Ali je jasno da je sloboda ne samo dar nego i obaveza koja mora da se ostvaruje i da se za nju izbori, ne samo u borbi s onime što izvana ugrožava tu slobodu, nego još i više u borbi sa samim sobom.


Društvene institucije i autoriteti se najčešće pojavljuju kao oni koji žele ograničiti slobodu pojedinca i „uniformirati“ stvarnost. Među mnoštvom „stvarnosti“ i interpretacija valja odabrati (u suštini: proizvesti) jednu i postaviti je kao univerzalni kriterij, opće mjerilo, normu, ograditi je od mogućnosti bilo kakvih kritičkih refleksija. Među društvenim institucijama i autoritetima u tome prednjače religija i vjerski autoriteti. Oni polažu monopol na istinu, povijest, duhovnost, Boga, sudbinu svijeta, eshatologiju... i daju sebi pravo da određuju svaki segment jednog ljudskog života i to kakve bi karakteristike trebao netko imati u svim dimenzijama, od bioloških potreba do duhovne nadgradnje. Smatrajući se posjedovnicima tih istina i tog prava, s umišljenom vizijom sebe kao zastupnika i branitelja samoga Boga, vjerski autoriteti iz religije, vjerskih učenja i određenih specifičnih zakona unutar religijskog sistema, crpe veliku moć koja im daje pravo legitimne primjene sile i čini ih vladarima sudbina onih koji su im direktno ili indirektno podređeni.


Takvi vrhovnici ne djeluju po načelu savjesti, poštujući slobodu, dostojanstvo i osobni integritet druge osobe, već po načelima moći i vlasti koju posjeduju. To ih čini debelokošcima, koji ne mare za nekakve senzibilnosti, suptilnosti i objašnjavanja, već eto čine ono što moraju, što je nužno, kako bi se održao etablirani poredak i postojeći sistem vlasti i moći.


authority


U takvome stanju, sve disonantne tonove nastoji se prigušiti, jer se prepoznaju kao prijetnja tom orkestru vlasti i moći. Tako je bilo uvijek: autoritarna vlast, kakve god naravi bila (političke, religijske, političko-religijske itd.), i kuda god se protezala, slobodno mišljenje i djelovanje po savjesti smatrala je svojim najvećim neprijateljem – a njegovo odstranjivanje i eliminiranje njegovih nosilaca kao (jedini) način obrane svoje pozicije.


Na koji način čovjek pojedinac treba da se postavi u odnosu na jedan takav sistem? On može izabrati lakši put i široka vrata te se prilagoditi, biti konformistom koji se neće voditi onime što mu nalaže savjest već onim što mu se čini da mu čini ugodu. Tako će on biti pokoran vlastodršcu ili autoritetu i svoju slobodu će predati u njegove ruke, misleći da se tako razriješio i muke odgovornosti. Takav pojedinac u odsudnim momentima, onima u kojima se pokazuje ili ne pokazuje njegova veličina i autentičnost, stat će na stranu autoriteta i moćnika, kako ne bi ugrozio svoju poziciju ili sebe doveo u neugodnu situaciju – pogotovo ne radi drugoga.


Međutim, postoji i teži put, to je put slijeđenja savjesti bez prilagođavanja, put slaganja djela sa svojim (velikim) rječima, na kojem neminovno dolazi do konflikta s autoritetom, koji je sebi dao zadaću da bude čuvarom svetih i nedodirljivih laži od drznikâ koji si daju za pravo govoriti istinu. Taj put je, dakle, teži, ali je jedini čovječan, jer afirmira slobodu, i daje nadu u konačnu pobjedu slobode i duha.


Prometej.ba | Franjo Š. | 10.07.2013.