Krepost hrabrosti učeni je Aristotel stavljao na prvo mjesto među krepostima ne zato što bi bila najvažnija, nego jer je za svaku krepost koja se vodi ostvarenjem pravde i većega dobra potrebna hrabrost. Nužno je najprije svladati svoju vlastitu kukavštinu jer je ona, kao i strah, prirođena čovjeku. U tajnu ljudskoga zla spada kukavština, posebno u nepriznanje grijeha, pa za nju nalazi krivca izvan sebe, tisuće isprika i opravdanja, štoviše u svojoj izopačenosti sklon je vlastiti kukavičluk proglasiti i hrabrošću.

Neki autori smatraju da je hrabrost univerzalna krepost, da je cijene sve kulture, dok se kukavičluka stidi i sam kukavica. Nažalost, temeljitiji uvidi u ljudsko ponašanje ipak govore suprotno. Tek manjina cijeni hrabrost, a rijetki se stide svoga kukavičluka. Ustvari, većina ljudi više podržava kukavičluk nego hrabro mišljenje i djelovanje. Deklarativno se, doduše, redovito izjašnjavamo za hrabrost. Naše religijske prakse prepune su veličanja mučenika i svjedoka. Pritom, međutim, uvijek se slave hrabri ljudi iz prošlosti. Baš onako kako Isus i prekorava svoje suvremenike jer dižu spomenike prorocima koje su njihovi očevi ubijali, dok se sami ponašaju slično svojim očevima, "ubijaju" pravednike. U sadašnjosti hrabre se proglašava izdajnicima, a slavi se zločince i favorizira kukavština.

Svladavanje straha i kukavičluka podrazumijeva hrabro računanje na samoću i progon, društveno šikaniranje i izolaciju, pa i nasilnu smrt. Kukavičluk je s druge strane redovito korisniji i isplativiji. Uz to ima bezbroj maski, i onu najzavodljiviju – masku hrabrosti. I u našem vremenu ljudi se služe maskiranjem svoga kukavičluka. "Princip tolerancije" često nije ništa drugo nego "opresivna tolerancija" (H. Marcuse), prisila moćnih i grešne strukture na odricanje od osobnoga stava. Lažni optimizam onih na vlasti ili njihova ideologija pomirenja često imunizira istinu i poništava nužnu hrabrost za ostvarenje društvene pravde. Naime, ideolozi pomirenja – skrivajući se iza "božanske pozicije" miritelja – hrabre istinoljupce i borce za pravdu proglašavaju agresivnima i konfliktnima i tako ne dopuštaju nužne ozdravljujuće konflikte.

"U strukturama gdje se prezire i kažnjava mudrost, znanje i stručnost, najprije nastradavaju moralni, a moć i poziciju priskrbljuju si tri vrste ljudi: sebični prepredenjaci, opasni mediokriteti i glupavi siledžije", piše Ivan Šarčević u tekstu O grešnoj strukturi

Ponajviše se kukavičluk suvremenih ljudi skriva iza tzv. političke korektnosti i duhovnjačkog razumijevanja evanđeoskoga mira i pomirenja. Korektnost je sveprisutni surogat za krepost hrabrosti. Politička korektnost prividno postavlja za cilj poštivanje drugoga i mir sa svima, ali ustvari završava u nijekanju činjenica, poricanju istine i obrani iskrivljene slobode onih koji imaju moć, završava u obrani "slobode" koja je, kako Pavao kaže, "izlika tijelu", izlika svojoj sebičnoj samovolji. Politička korektnost je maska suvremene ljudske kukavštine. Preplavila je naša društva, institucije i odnose. Zarazila je mnoge i učinila od njih moralne kukavelje. Ta kukavička korektnost ima i svoje drugo ime – neutralnost. Neutralnost je ustvari posljednji ishod političke korektnosti, izmicanje od stava, bijeg od odgovornosti, u konačnici kukavički stav straha za sebe.

O neutralnosti je još davno pisao veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji. Na samom početku putovanja kroz onostrani svijet, od Pakla do Raja, Dante je pitao svoga učitelja i vodiča Vergilija zašto se u predvorju Pakla natiskalo neobično silno mnoštvo duša. Vergilije mu je odgovorio da su to "neutralni" (ignavi – duhovni ljenjivci, mlitavi, mlaki, kukavice, neodređeni...). Čitav su život živjeli samo za sebe i vrtjeli se oko sebe. Nikada se nisu stavili niti na stranu dobra niti na stranu zla. Oni su "anđeli" koji u pobuni Lucifera, nisu stali ni na Božju ni na Luciferovu stranu. To je jedina vrsta ljudi koju prezire i Bog i njegovi dušmani. Na zemlji, nastavio je Vergilije, neće ostati ni traga njihova postojanja, a kada skončaju svoje beskorisne živote neće ih primiti ni Raj ni Pakao, jer bi se i najgori zločinac, pogledom na te spodobe, imao razloga uzoholiti.

Vergilije je s prezirom gledao na te ljude, tražio o Dantea da o njima ne razmišlja nego da ubrza hod. Dante nije mogao doći k sebi da ima toliko neutralnih, osim "anđela", biblijskih Ezava i Poncija Pilata, osim Celestina V. koji je utekao od službe nakon izbora, da ima toliko kukavica, toliko mrtvih ljudi još za "života" koje čak ni Pakao ne prima a koji su u konačnici pomogli zlim moćnicima da vladaju. I plakao je. Je li Dante plakao za to što se sjetio ljudi, svojih prijatelja koji su šutjeli, bili anđeoski neutralni kada je nepravedno odijeljen od obitelji, protjeran iz rodnoga grada Firenze i u njega se do smrti nije mogao vratiti? Ili je Dante plakao i nad sobom sjećajući se svoga kukavičluka?

Tekst je objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (lipanj 2016), a preuzet uz dopuštenje autora.

.