Svaka od tih teorija je objašnjenje koje je do te mjere potvrđeno promatranjima i pokusima da ga upućeni stručnjaci prihvaćaju kao činjenicu. To je ono na što znanstvenici misle kad govore o teoriji: ne o sanjarskom i nepouzdanom nagađanju, već o postavci koja odgovara dokazima. Takvo objašnjenje prihvaćaju kao pouzdano, ali i privremeno - smatrajući ga najboljim dostupnim pogledom na stvarnost, barem dok se ne pojavi neko bolje objašnjenje ili podatak koji mu se ozbiljno protivi.


Mi ostali općenito se slažemo. Priključimo televizore na male zidne utičnice, godinu mjerimo prema duljini Zemljine putanje oko Sunca i na još mnoge druge načine živimo svoje živote temeljene na pouzdanosti tih teorija.


Istina, evolucijska je teorija ipak nešto drukčija. To je toliko opasno predivan i dalekosežan pogled na život da ga neki ljudi smatraju neprihvatljivim unatoč neizmjernom broju dokaza koji ga potkrepljuju. Ako je primijenimo na našu vrstu, Homo sapiens, postaje još veća "prijetnja". Mnoge kršćanske fundamentaliste i ultraortodoksne židove uznemiruje to što mišljenje da ljudi potječu od ranih primata proturječi strogom tumačenju Knjige Postanka. Njihovu nelagodu dijele i islamski kreacionisti poput Haruna Jahje, autora knjige Evolucijska varka, koji priču o šestodnevnom stvaranju svijeta iz Kur'ana smatra istinom, a teoriju evolucije naziva "ničim više od obmane koju nam podmeću vodeći u svjetskom sustavu". Pokojni Srila Prabhupada, pripadnik pokreta Hare Krisna, tumačio je kako je Bog, da bi osigurao mnogostruke slojeve reinkarnacije za duše koje se uspinju, “na samom početku stvorio 8.400.000 životnih oblika”. Odbacujući "Darwinovu besmislenu teoriju", on je inzistirao na tome da se same vrste ne mijenjaju, iako se duše uzdižu.

 

Evolucija je i savršen i važan pristup, koji je danas, više nego ikad, presudan za dobrobit ljudi, medicinsku znanost i naše razumijevanje svijeta. Također je i izrazito uvjerljiva – teorija koja može poslužiti kao bankovno jamstvo. Njene ključne postavke malo su složenije no što većina ljudi pretpostavlja, ali ipak ne tako složene da ih bilo koja pažljiva osoba ne bi mogla shvatiti. K tome su i dokazi u korist toj teoriji brojni, raznoliki, u stalnom porastu, čvrsto međusobno povezani i lako dostupni u muzejima, popularnim knjigama, udžbenicima i brdima recenziranih znanstvenih studija. Nitko ne mora, niti bi trebao, evoluciju prihvatiti samo kao pitanje vjere.

 

U pitanju su zapravo dvije velike zamisli: evolucija svih vrsta kao povijesna pojava, i prirodni odabir kao glavni pokretač te pojave. Prva uključuje ono što se dogodilo, a druga način na koji se dogodilo. Ideju da su sve vrste potekle od zajedničkih predaka iznijeli su i drugi mislioci, uključujući i Jean-Baptistea Lamarcka, mnogo prije nego što je Darwin 1859. objavio Postanak vrsta. Kad se Darwinova knjiga pojavila, tako ju je važnom i dugoročno utjecajnom učinilo to što je ponudila razborito objašnjenje o tome kako se evolucija odvija.

 

Bit zamisli je da male, nasumične i nasljedne razlike među jedinkama uzrokuju različite izglede za preživljavanje i razmožavanje – za neke uspjeh, za neke smrt bez potomaka – te da takvo prirodno odabiranje vodi do bitnih promjena oblika, veličine, snage, boje, obrambenog sustava, biokemije i ponašanja potomaka. Pretjeran rast populacije uzrokuje natjecateljsku borbu. Kako manje uspješni suparnici stvaraju manje potomaka koji preživljavaju, beskorisne ili negativne inačice teže nestajanju, a korisne se održavaju i postupno jačaju u populaciji.

