Kad sam 2011. godine velikoj izdavačkoj kući predložio da s koleginicom Majom Weikert prevedem knjigu holandskog istoričara Geerta Maka “U Evropi, istorija Evrope u dvadesetom stoljeću”, prvi odgovor je bio negativan. Kao, istorijske knjige se slabo čitaju. Pa još knjiga od skoro 900 strana? Nema šanse! Tek kad je jedan hrvatski izdavač za njihov prevod te knjige dobio uglednu nagradu, ljudi iz Buybooka su povjerovali da tu ima “nekog vraga”.

I doista, 2012. godine ta je knjiga, u nešto skraćenom izdanju, naišla na odličan prijem i dobila nagradu na Sajmu knjiga u Sarajevu. Još je ljepše što je te godine u glavni grad Bosne i Hercegovine na njeno predstavljanje došao i njen autor, koji se pokazao kao neposredan, prijatan i vrlo mudar čovjek. Geert je dao mnogo intervjua domaćim medijima i bio veoma zadovoljan gostoprimstvom domaćina. Simbolično, Buybook mu je rezervisao sobu u hotelu kraj Miljacke s pogledom na Principov muzej. Kud ćeš boljeg prenoćišta za vrsnog istoričara?

U toj knjizi, na osnovu koje je kasnije snimljena dokumentarna serija od trideset i kusur nastavaka, Mak govori i o neuralgičnim tačkama evropske povijesti u 20. vijeku: prilike pred Veliki rat, Principovi pucnji u Ferdinanda i Sofiju, Drugi svjetski rat i poraće, Hladni rat i pad Zida, balkanske krvave devedesete…

Razumije se da se u knjizi koja se bavi istorijom cijele Evrope ne može prevelik dio posvetiti samo jednom kraju ili regionu. Ali ono što je napisano u monumentalnoj, na desetine stranih jezika prevedenoj knjizi “U Evropi, istorija Evrope u dvadesetom stoljeću” urađeno je vrlo korektno, bez pristrasnosti i(li) ideološke obojenosti.

U međuvremenu sam za istog izdavača preveo još dvije njegove knjige, ali sam svo vrijeme s nestrpljenjem očekivao nastavak ovog kapitalnog djela. Jer, Geert Mak je u više navrata izjavljivao da ga “svrbe prsti” da u relativno poznijim godinama (rođen 1946.) napiše neku vrstu nastavka “U Evropi”. U njoj bi rekapitulirao šta se sve ostvarilo, a šta ne, od ogromnih očekivanja Evropljana u vezi sa novim milenijumom.

(Ne zaboravimo, to je bilo doba velikog zamaha Evropske unije, stabilnog eura, otvaranja evropskih granica… Pao je Berlinski zid i započeo sretni Kraj povijesti, kako je to doba u čuvenoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek" nazvao američki filozof Francis Fukuyama.)

Optimizmu na razmeđi milenijuma nikad kraja!

Geert Mak je, rekosmo, silno želio da napiše nastavak ove knjige. Znao je da, ako želi da napravi rekapitulaciju prvih desetljeća novog milenijuma, mora brzo prionuti na posao. Tako je nastala knjiga koju ovih dana naprosto gutam: “Velika očekivanja : u Evropi, 1999-2019”. (Atlas Contact, Amsterdam/Antwerpen, 2019., 556 str.)

Sâm naslov referira, naravno, na veliki roman Charlesa Dickensa. Ali dok se u djelu engleskog romansijera radi o drami odrastanja i (neispunjenim) snovima jednog lika, Geert Mak u svom novom djelu govori o neostvarenim očekivanjima cijelog jednog kontinenta! Citirajmo odlomak iz uvoda:

“Optimizam koji je vladao na kraju milenijuma je zamijenjen strahom i zbunjenošću nakon napada na Twin Towers, kreditne krize, rastuće rijeke izbjeglica i sve lošije veze Zapada sa Rusijom […] Ali,” pita se dalje Geert Mak, “…da li je moguće prepoznati istoriju ako i sam živiš usred nje? Ako niko još ne zna kako će se završiti?”

Srećom, Mak je došao do zaključka da je to ipak moguće i ponovo nam podario sjajnu knjigu. Jer, ono što njega izdvaja od većine istoričara su njegov osebujni stil i pristup istorijskoj građi. On ne piše suhoparno i ne služi se poglavito brojkama i “suhim” činjenicama. Njegov stil je prefinjen, a observacije na širem planu autor uvijek potkrepljuje primjerima iz svakodnevog života. Jer, na sudbinama običnih ljudi se najčešće i lome točkovi monstrum-istorije.

No, vratimo se njegovoj novoj knjizi. Za razliku od prve, koja je prvo napisana i objavljena, da bi tek docnije ekipa holandske televizije snimila veliku dokumentarnu seriju, ovog je puta dogovoreno da filmadžije krenu na put po Evropi čim autor napravi prvu verziju teksta: Od Grčke do Islanda, od Poljske do Danske, od Bosne i Hercegovine do Irske i Velike Britanije…

Tako smo ovoga puta imali privilegiju da već nekoliko sedmica nakon objavljivanja knjige koja već mjesecima stoji na vrhu liste bestselera i o kojoj kritičari pišu hvalospjeve upratimo početak nove dokumentarne serije: “Velika očekivanja: povijest uhvaćena na djelu”.

