Možemo tako sanjati o društvu emancipiranih koje bi bilo društvo umjetnika. Takvo bi društvo odbacilo podjelu između onih koji znaju i onih koji ne znaju, između onih koji posjeduju i onih koji ne posjeduju inteligenciju. Ono bi poznavalo samo djelatne duhove: ljude koji rade, koji govore o tome što rade i time preobražavaju sva svoja djela u sredstva isticanja čovještva koje je u njima kao i svima ostalima. Ti bi ljudi znali da se nitko ne rađa s više inteligencije od svoga susjeda, da je superiornost koju bi netko očitovao pri rukovanju riječima samo plod žustre marljivosti jednake žustroj marljivosti drugih pri rukovanju njihovim oruđem; da je inferiornost drugog posljedica okolnosti koje ga nisu prisilile da od sebe da još više. Ukratko, oni bi znali da je nečije usavršenje vlastitog umijeća samo pojedinačna primjena moći koja je zajednička svakom razumskom biću, koju svatko može iskusiti kad se povuče u osamu svijesti u kojoj laž više nema smisla. Znali bi da je čovjekovo dostojanstvo neovisno o njegovu položaju, da „čovjek nije rođen za određeni položaj nego da bude sretan po sebi, neovisno o sudbini“ [1] te da odsjaj osjećaja koji se cakli u očima supruge, djeteta ili dragog prijatelja predstavlja pogledu dostatno osjetljive duše prikladnu zadovoljštinu.

Takvi se ljudi neće upuštati u stvaranje falansterija u kojima zanimanja odgovaraju strastima, zajednica jednakih, ekonomskih organizacija koje sukladno dodjeljuju funkcije i resurse. Da bi se ljudski rod ujedinio nema bolje sprege od one svima istovjetne inteligencije. Ona je ta koja predstavlja pravu mjeru sličnosti, rasvjetljujući ono slatko nagnuće srca da si uzajamno pomažemo i volimo se. Ona je ta koja omogućava da pojmimo razmjere uslužnosti kojoj se možemo nadati od sebi sličnih i ona nas priprema kako da drugima iskažemo zahvalnost. No, ne govorimo o tome na utilitaristički način. Temeljna uslužnost koju čovjek može očekivati od čovjeka ovisi o sposobnosti da se priopći zadovoljstvo i bol, nada i strah kako bi se uzajamno ganuli:

„Kada ljudi ne bi posjedovali sposobnost, jednaku sposobnost da se uzajamno ganu i raznježe, ubrzo bi postali stranci jedni drugima; bili bi slučajno raspršeni po planetu i društva bi bila rasplinuta (…) Vježba te snage istodobno je najslađe od svih zadovoljstava kao i najpobjedonosnija od svih naših potreba“. [2]

Ne postavljamo, dakle, pitanje o zakonima tih mudraca, njihovih autoriteta, skupova i sudova. Čovjek koji se pokorava razumu nema potrebu za zakonima i autoritetima. To su već znali stoici: vrlina koja poznaje samu sebe i vrlina kojom upoznajemo sami sebe snaga je svih ljudi. No, mi znamo da taj isti razum nije povlastica mudrih. Postoje samo oni bezumnici kojima je stalo do nejednakosti i do dominacije, onih koji žele posjedovati razum. Razum počinje ondje gdje završavaju diskursi ustrojeni s ciljem da budu u pravu, ondje gdje se prepoznaje jednakost: ne jednakost proglašena zakonom ili silom, ne pasivno prihvaćena jednakost, nego djelatna jednakost, potvrđena svakim korakom pješaka koji, u svojoj neprestanoj pozornosti spram sebe samih i trajnoj revoluciji u pogledu istine, pronalaze vlastite rečenice kako bi ih drugi mogli razumjeti.

Treba dakle preokrenuti pitanja podrugljivaca. Kako shvatiti stvar poput jednakosti inteligencija, pitaju se oni? I kako uspostaviti takvo mnijenje a da se ne izazove društveni nered? Treba postaviti suprotno pitanje: kako je inteligencija moguća bez jednakosti? Inteligencija ne predstavlja snagu razumijevanja ovlaštenu da uspoređuje svoje znanje sa svojim predmetom. Ona je snaga samorazumijevanja koju drugi potvrđuju. I samo jednak shvaća jednakog. Jednakost i inteligencija su sinonimi, baš poput razuma i volje. Ta istoznačnost koja utemeljuje intelektualnu sposobnost svakog čovjeka također je i ono koje općenito čini mogućim neko društvo. Jednakost inteligencija zajednička je sprega ljudskog roda, nužni i dovoljni uvjet postojanja ljudskog društva. „Ako se ljudi smatraju jednakima, uskoro će biti uspostavljen ustav.“ [3] Istina je da ne znamo jesu li ljudi jednaki. Mi govorimo da možda jesu. To je naše mišljenje, i zajedno s onima koji misle poput nas, postavljamo si zadatak da to potvrdimo. Ali znamo da je upravo to možda ono što ljudsko društvo čini mogućim.

[1] Langue maternelle, str. 243.
[2] Musique, str. 338.
[3] Journal de phiilosophie panecastique, t. V, 1838., str. 265.

Iz knjige: Jacques Ranciere, Učitelj neznalica; Pet lekcija iz intelektualne emancipacije, Zagreb, Multimedijalni institut, 2010. str. 89-91.

Odabrao i pripremio: Darko Vujica