Istorija je dala sasvim pristojan broj primjera utjecaja politike i religije na nauku i naučnike. Religija, koja je sve do pojave sekularnih društava imala i politički utjecaj, nemali broj puta je obratila pažnju na naučna istraživanja. Nije svaki put taj utjecaj religije bio ograničavajući i kažnjavajući – čak su se vjerski službenici često bavili naukom (ili pretečom nauke, poput astrologa-astronoma). Gerbert D'Aurillac, koji će 999. postati papa Silvester II, bavio se matematikom, naročito geometrijom. Ne treba izostaviti činjenicu da su u mnogim civilizacijama, ne samo u hrišćanskim/kršćanskim društvima upravo sveštenici/svećenici bili ujedino i najobrazovanije osobe te se nauka, više u formi nekog učenjaštva, kroz polimate, njegovala upravo u tim slojevima društva. No, nekada je to zaista bilo iz radoznalosti i želje za saznanjem, a nekad – prosto radi uspostavljanja sistema kontrole naroda i opresije.

Počnimo od mitologije, koja upozorava šta se desi kada čovjek ,,preuči" i traži spoznaju - kazne bogova i slične stvari. ,,Spoznaj samog sebi" (Gnothi seauton) je bilo praćeno s ,,ali ničeg previše", kao opomena onima koji bi da sad tu nešto ganjaju neku istinu o svijetu.


O čemu govori mit o Prometeju?

Suprotstaviti se religiji, kroz neko učenje ili objašnenje fenomena, koje se ne slaže s mitskom propovjedi i objašnjenjem, svakako je tumačeno kao hereza i kažnjavano, Već o tome što se može dogoditi kada se spoznajom suprotstavi bogovima prikazano je u mitu o Prometeju. Prometej, taj vješti zanatlija i majstor, donosilac vatre, a time i svjetla čovječanstvu, koji je ove plemenite, ali opasne darove ukrao od olimpskih bogova, biva kažnjen time što je prikovan za stijenu gdje mu orao – inače obličje Zevsa, kljuca živom jetru, koja se stalno obnavlja i tako produžava agoniju. I ne samo to – Zeus je, bijesan zbog ovog lučonoše iz plemena starih bogova, koje je Zeus lično svrgao s prijestola, već dugo imao pik na Prometeja, jer je ovaj prevario bogove: ponudio im je vreću kostiju i loja, koja je izgledala veća od vreće s mesom, te tako pokazao da ni olimpski bogovi nisu sveznajući. Sam svevideći Zeus je greškom odabrao vreću s kostima i lojem.

Dakle, Prometej je bio neko ko uvijek izaziva i preispituje bogove, njihovu nepogrešivost. U suštini – Prometej je i lučonoša i heretik. Zbog njegovog preispitivanja bogova, odnosno dogme, bogovi s Olimpa kreiraju Pandoru i njenu kutiju punu pošasti i šalju je naivnom Prometejevom bratu Epimeteju, koji kutiju otvara i oslobađa sve nevolje koje bogovi šalju Prometejevoj kreaciji – čovječanstvu.

„Evo što će vam se dogoditi ako ne poštujete dogmu“, poruka je mita o Prometeju u Heziodovoj Teogoniji. Međutim, čak i u mitu o Prometeju postoji jedan trag pobjede racionalnog opažanja i nauke – ta nesretna jetra Prometejeva nije uzalud odabrana kao organ mučenja. Još onda su stari Grci uvidjeli kako ovaj organ ima određenu moć regeneracije, dakle naučnom metodom opsevacije su došli do određenog zaključka koji je inkorporiran u mit.


Edip: čovjek koji je znao sve, a nije znao ništa - prva kritika racionalne spoznaje, mitski primjer kazne zbog znanja

I tu nije kraj prijetećim porukama racionalnom razmišljanju čovjeka i pokazivanju nadmoći nerazumljivih sila zaštićenih dogmom. U mitu o Edipu srećemo varijaciju na ovu temu. Edip, istovremeno je i najmudriji čovjek koji je odgovorio tačno na zagonetku svete Sfinge, i „onaj koji ništa ne zna“ – jer ubija oca i ženi rođenu majku u neznanju. Mit o Edipu je upozorenje na ograničenost ljudske racionalne spoznaje, odnosno ograničenost onoga što nazivamo naučna spoznaja te upozorenje da „više sile“ imaju svoje planove i da „čovjek snuje, bog određuje“.