 

Toliko o jednom dijelu evolucijskog procesa, poznatom kao anageneza, tijekom koje se mijenja jedna vrsta. Međutim, postoji i drugi dio – poznat kao specijacija. Ponekad se genetske promjene ne akumuliraju u svih, već samo unutar izoliranog dijela jedinki neke vrste, dok se ta izolirana populacija prilagođava lokalnim uvjetima života. Ona postupno kreće vlastitim putom, osvajajući novu ekološku nišu. U određenom trenutku postaje nepovratno različita, tj. toliko različita od matične vrste da se njene jedinke više ne mogu križati s ostalima. Tamo gdje je nekad postojala jedna vrsta, sada postoje dvije. Darwin je tu pojavu dijeljenja i specijacije nazvao ''načelom divergencije''. Taj je važan dio njegove teorije objašnjavao cjelokupnu raznolikost života kao i prilagodbu pojedinih vrsta.

 

Dokazi, koje je Darwin prikazao, uglavnom se mogu svrstati u četiri kategorije: biogeografiju, paleontologiju, embriologiju i morfologiju. Biogeografija je učenje o geografskoj rasprostranjenosti živih bića – o tome koja vrsta nastanjuje pojedine dijelove planeta i zašto. Paleontologija na osnovu okamina istražuje izumrle životne oblike. Embriologija proučava pojedine razvojne stadije embrija – koji odražavaju ranije faze evolucijske prošlosti – do rođenja ili leženja. U širem smislu embriologija se bavi i nezrelim stadijima životinja koje prolaze preobrazbu, poput ličinaka kukaca. Morfologija je znanost o anatomskom obliku i planu tjelesne građe. Velike dijelove Postanka vrsta Darwin je posvetio upravo tim kategorijama.

 

Biogeografija je na primjer ponudila čitavu lepezu neobičnih činjenica i obrazaca. Svatko tko razmotri biogeografske podatke, napisao je Darwin, mora uvidjeti misteriozni obrazan okupljanja, kako ih je on nazvao, “blisko povezanih“ vrsta – tj. sličnih bića koja dijele gotovo isti plan građe. Iako svaka vrsta daje prednost određenim klimatskim uvjetima, staništu ili izvoru hranu, te blisko povezane vrste nalazimo na svim kontinentima (nekoliko vrsta zebri u Africi) ili na istoj grupi oceanskih otoka (nekoliko desetaka vrsta havajki, trinaest vrsta galapagoških zeba). Darwin je primijetio kako susjedna područja u Južnoj Americi naseljavaju dvije slične vrste velikih ptica neletačica (reje, Rhea americana i Pterocnemia pennata), a ne nojevi kao u Africi ili australski emui, i slično.

 

Zašto “blisko povezane“ vrste nastanjuju susjedne dijelove staništa? I zašto slična staništa na različitim kontinentima naseljavaju vrste koje nisu tako blisko povezane? “U tim podacima možemo vidjeti vrlo duboku organsku vezu koja prevladava prostor i vrijeme“, napisao je Darwin. “Po mojoj teoriji, ta je veza jednostavno naslijeđe.“ Slične se vrste javljaju prostorno blizu jedna drugoj jer potječu od istih zajedničkih predaka.

 

Paleontologija otkriva slične obrasce okupljanja u vremenskoj dimenziji. Okomiti presjek kroz okaminama začinjene geološke slojeve taložene tijekom eona opipljiv je zapis koji pokazuje kad su pojedine vrste živjele. Mlađi slojevi stijena leže na starijima (osim na mjestima gdje su ih geološke sile ispremještale), a isto je i s okaminama životinja i biljaka koje sadrže. Darwin je zapazio da se blisko srodne vrste nalaze blizu jedna drugoj, u uzastopnim slojevima. Neka se vrsta održavala milijunima godina i zadnji se put pojavila u, recimo, srednjem eocenu; u sloju tik iznad nje zamjenjuje je slična ali ipak ne istovjetna vrsta. Na primjer, u Sjevernoj Americi vrstu jedva nalik konju, Hyracotherium, zamijenio je oblik poznat kao Orohippus, zatim Epihippus, pa Mesohippus, kojeg su naslijedila različita američka stvorenja nalik konju. Neki su od njih galopom prešli Beringov kopneni most i naselili Aziju, a nakon toga i Evropu i Afriku. Prije oko 5 milijuna godina gotovo svi su izumrli, ostavljajući za sobom samo Dinohippusa, kojeg je naslijedio Equus – rod modernih konja. Svi ti fosilni ostaci nisu bili otkriveni u njegovo vrijeme, ali Darwin je shvatio bit procesa. Blisko srodne vrste slijede jedna drugu u vremenu i žive blizu jedna drugoj jer su povezane evolucijskim podrijetlom.

