lom sa mitom dogodio mnogo ranije, on ostaje snažan i neprikosnoven u divljoj pseudopovijesnoj konstrukciji prošlosti. No, bez obzira na ove specifičnosti, i kod nas vrijedi jedna univerzalnost koja se ogleda u sve većoj zavisti i osjećaju manje vrijednosti koji često osjećaju oni koji se bave humanističkim naukama. Naime, radi se o tome da je egzaktnost prirodnih nauka, nepoljuljana i posve jasno utemeljena matematičkim, fizičkim i biološkim principima, izazvala talasanje u redovima humanista koji pokušavaju podignuti kredibilitet vlastite strukture, unoseći neprenosive principe iz prirodnih nauka te ih takve, neprilagođene i posve neutemeljene u pitanjima ljudskog društva, upliću u svoje teorije. Ne manjka nam na internacionalnim primjerima, bilo da se radi o Lacanovoj „psihoanalitičkoj topologiji“ gdje je topologija sa prosto matematičkog i stanovišta fizike apsolutno besmislena, ili posve površnom uplitanju svekoliko popularne Gödelove teoreme u sve i svašta, gdje su prednjačili Kristeva i Virillio. [5]

Naučni pristupi koji vladaju na našim univerzitetima, opsjenarske čarolije koje je, na našu sreću ili nesreću, na svjedočanstvo naše (ne)načitanosti često mnogo lakše raspoznati i identificirati, funkcioniraju na istim principima (za šta je dovoljno tek pogledati u kakav zbornik radova). Elementarno neznanje uz mitološku tendenciju sa jedne strane, neviđeni javašluk i mistificiranje očiglednog sa druge – naši se akademski pristupi, osim časnih izuzetaka, kreću između ova dva ekstrema. Bilo da se radi o mitologiziranju, nacionalno obojenom poimanju zbilje ili praznom naklapanju, što vidimo u primjerima Mustafe Imamovića, Muhsina Rizvića, Ahmeda Aličića, Saliha Jalimama i sličnih, do nepotrebnih teoretiziranja odvojenih od povijesti i bilo kakvog zbiljskog oslonca (u čemu prednjači naša nauka o književnosti), gdje se, nanovo, primjeri protežu od studenata do najviših profesora. Besmisleno je ulaziti u specifične primjere kada nas očiglednost ovoga kompleksa neznanja i pseudonaučnosti zabljeskuje svojim sjajem, uostalom, Tarik Haverić, bez obzira na određene nedostatke njegove „Kritike bosanskog uma“, ponudio je dobar osvrt na divlju nauku koja se poput korova raširila na našim prostorima. Kultura i umjetnost ne ostaju pošteđene od ovih posve negativnih pojava, gdje se pogotovo u književnosti i slikarstvu javljaju pomodarski trendovi razaranja svake estetike (koju su prevladali a da je i ne poznaju), gdje se umjetničko srozava do neviđenih nivoa – onih na kojima samo može stajati društvo koje je ogrezlo u pseudopovijesnu mitologiju u žabokrečini neimaštine, u vremenu gdje se umjetnost kroji a ne stvara. [6] No, osnovno i najbitnije pitanje ostaje otvoreno. Ono je posve odvojeno i od naučnog/pseudonačnog kao i od onog umjetničkog/neumjetničkog. To je pitanje kako se ove struje, koje lako opažamo mi koji smo se dovoljno potrudili da ih uočimo, ili koji smo sami odrasli u nekim zdravijim vremenima, oslikavaju na našoj mladeži i onima kojima će sve poimanje umjetnosti i nauke proći pod palicom opsjenara i šibičara naučnog i umjetničkog u današnjoj BiH. Koliko ljudskoga može opstati u kancerogenim uslovima gdje se odgajaju samo oni koji su podobni pseudopovijesnoj mitološkoj predstavi prošlosti gdje je najmanje bitno ono ljudsko, a najviše ono da je uklapanje-preživljavanje, a preživljavanje uspjeh.

(Edi Bokun, Prometej.ba)

[1] Stanislav ANDRESKI, Die Hexenmeister der Sozialwissenschaften, DTV 1977, 59.

[2] Friedrich NIETZSCHE, Menschliches, Allzumenschliches (Kritische Studienausgabe Herausgegeben von Giorgio Colli und Mazzino Montinari), DTV 2012, 24.

[3] Ibid.

[4] „U ovoj knjizi vidjeli smo mnoštvo neodređenih (dvosmislenih) tekstova koji se mogu interpretirati na dva različita načina: kao tvrdnja koja je istinita, no, relativno banalna, ili druga koja je radikalna ali očito netačna. Ne možemo a da ne pomislimo kako su ove neodređenosti namjerne u mnogih slučajevima. Doista, one daju veliku prednost u intelektualnim sporovima: radikalna interpretacija može služiti da se privuku relativno neiskusni slušaoci i čitaoci; a ako se apsurdnost tvrdnji otkrije, autor uvijek ima mogućnost da se odbrani time što tvrdi da ga nisu pravilno razumjeli i da se povuče u nevinost interpretacije.“ Alan SOKAL; Jean BRICMONT, Fashionable Nonsense: Postmodern intellectuals' Abuse of Science, New York 1999, 189.

[5] Više o ovome SOKAL; BRICMONT, nav. dj.

[6] „U vremenu kad standardne ideologije ispunjavaju idejni vacuum, u vremenu u kojem se sve više misli isto i u kojem administrativni programeri prognoziraju i planiraju čak i razvoj umjetnosti i literarnu produkciju... u ovom vremenu koje sve manje ima vremena praviti ljudsko vrijeme...Stoga i temeljno pitanje same umjetnosti ne samo da ne može biti u nekim družebrižničkim savjetima kako bi trebalo pisati...“ Danko GRLIĆ, Filozofija i umjetnost III, Zagreb – Beograd 1988, 154-155.