Ima ozlojeđenih ljudi zbog pretrpljenih stvarnih ili izmišljenih nepravdi. Nekima utroba kipti od srdžbe, ali se na vani ponašaju kukavički i ulizivački, oportunistički i kameleonski, onako kako traži vlast, okolina ili prilike, ili prema uobraženoj dobroj slici o sebi. Liježu i ustaju u nemiru i jedu, smišljaju taktike promjene. No, jer su pred višima od sebe poltroni, svoj srdžbu istresaju na slabije, na bližnje i podređene koji ih vole ili koji su moralniji od njih. Ono što srditi mogu ispletkariti i učiniti u svojoj srdžbi, to poštenima ne pada ni na pamet.

Srdžba je dvoznačna. Može biti zdrava ako nas potiče da se razborito i bez nasilja zauzimamo za pravdu. Može biti uništavajuća tako da zapali i opustoši sve odnose, ako je nasilna, prekomjerna i nepravedna. Može biti samouništavajuća za srditoga ako se skuplja i ostaje unutra, ako takav smatra da ništa ne može promijeniti. Ozlojeđenost i ogorčenost, zlopamćenje i srdžba sažižu nutrinu i odnose. I nikada se ne zna kada unutarnje srditi a na vani staloženi čovjek, može pobjesnjeti.

Nekima je srdžba kao slama, plane i za tren nestane u pepelu slomljenih emocija i izlomljena govora. U nekih srdžba neugasivo tinja kao užgani panj, godinama ih izjeda, pa kako stare, sve su srditiji. Napuhane oholice i zavidnike, na vani stegnutih emocija, šaputajuća govora, biranih riječi, čak svetih riječi, zna čitav život izjedati srdžba prema boljima i poštenijima od njih. I u trenucima kada se nekontrolirano otkoči njihova namještena ustava srdžbe, pokazuju se goropadni i nasilni do neprepoznatljivosti.

I hrabrost i kukavičluk mogu proizlaziti iz srdžbe ili njome biti poticani. Srdžba je teška ljudska mana ako nije upravljana razborom, umjerenošću i ciljem uspostavljanja pravde. Ako jest, onda se radi o pravednoj ili svetoj srdžbi. Ako se netko ne može naljutiti i rasrditi zbog laži, nepravde ili zla, onda tomu čovjeku nešto bitno nedostaje, nekarakteran je, hotimično dvoličan i nesolidaran. Takvih je puno među onima koji teže svetosti i savršenosti.

O pravednoj srdžbi, koja revnuje za dobro, mislio je Apostol Pavao kada je govorio da se treba srditi ali ne griješiti, kao i da srdžba mora završiti sa zalaskom sunca, s noćnom molitvom pomirenja pred Bogom, njegovim sudom i pravdom. Sjetimo se Isusove pravedne srdžbe pri izgonu trgovaca iz hramskoga predvorja. Posve je suprotna načelu kojeg sebični profiteri i narcisoidni duhovnici savjetuje ljudima: Nemoj se uzbuđivati! Isus se rasrdio, jer je revnovao za Božji dom. Protjerao je trgovce koji su od kuće molitve pravili špilju razbojničku.

"Jedno je srdžba koja dolazi iz nestrpljivosti, drugo je ona koja se hrani revnošću; prva se rađa iz mane, druga iz kreposti" (Grgur Veliki). Prva vodi u zlo, druga je pod kontrolom razuma, služiteljica dobru i u takvim slučajevima je krepost. Nju pokreće nada da se stvari mogu promijeniti na bolje, da se i onaj na koga se usmjeruje – kao što se Isus prekoravajućom srditošću obraćao farizejima, saducejima i učenicima – može prisabrati, obratiti i činiti dobro. Pravedna ili sveta srdžba ne želi zlo drugome, nego baš suprotno, samo dobro. Takva srdžba ima svoj razlog u tuzi, u boli, u "pesimizmu" koji realno sagledava stvari, ne bježi u depresiju, nego pozitivno izaziva i nastoji proizvesti oslobađajuću reakciju.

Za razliku od srdžbe iz zavisti, pravedna srdžba je samokritična. Ne maskira se niti samoopravdava. Ljudi koji su se lišili zalaganja za istinu, pravdu i dobro, koji su se obukli u privid uljudnosti i svetosti, u lukavstvo uma i praznu političku korektnost kako bi se pokazali boljima nego što jesu, koji su sebe postavili za mjerilo, đavolski koriste krhkost ljudi u srdžbi, hvataju ih u zamku slično kao što su Isusa lažni miroljupci i nečasni vjerski poglavari optužili za tobožnje nasilje u hramu, dok su istodobno mirno propuštali izrabljivanje sirotinje i kriminalne poslove hramskih trgovaca. I danas se opaki poglavari i lažni duhovnjaci lažno skandaliziraju nad svetom srdžbom poštenih, propisuju im Isusovu zapovijed okretanja drugoga obraza, lažno pomirenje, samo da bi oni neometano nastavili svoje nečasno vladanje. Mnogi s oltara traže od ljudi koji trpe nesnosne nepravde po obiteljima, na radnom mjestu, u crkvenim i političkim zajednicama da se ne srde, da se ponašaju evanđeoski više od Isusa, samo da za svoju korist sačuvaju grešnu strukturu. Pravedna srdžba je znak unutarnje slobode, hrabri zahtjev za pravdom, sastavni je dio ljudskosti i nasljedovanja Isusove prakse.

Autor: fra Ivan Šarčević. Tekst je objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (rujan 2016), a preuzet uz dopuštenje autora.