I to upozorenje da nauka i racionalna spoznaje ne bi baš trebale prelaziti granicu onoga što je u nekom vremenu autoritet vlasti – bilo religijska institucija ili sekularna vlast, prati nas i do danas.


Suđenje Sokratu

Sokrat je u svoje doba bio blizak onome što danas smatramo naučnikom. Filozofija u njegovo doba je bila način traženja istine o svijetu te s pravom možemo uzeti Sokratovo suđenje i smrt kao primjere političkog utjecaja na nauku. Sokrat je osuđen na smrt voljom demokratskog polisa Atene, odnosno onih koji su u Ateni imali pravo glasa i bili članovi porote – slobodni muškarci.

Suđenje Sokratu održano je 399. p. n. e. kako bi se utvrdila filozofova krivnja po dvije optužbe: asebeia (bezbožnost) protiv atenskog panteona i korupcija mladih ovog grada-države; tužitelji su naveli dva Sokratova pokvarena čina: "nepriznavanje bogova koje grad priznaje" i "uvođenje novih božanstava".

Sokratova smrtna presuda bila je pravna posljedica postavljanja političko-filozofskih pitanja svojim studentima, što je rezultiralo dvjema optužbama za moralnu korupciju i bezbožnost. Na suđenju je većina dikasta (porotnici - muški državljani izabrani ždrijebom) glasala da ga osude po obje optužbe. Još uvijek traju rasprave da li je Sokrat bio nevina žrtva, žrtva političkih neprijatelja ili je grad-država odlučio da je Sokrat zaista smetnja, jer je uvrijedio božanstva. Ovu potonju tvdnju – da je, iz aspekta onog vremena i situacije „Sokrat bio kriv“ i da se nije radilo o političkoj farsi 2009. godine iznio je klasičar profesor Paul Cartledge sa Univerziteta Cambridge.

Prema profesoru Cartledgeu, kako se navodi u članku na stranici Univerziteta Cambridge, Sokrat nije bio samo nesretna žrtva opake političke osvete, već žrtveno janje koje se koristilo za napad samočišćenja unutar kulture koja je po svojoj vrsti vrlo različita od naše – ma kako mi mislili da su nam stari Grci bliski, to je jedna kultura i civilizacija u kojoj se moderan čovjek zapravo ne bi snašao.

Umjesto izmišljene, namjerne optužbe, Cartledge tvrdi da je optužba za "bezbožnost" važna (i zapravo smatra da je ova optužba bila važnija od optužbe za „kvarenje mladeži“). Stari Grci bili su, naposljetku, instinktivno religiozni ljudi, koji su vjerovali da njihove gradove štite bogovi koje je potrebno umiriti.

Mnogima se moralo činiti kao da ti bogovi nisu bili sretni nakon godina katastrofe koje su prešle do 399. godine prije Krista. Atenjani su vjerojatno iskreno smatrali da su nepoželjni među njima uvrijedili Zeusa i njegova božanstva.

Sokrat, nekonvencionalni mislilac koji je dovodio u pitanje legitimnost i autoritet mnogih prihvaćenih bogova, uklopio se u tu mjeru. Što je još gore, tvrdio je da ga vodi njegov unutarnji daimonon - izraz za koji je možda mislio da znači "intuicija", ali koji se također mogao tumačiti kao mračan, natprirodan utjecaj nedostupan konvencionalnim vjernicima i praktičarima.

I što je najvažnije, profesor Cartledge tvrdi da su te optužbe bile potpuno prihvatljive u demokratiji atenskog tipa. Za razliku od modernih demokratija, ističe, tužitelji amateri iznijeli su optužbe pred porotom od 501 običnog građanina "dobre reputacije" koji su djelovali u ime onoga što su smatrali javnim interesom. Ako bi tužiteljstvo moglo dokazati da je okrivljenik odgovoran za ugrožavanje javnog dobra, vjerojatno će biti proglašen krivim.

