Nema ni savršenih ljudi ni savršenih zajednica. Zajednica – od obitelji, preko manjih i većih institucija, sve do naroda i složenijih društava – opravdava svoje postojanje ako njezini članovi nastoje oko istine i pravde, ako se u njoj osjećaju slobodno, vode se međusobnim poštivanjem, radom za zajedničko dobro, jednakom ako ne većom brigom za bližnje nego za sebe; ako njezini članovi komuniciraju otvoreno i iskreno sve do opuštenog humora i zajedničkih slavlja.

Zdrava zajednica pokazuje se i po tome što njezini članovi unutar nje, a ne izvan nje, iskazuju svoje najbolje strane, ako se u toj zajednici poštuju kompetentniji i moralniji te se njima povjeravaju odgovornije službe; ako ima uviđavnosti i strpljenja sa svojim "neprilagodljivim" i "grešnim" članovima; ako ta zajednica kao cjelina, s materijalnim i duhovnim potencijalom, opravdava svrhu svoga poslanja unutar šireg društvenog konteksta a ne promatra se kao struktura koja je samoj sebi svrha.

Zajednica se rastače ako njezini članovi zaboravljaju ili odbacuju njezin viši smisao, a vode se makijavelističkim načelom laktašenja, ako, dakle, misle samo na svoje povlastice i poziciju te ne biraju sredstva da do nje stignu. Zajednica se urušava i ako u njoj dominira ideologija političke ili religijske isključivosti; ako se pribjegava negativnoj selekciji pa tu zajednicu vode manje sposobni, vlasti podobni ili sebični tipovi koje svoje interese stavljaju na mjesto zajedničkog dobra.

Zajednica se urušava ako se stvaraju isključivi klanovi, intelektualne ili vlastodržačke interesne oligarhije koje velikim riječima i prividom odgovornosti pokrivaju svoju moralnu mizeriju i usko koristoljublje. Takva se zajednica pretvara u ljudski zvjerinjak, u strukturu stvarnih ili potisnutih permanentnih konflikata gdje narcisoidna samopotvrda nadilazi prijateljevanje, gdje se gasi pozitivni duh kritike, entuzijazam i vizije, a nastupaju laži, klevete i spletkarenja, nesloboda, juridička kontrola, lažni mir, argumenti sile i vlasti. Takva zajednica gubi odnos s realnošću, vrti se samo oko sebe i iznutra izjeda. Troši se u ličnim osvetama i u borbi protiv unutarnjih neistomišljenika i vanjskih neprijatelja.

I relativno dobre zajednice – povijest nam to potvrđuje – znaju se pretvoriti u grešne strukture u kojima vlada darvinizam, a glavnu riječ imaju opaki kojima je osnovni pokretač djelovanja destrukcija dobra. Nema, naravno, nigdje čistih tipova pa naše opisivanje podliježe uopćavanju. Važno je, ipak, uočiti da se u grešnim strukturama profiliraju namrgođeni ljudi i već spomenuti opaki. O opakima ćemo u sljedećem tekstu, a sada nešto o mrgudima.

Ima u zajednicama namrgođenih koji hodaju patnički potišteno kao da se teret svega svijeta obrušio na njihova krhka leđa, a oni "apsolutni" nesretnici, žrtve nepravdi i loših odnosa. Redovito nisu nasilni, premda izvanjski tako izgledaju. U stvari, oni traže zaklone i nedodirljivost, poznaju svoje granice, znaju koliko vrijede, ali ne dopuštaju da ih se dira: niti kudi njihove mane niti hvali njihove vrline. Najčešće su reski, nervozni i otresiti, i na lijepu riječ. Stalo im je do istine i pravde, ali smatraju da se one ne mogu ostvariti pa je besmisleno išta poduzimati. Programirano se iskosuju i na pogled blagosti i suosjećanja, kao da su svi krivi za njihovo opće stanje nesreće i besmisla. Obitelj i zajednica, bližnji i drugi su za njih neotklonjivi udes za kojega doduše osjećaju odgovornost, no niti ga hoće mijenjati niti imaju hrabrosti iz njega se izdvojiti.

Druga vrsta namrgođenih su uspravni i uznositi. Kao "hodajući spomenici" žive u osjećaju da još nije otkrivena njihova veličina. Najčešće se izvanjski vladaju uljudno, mrtvoozbiljno i suzdržano sve dok se ne ugrozi njihov interes i njihova spomeničnost ne počne stavljati u normalne ljudske mjere. Tada se rasrde do neprepoznatljivosti. Kao da su na zemlji zato da se u njih uvijek gleda kao primjer i pita u najvažnijem. Njihova oholo namrgođena lica govore drugima da moraju zaslužiti njihovu pažnju. Primjećuju samo one koje hoće primijetiti i koji im mogu biti od koristi. Slično prvima i ovi su mrgudi nezahvalni samotnici, zaboravljaju učinjeno im dobro pa u neprijatelje obrću i one na čijim su krilima "letjeli". No dok prvi bježe u izolaciju, ovi su vrlo aktivni ako im zajednica, čak i njihovi hvalitelji i pomagači, kao niža vrsta, mogu biti sredstvo ugode i reputacije. Zato uvijek dobro žive, snalaze se u svakoj vlasti i režimu.

Jer teško prihvaćamo izravnu kritiku, kao dobar lijek našim ljudskim manama, tako i poniženoj ili oholoj namrgođenosti, stari su predlagali neizravno (samo)relativiziranje kroz šalu i humor, ne prazne viceve, niti usiljeno zajedništvo i zlurado cerenje. Doista, ako smo namrgođeni, izbjegavamo vedrinu bližnjih i njihov autentični humor. To nas dovodi pred zrcalo odgovorne humanosti i pred obraćenje od farizejske neupitnosti. Svima nam, zacijelo, nedostaje i šale i humora, jer smo često tako lažno, patnički ili mesijanski namrgođeni.

Autor: fra Ivan Šarčević. Tekst je objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (listopad 2016), a preuzet uz dopuštenje.