Prema izvještaju UNESCO-a (maj 2020), koji predstavlja prvu analizu utjecaja pandemije COVID-19 na muzeje, 90% muzeja širom svijeta je zatvorilo svoja vrata tokom pandemije, a predviđa se da će 10% muzeja ostati trajno zatvoreno usljed nemogućnosti da finansijski izdrže teret zatvaranja. Američka asocijacija muzeja (AAM) u svom izvještaju o pogođenosti muzeja pandemijom, navela je da bi svaki treći muzej u SAD-u mogao biti zauvijek zatvoren nakon što se iscrpe njihova postojeća finansijska sredstva.

Sektor kulture smatra se jednim od najpogođenijih sektora pandemijom. S jedne strane, radikalno smanjenje turističkih putovanja ugrozilo je ključne izvore finansiranja većine muzeja koji svoje poslovanje baziraju na prihodima od posjetitelja i drugih komercijalnih aktivnosti. S druge strane, čak i oni muzeji koji prihode generišu iz budžetskih sredstava svojih država, nalaze se u nepovoljnom položaju s obzirom na to da se kultura ne smatra "esencijalnom djelatnošću" i da mjere štednje po pravilu najčešće pogađaju sektor kulture, kao i njemu srodne sektore. Iako je većina svjetskih muzeja na zatvaranje usljed pandemije reagovala intenziviranjem online aktivnosti (na svojim web platformama, društvenim mrežama i drugim kanalima komunikacije), UNESCO-ov izvještaj pokazuje da nisu svi muzeji jednako odgovorili na krizu, kao i da nisu svim pojedincima jednako dostupni online sadržaji kulturnih institucija.

Navedena nejednakost uslovljena je geografskom, političkom, društvenom i finansijskom pozicioniranošću muzeja i pojedinaca. Generalno se pokazalo da su muzeji i kulturne institucije koje su prethodno više uključile tehnologiju u svoje aktivnosti, lakše uspostavljale komunikaciju sa publikom za vrijeme zatvaranja u odnosu na one koji su se manje oslanjali na tehnologiju u svom radu.

Posljedično prethodnom navodu o nejednakom odgovoru muzeja na zatvaranje s obzirom na društveni kontekst iz kojeg dolaze, zaključuje se da su muzeji u tehnološki razvijenim (bogatijim) zemljama lakše podnijeli zatvaranje.

Ipak, iako digitalizacija sadržaja i njihovo virtuelno predstavljanje može učiniti muzej vidljivim i prisutnim, procesi online prezentacije i komunikacije ne mogu generisati prihode za većinu muzeja kao što to mogu direktne posjete institucijama. Uz ne previše optimistične prognoze u vezi oporavka turizma i nove rigorozne standarde posjeta (nošenje maske, dezinfekcija ruku, držanje fizičke distance od drugih posjetitelja, jednosmjerna putanja posjete...), nova pandemijska i postpandemijska "normalnost" donijela je i svojevrsno demonoziranje zatvorenih prostora kakvi muzeji uglavnom i jesu. Bez obzira na dužinu trajanja pandemijskog stanja, postoji mogućnost da će pristup posjeti muzejima i sličnim institucijama biti trajno promijenjen.

Kriza u kojoj se očigledno nalazi muzejski sektor širom svijeta postavila je neka nova pitanja, ali i podsjetila na stara:

- Zašto su nam muzeji bitni, šta su oni i koja je zapravo njihova uloga u društvu?

- Kako muzeji mogu i treba da se finansiraju? Da se trebaju osloniti isključivo na komercijalne aktivnosti ili se pak radi o javnim dobrima, te kao takvi, određeni muzeji bi trebali biti finansirani od strane države/društva?

Krajem 2016. godine, krovna muzejska organizacija "Međunarodna mreža muzeja" (ICOM), pozvala je na promišljanje nove definicije muzeja koja bi transparentno sadržavala nove uloge koje muzeji imaju u društvima. Naime, posljednjih 50 godina široko shvaćena i prihvaćena definicija opisuje muzej kao "neprofitnu stalnu instituciju u službi društva i njegovog razvoja, otvorenu za javnost, koja nabavlja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže, u svrhe proučavanja, obrazovanja i uživanja, materijalne dokaze čovjeka i njegovog okoliša”.

Nova definicija, predložena 2019. godine na ICOM-ovoj konferenciji u Kyotu, iako još uvijek nije zvanično izglasana zbog protivljenja određenih članica ICOM-a, znatno je šira i ukazuje na novu ulogu koju muzeji imaju u društvu. Prema predloženoj definiciji:

"Muzej je demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostor, za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Prepoznavajući i adresirajući konflikte i izazove sadašnjosti, muzeji čuvaju objekte i primjerke povjerene im od društva, služe očuvanju raznih sjećanja za buduće generacije i garantiraju svim ljudima jednaka prava i pristup naslijeđu. Muzeji ne služe za profit. Oni su participatorni i transparentni, te djeluju u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice u svrhu prikupljanja očuvanja, istraživanja, tumačenja izlaganja i unaprijeđenja razumijevanja svijeta s ciljem da doprinesu ljudskom dostojanstvu i društvenoj pravdi, globalnoj jednakosti i svjetskoj dobrobiti.“

I upravo je postojeća pandemijska kriza možda najbolji odgovor na pitanje o bitnosti muzeja i "esencijalnoj" potrebni njihovog opstanka, kao i o relevantnosti nove definicije muzeja. Muzeji nisu tu samo da govore o prošlosti, oni aktivno učestvuju u oblikovanju sadašnjosti i budućnosti.

Kao primjer duboke uronjenosti muzeja u proces kreiranja narativa o zajednici može se navesti način na koji su muzeji u Sjedinjenim Američkim Državama pristupili fenomenu Black Lives Matter. I dok su neki veliki muzeji šutnjom i distanciranjem od teme jasno ukazali na svoj stav, drugi muzeji su svoja vrata otvorili zajednici, počeli aktivno da redefinišu svoje postavke i interpretacije, te započeli proces prikupljanja građe za svoje buduće postavke koje će govoriti o ovom važnom dijelu historije.

Od izuzetnog je značaja upravo muzeje uključiti u društveno iscjeljenje nakon pandemije s obzirom da su oni mjesta na kojima može iznova da se uspostavi (ali i redefinira) zajednica. Prethodno navedeno se uspostavlja i kao svojevrsni odgovor na pitanje finansiranja muzeja i kulture. Ukoliko se bazira isključivo na komercijalne izvore prihoda (prodaja ulaznica, suvenira, iznajmljivanje prostora...), sudbina muzeja počiva na izuzetno krhkim temeljima. To je posebno vidljivo u slučajevima velikih nacionalnih muzeja koji, i u uslovima kada tržište i turistički sektor nisu pogođeni, ne mogu preživjeti oslanjajući se isključivo na vlastite prihode s obzirom na kompleksnost i zahtjevnost svojih kolekcija.

Možda je postojeća kriza i pandemija, bez obzira na prisustvo više "gorućih" i životnih pitanja, pravo vrijeme da se podigne svijest društva o nasušnoj potrebi egzistencije muzeja.

Anela Hakalović, Prometej.ba