Premda je stav profesora Cartledgea bio tumačen kao kontroverzan, možda je zapravo bliže istini šta se dogodilo – Sokrat se zamjerio duhu vremana, praktično unosivši ideje ateizma praćenog unutrašnjim čovjekovim moralom, koji mora biti prisutan ondje gdje nema srdžbe bogova, kako bi svijet bio pravednije mjesto za življenje.

Sokrat je umro 399. nakon što je popio pripravak od biljke kukute (Conium maculatum, porodica Apiaceae) koju su Atinjani koristili kao zvanični sudski otrov.


Giordano Bruno: heretična teza o više svjetova

Kada je 17. februara 1600. godine na lomači spaljen dominikanski redovnik Giordano Bruno, nije to bilo tek zbog kopernikanskih teza, koje su polako počeli zastupati i drugi učenjaci tog vremena, poput Tycha Brahea (1587.). Jednim dijelom, pao je na zub inkvizicije zboj panteističkih ideja, koje su svakako bile heretičke za to doba, ali ono što mu je najviše presudilo jesu njegove kosmološke teze. Naime, Brunova kozmologija razlikuje „sunca“ koja proizvode vlastitu svjetlost i toplinu, a oko njih se kreću druga tijela i „zemlje“ tj. planete koje se kreću oko sunca i primaju svjetlost i toplinu od njih. Bruno je sugerirao da su neki, ako ne i svi, objekti klasično poznati kao nepokretne zvijezde zapravo sunca. Prema astrofizičaru Stevenu Soteru, u tekstu publikovanom na Discoveru pod naslovom „Defending Giordano Bruno: A Response from the Co-Writer of 'Cosmos'“ Bruno je bio prva osoba koja je shvatila da su zvijezde druga sunca sa svojim planetima.

Sama ideja beskonačnosti prostora odnosno svemira koakvog ga mi sad doživljavamo (mada ne možemo tvrditi da je beskonačan) je nešto što je Bruno mogao preuzeti od rimskog filozofa Lukrecija (Titus Lucretious Carus, 99. p. n. e. - 44 p. n. e) koju ovaj iznosi u svom kapitalnom didaktičkom djelu De rerum natura („O prirodi stvari“). Originalnost Brunove kozmologije nije u beskonačnosti prostora, nego u tome da ovaj svijet nije možda jedini.

Ako nije jedini, postavlja se pitanje ko ili što je stvorilo druge svjetove? Svete knjige ne pišu da je Bog stvorio i druge svjetove – kako to da svete knjige ne znaju? Ako nije Bog Biblije, onda su to možda neki drugi bogovi, što ruši monoteističke postavke dogme.

A ako te svjetove nisu stvorili neki bogovi, onda to znači da je i ovaj naš svijet – Sunce, Zemlja – mogao nastati bez boga. Ono što mi danas znamo – da postoje zvijezde van Sunčevog sistema i da oko njih kruže planete koje zovemo egzoplaente, a oko tih planete kruže i prirodni sateliti, koje zovemo egzomjeseci – dakle, naučna činjenica, za koju su ljudi dobili i Nobelovu nagradu – bila je smrtna presuda Giordanu Brunu.


Galileo Galilej – svete knjige nisu autoritet za nauku

Svakako je jedan od napoznatijih primjera političke opresije na štetu nauke, naučnika i filozofa primjer Galilea Galileja. Premda nije spaljen kao Bruno, Galilej je prolazio kroz ono što danas nazivamo mobing sve do suđenja i presude. U početku Crkva nije toliko Kopernikove ideje – da Zemlja nije centar sistema, nego Sunce – smatrala nezgodnim. To vidimo i po tome što učenjaci sve do početka 17. vijeka nisu baš bili proganjani zbog zastupanja Kopernikovih ideja. Kopernik je prvi put svoje ideje iznio u „Malim komentarima“ (Commentariolus) 1514. a tek je 1532. završio Dē revolutionibus orbium coelestium.