Svaki od deset nastavaka tu govori o jednom od velikih problema koji su nam “zamutili vodu” u protekle dvije decenije. Seriju tako otvara epizoda o najavi epohe terorizma: otmica francuskog aviona 1994. godine od strane alžirskih ekstremista. Oni su se njime htjeli zabiti u Ajfelov toranj. Srećom, pilot je još na aerodromu u Alžiru uspio iskočiti iz kabine i tako spasiti i sebe i putnike.

Talas nasilja je docnije zahvatio cijelu Evropu, pa i dobar dio svijeta.

Serija se nastavlja epizodom o Rusiji, to jest dolaskuVladimira Putina na vlast i promjenama koje je ovaj donio, posebno u odnosima prema Zapadu. Slijede odjeci bankarske krize 2008. godine na Islandu. Pošto mi nije namjera da detaljnije govorim o svim epizodama, samo ću, u vezi sa ovom, napomenuti jedan pikantan detalj. Naime, od svih bankara širom Zapada koji su učestvovali u “nestajanju” silnih bilijardi eura, u ćuzi su, i to relativno kratko, završila, slovom i brojem, samo četvorica (4) tustih svinja, i to svi sa Islanda!

(A vi samo probajte da iz firme iznesete ekser ili špenadlu, pa ćete vidjeti šta će vam se desiti….)

Kasnije se nižu epizode o migraciji, Brexitu i drugim evropskim urgentnim temema s početka ovog milenijuma.

E, sad dolazi nešto posebno interesantno za nas, Bosance i Hercegovce, ali i sve bivše Jugoviće: epizoda koja govori o odnosu prema ratu devedesetih i njegovom uticaju na živote žitelja naše zemlje danas. Koliko su ratne traume zaliječene? Mogu li ljudi različitih nacionalnosti o svemu otvoreno razgovarati i ima li suštinskog napretka u odnosima etničkih zajednica kod nas?

Epizoda počinje konstatacijom da naša zemlja više nije onako lijepo izmiješana kao ranije. Desile su se velike, većinom prinudne, seobe naroda unutar granica bivše Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Kamera nas dalje upoznaje sa Višegrađankom Ramzom. Njoj su komšije prvo zapalile kuću, da bi je kasnije vođa Bijelih orlova Milan Lukić sedmicama držao pod ključem i višekratno silovao. Sve se to dešavalo u poznatoj banji “Vilina vlas”. Slična sudbina zadesila je i mnoge druge Bošnjakinje iz tog kraja. Ali, iako svi znaju šta se tamo dešavalo, niko o tome ni danas ne želi da govori. Većina Srba bi naprosto da prebriše neugodna sjećanja. Kamera prikazuje krupnog muškarca kako s brusilicom u ruci briše riječ “genocid” s mramornog spomenika bošnjačkim žrtvama rata. Malo kasnije, drugi muškarac pokušava flomasterom ponovo upisati tu strašnu riječ u tekst spomenika. Da nije beskrajno tužno i žalosno, čovjek bi se mogao gorko nasmijati!

Ali ima i drugačijih primjera. Bivši neprijatelji ipak ponekad komuniciraju, i to dobro. O tome svjedoči nevjerovatna priča o Dautu i Danetu. Daut i dalje živi u svom malom mjestu u Podrinju, a Dane tu blizu, preko rijeke.

Na jednom izviđanju terenu, na kome je, kako sam kaže, “imao osjećaj da će poginuti”, Daut u polumraku šipražja nalijeće na neprijateljskog vojnika i u njega iz neposredne blizine sasipa rafal. Ovaj pada. Daut prilazi, pogleda u lice čovjeka koji nepomičan leži na zemlji i odlazi natrag u bazu. I tu se sve završava.

Sad dolazi ono skoro nemoguće. Prošao rat, prošlo čitavih četrnaest godina. Ratne rane polako zarastaju. Jednoga jutra Daut sjedi u kafanici u svom mjestu, kad se vrata otvaraju i u objekat ulazi čovjek koga je on ubio! Da, upravo on. Jer, odlučno tvrdi Daut, “…tu facu nikada neću zaboraviti. Prošao je pokraj mog stola i sjeo nedaleko od mene. Ja sam se okrenuo, pogledao ga u lice i rekao mu: ‘Jarane, ja sam tebe klapio.’

‘Kako si me, bolan, klapio, kad vidiš da sam živ?!’“

Ispostavilo se da se uistinu radi o istom čovjeku, da se čovjek zove Dane i da, rekosmo, živi tu, preko Drine, u Srbiji. Od smrti su ga onomad spasili pancirka i drveni kundak puške, koji je zaustavio veći dio snopa metaka što ih je Daut u strahu ispalio u njega.

Dvojica nekadašnjih neprijatelja su, kako sami kažu, “sad dobri”. Piju kafu, prošetaju zajedno, otvoreno pričaju o svemu. Razumije se da se ne slažu u mnogim stvarima kad je u pitanju rat, ali sve počinje i završava na oštroj diskusiji.

Eh, kad bi barem one arogantne, samozadovoljne face iz skupštinskih klupa nešto naučile od ovih jednostavnih, a mudrih i tolerantnih ljudi – gdje bi nam bio kraj! Za Evropu i ne znam, ali bi barem za nas, tvrdoglave Bosance i Hercegovce, možda i bilo neke nade?!

Autor: Goran Sarić, Prometej.ba