Sto godina nakon prvih ideja o heliocentrizmu, 1613. godine počinje proganjanje jednog od nositelja kopernikanskih ideja, Galileja. Međutim, suprotno uvriježenom priči o tome kako je Galileo postao neprijatelj br. 1 Crkve, u svemu tome su imali veliku ulogu i svjetovni moćnici, ne samo Crkva.

Galileo je branio heliocentrizam na temelju svojih astronomskih zapažanja iz 1609. Potkraj 1613. vojvotkinja Christina od Firence (inače regentica Toskane) imala je sukob s jednim od Galilejevih prijatelja i sljedbenika, Benedettom Castellijem, oko biblijskih primjedbi na kretanje Zemlje. Potaknut ovim incidentom, Galileo je napisao pismo Castelliju u kojem je objasnio da heliocentrizam zapravo nije u suprotnosti s biblijskim tekstovima, te da je Biblija autoritet za vjeru i moral, a ne za nauku. On tu piše kako se čovjek u pogledu spasenja duše mora pokoriti Svetom pismu, ali da se pri objašnjenju prirode mora voditi rezultatima naučnih istraživanja. Ovo pismo nije objavljeno, već je cirkuliralo unaokolo. Dvije godine kasnije, Galileo je napisao pismo Christini u kojem je svoje argumente prethodno iznesene na osam stranica proširio na četrdeset stranica. Svojim odgovorom, Galileo je na sebe navukao mržnju – i pozornost Inkvizicije. Zapravo, ovdje on dovodi u pitanje biblijski autoritet i zato ga Rim počinje smatrati jeretikom.

1614. napada ga Peter Caccini, koji tom prilikom matematiku naziva đavolskom naukom te dodaje kako bi pristalice ove nauke trebalo protjerati iz Crkve. Ovo je vrijeme kada se pojavio protestantizam i počeo mrstiti konce u pogledu broja sljedbenika Katoličkoj crkvi. Prisjetimo se – 1514. Martin Luther je napisao Devedeset pet teza. Do 1615. godine, Galilejevi spisi o heliocentrizmu bili su predani rimskoj inkviziciji. U suštini, ovo je značilo podizanje tužbe protiv Galileja. Predao ih je pater Niccolo Lorini, koji je tvrdio da su Galileo i njegovi sljedbenici pokušavali reinterpretirati Bibliju, što je smatrano kršenjem Tridentskog koncila i izgledalo je opasno poput protestantizma. Lorini je posebno citirao spomenuto Galilejevo pismo Castelliju. Galileo je otišao u Rim braniti sebe i svoje ideje. U decembru te godine, Galileo je izveden pred sud i Teološki savjet je donio presudu da je njegovo mišljenje jeretičko, a da tvrdnja da se Zemlja okreća oko Sunca – glupa. U martu 1616. iz ovih razloga Kopernikovo djelo biva stavljeno u indeks – do tada Crkva nije puno obraćala pažnju na njegovo djelo. Nikola Kopernik je tada bio već pola vijeka mrtav, ali su ga Galilejeva pisma i rasprave praktično ponovo pokopale. Do tada njegovo djelo je prolazilo ispod radara inkvizicije i nije se toliko smatralo opasnim, samo možda nekom „budalaštinom“ na koju ne treba puno obraćati pažnju.

Nakon toga, Galileo se povukao u osamu svoje kuće gdje je produžio rad na nauci, misleći da će naći dovoljno jake argumente da dokaže svoju poziciju. Međutim, pogrešno je mislio – ovakvim dogmatičarima jednostavno ne vrijedi pričati (zvuči poznato?). Napisao je Dijalog o oba sistema svijeta, koji je, s dozvolom cenzure izdat 1632.

To je djelo u kojem tri lica u obliku dijaloga raspravljaju o Ptolomejevom geocentričnom i Kopernikovim heliocentričnom sistemu. Upravo zbog tog djela na kraju Galileo 1632. mora otići u Rim pred Sud inkvizicije. Tu mu je 22. juna 1633. izečena presuda, kojom je osuđen na tamnicu i pokoru. Klečeči je u toku tri godine svake nedjelje morao da se iskrenim srcem zaklinje da se odriče vjerovanja u svoju zabludu i jeres. No, priča kaže da je onda rekao „Eppur si muove!“ - „Ipak se kreće“ (op. a. Zemlja oko Sunca). Poslije se na Galileja smilovao papa Urban VII, poslavši ga 1634. u kućni pritovor u Galilejevu vilu u Arcetri, kod Firence, gdje je fizičar proveo ostatak svog života i napisao neka od svojih važnih djela na polju fizike.

Primjera ima još. Izdvojimo samo neke.


Antinaučni tandem: Staljin i Lisenko

Pseudonaučni koncept temeljen na marksističko-lenjinističkoj ideologiji i neo-lamarkizmu postao je međunarodno poznat kao 'lizenkoizam'. Nazvan tako prema tvorcu, agrobotaničaru Trofimu Lisenku, ovaj koncept kaže da su u usjevima poput pšenice, utjecaji okoliša nasljedni preko svih stanica organizma. Lizenkoizam se primjenjivao u poljoprivredi tijekom Staljinovog doba s katastrofalnim posljedicama, a utjecaj se osjećao i u zemljama Istočnog bloka.

Od 1934. do 1940. godine, pod Lisenkovom paskom pseudonauke i uz Staljinovo svesrdno odobrenje, mnogi su genetičari pogubljeni uključujući Isaaka Agola, Solomona Levita, Grigorija Levitskog, Georgija Karpečenka i Georgija Nadsona ili poslani u radne logore. Poznati sovjetski genetičar i predsjednik Poljoprivredne akademije Nikolaj Vavilov uhapšen je 1940., a umro je u zatvoru 1943.

1936. američki genetičar Hermann Joseph Muller (inače dobitnik Nobelove nagrade za medicinu ili fiziologiju 1946. za izučavanje utjecaja zračenja na genetički materijal) dolazi u tadašnji Lenjingrad sa svojim vinskim mušicama – model-organizmom. On je u SSSR-u je kritikovan kao buržuj, kapitalist, imperijalist i promicatelj fašizma, pa je napustio SSSR i vratio se u Ameriku. Godine 1948. genetika je u SSSR-u službeno proglašena „buržoaskom pseudonaukom". Više od 3000 biologa bilo je zatvoreno, otpušteno ili pogubljeno zbog pokušaja suprotstavljanja lisenkoizmu, piše Vadim Birstein u knjizi The Perversion of Knowledge: The True Story of Soviet Science, a genetička istraživanja su praktično uništena sve do Staljinove smrti 1953. Zbog lizenkoizma prinosi usjeva u SSSR -u su opali. Nakon toga, vrata SSSR-a se polako otvaraju za međunarodnu nauku, mada ne dovoljno. Zemlja je tih godina teško pogođena epidemijom poliomijelitisa, i Albert Sabin šalje svoje sojeve virusa kako bi u SSSR-u mogli proizvoditi vakcine, piše dr. Peter Hotez u svom članku „Anti-science kills: From Soviet embrace of pseudoscience to accelerated attacks on US biomedicine“ , u kojem se osvrće i na lisenkoizam. On kaže kako su, istina, SSSR sarađivale i na poboljšanju vakcine protiv velikih boginja, što je doprinijelo eradikaciji ove opake bolesti, ali Hotez nastavlja:

„Bez obzira na to, državna opresija sovjetskih naučnika se nastavila, a Hruščov je podržavao Lisenkov rad. Štoviše, fizičar i otac sovjetske hidrogenske bombe, Andrej Saharov, dobio je Nobelovu nagradu 1975. zalažući se za ljudska prava, ali je nakon toga uhapšen i prognan u Gorki. Matematičar i šahovski prvak, Natan Sharansky, uhapšen je 1977. pod optužbom za izdaju i zadržan u samici prije nego što je pušten putem razmjene zarobljenika, a kasnije je emigrirao u Izrael 1980. godine.“

U komunističkoj Poljskoj lisenkoizam je agresivno guran državnom propagandom. Državne novine pisale su o „šteti uzrokovanoj buržoaskim mendelizmom-morganizmom" i o „imperijalističkoj genetici", usporedivši je s Mein Kampfom.


Američki lov na vještice: crvena uzbuna protiv nauke

No, ne treba se zavaravati da su ovakvi progoni mogući samo zbog dogme religije ili autokratskog režima. Proganjanja, saslušavanja i stigmatizacije naučnika se mogu dogoditi i u demokratskim društvima, doduše, na mnogo manjoj skali. Naučnici, premda ih se ne šalje u logore i ne ubija, mogu prolaziti kroz teror i u modernom, demokratskom društvu. Jedna od najpoznatijih žrtava ovakvih dešavanja svakako je američki naučnik Robert Oppenheimer, voditelj Manhattan projekta stvaranje nuklearne bombe.

Politički sukob poznat kao makartizam ili „crveni strah" (eng. McCarthyism, Red Scare) počeo je oko 1949. godine, ubrzo nakon što su Sovjeti testirali svoju prvu atomsku bombu i što je započela utrka u naoružanju između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Ovo je praksa koju je podstakao američki republikanski senator iz Wisconsina Joseph McCarthy, a radi se o stvaranju fabrikovanih optužbi za suberziju i izdaju vezano za komunizam, optuživanje ljudi da su sovjetski špijuni. Neke od žrtava ovoga su i Charlie Chaplin, Linus Pauling, Albert Einstein, Bertold Brecht, Richard Feynman.

Robertu Oppenheimeru je ukinuta sigurnosna propusnica s obrazloženjem da je nepouzdan, da nije podržao program hidrogenske bombe i da je uspostavio dugogodišnje ljevičarske veze 1930-ih. U stvarnosti, nakon Drugog svjetskog rata, Oppenheimer je snažno lobirao za međunarodnu kontrolu atomske energije, predlažući da se Sovjetski Savez i Sjedinjene Države podrede nadnacionalnoj organizaciji osmišljenoj tako da omogući razmjenu informacija o atomskoj energiji u miru, a razvoj oružja svede na minimum.

Uprkos ogromnom doprinosu američkom nuklearnom programu, Oppenheimer je bio žrtveno janje, i nazivan je „okorjelim komunistom“ i špijunom. U ulozi političkog savjetnika Oppenheimer je stekao brojne neprijatelje, FBI je pratio njegove aktivnosti još prije rata.

Edward Teller sudjelovao je na sigurnosnom saslušanju kao jedini veliki naučnik koji je svjedočio protiv Oppenheimera. Teller je rekao FBI-u da je Oppenheimerovo protivljenje H-bombi odgodilo napredak projekta. FBI je otišao toliko daleko da su prisluškivali Oppenheimerov kućni telefon i njegove razgovore s advokatima te davali transkripte Američkoj komisiji za atomsku energiju (Atomic Energy Commission-AEC) koja je navodno vodila nepristranu istragu o optužbama protiv Oppenheimera. Mnogi vrhunski naučnici svjedočili su u ime Oppenheimera. Ipak, nedosljednosti u njegovom svjedočenju i njegovo nestalno ponašanje na sudu uvjerili su neke da je nepouzdan i da predstavlja mogući sigurnosni rizik. Godine 1953. Oppenheimer je zbog sigurnosnog rizika suspendiran iz programa nuklearne bombe, a glas protiv Hladnog rata je ušutkan. Deceniju nakon ovih događaja, 1963. predsjednik Lyndon B. Johnson pokušao je ispraviti ove nepravde odajući počast Oppenheimeru prestižnom nagradom Enrico Fermi Komisije za atomsku energiju.

Ovim se primjeri ušutkivanja, prijetnji i zlostavljanja naučnika od strane određenog sistema ne završavaju niti su ovo svi primjeri – samo oni najizraženiji i najpoznatiji.

Autorica: Jelena Kalinić, Quantum of Science

Tekst prenosimo uz dozvolu autorice