 

I embriologija otkriva obrasce koji se ne mogu objasniti slučajnošću. Zašto embriji sisavaca i gmazova prolaze slične faze? Zašto je jedna od ličinačkih faza lupara prije metamorfoze toliko slična ličinarskoj fazi škampa? Zašto ličinke moljaca, muha i kornjaša više nalikuju međusobno nego odraslim jedinkama svoje vrste? Darwin je napisao da je to zato što je “embrij životinja u manje modificiranom stanju“ i da to stanje zapravo “otkriva strukturu njegovih predaka“.

 

Četvrta kategorija njegovih dokaza, morfologija, bila je prema Darwinu “duša“ prirodoslovlja. Čak je i danas vidljiva u postavu i organizaciji svakog zoološkog vrta. Živa se bića lako razvrstavaju u hijerarhiju kategorija na osnovu zajedničkih ili različitih anatomskih osobina – ne samo vrsta već i rodova, porodica, redova i čitavih carstava. Još jedan važan oblik morfoloških dokaza jesu rudimenti, jer pokazuju da je živi svijet pun malih, podnošljivih nesavršenosti. Zašto mužjaci sisavaca (uključujući i čovjeka) imaju bradavice na grudima? Zašto neke zmije (poput boe) u svojem glatkom tijelu nose rudimentarne ostatke zdjelice i sićušnih nogu? Zašto pojedine vrste kukaca neletača ipak posjeduju krila ispod pokrilja i nikad ih ne otvaraju? Sva je ta pitanja postavio Darwin i na njih odgovorio u Postanku vrsta. Rudimentarne su osobine ostaci evolucijske prošlosti jedne razvojne linije.



Svi kralješnjaci imaju kralješnicu. Među njima su ptice pokrivene perjem, ali i gmazovi prekriveni ljuskama. Sisavci imaju dlaku i mliječne žlijezde, ali nemaju perje i ljuske. Neki sisavci imaju male tobolce u kojima njeguju svoje mlade i njih zovemo tobolčarima. Među tobolčarima pojedine životinje imaju velike stražnje noge i jake repove pomoću kojih skačući prelaze kilometre sušnih australskih ravnjaka. Njih zovemo klokanima. Pridružujući svemu ovome moderne mikroskopske i molekularne dokaze, sličnosti možemo pratiti i dublje. Sve bilje, gljive i životinje imaju u svojim stanicama jezgru. Svi živi organizmi sadrže DNK i RNK (osim nekih virusa koji sadrže samo RNK), dvije slične molekule koje kodiraju informaciju.

 

Takav obrazac slojevito grupiranih sličnosti – skupine sličnih vrsta koje su smještene unutar većih grupa i potječu od istog pretka – nije prirodna pojava u skupinama predmeta. Nećete naići ništa slično pokušate li kategorizirati stijene, glazbene instrumente ili nakit. Zašto je to tako? Jer tipovi stijena i stilovi nakita ne odražavaju neprekinuto podrijetlo od zajedničkog pretka. Biološka raznolikost, pak, odražava zajedničko podrijetlo. Broj zajedničkih osobina između bilo koje dvije vrste točno pokazuje kada su se odvojile od zajedničke razvojne linije.

 

Takvo je razmišljanje dalo novo značenje zadatku taksonomske klasifikacije, koju je u današnjem obliku, još 1735. utemeljio švedski prirodoslovac Carl von Linné. On je pokazao kako se vrste, na osnovu svojih zajedničkih osobina, mogu sustavno klasificirati. No pošao je od kreacionističke pretpostavke koja nije ponudila nikakvo materijalno objašnjenje za hijerarhijski obrazac koji je pronašao. Početkom i sredinom 19. stoljeća, morfolozi poput Georgesa Cuviera i Étienna Geoffroya Saint-Hilaira iz Francuske te Richarda Owena iz Engleske unaprijedili su klasifikaciju detaljnim proučavanjem unutarnje i vanjske anatomije, pokušavajući dokučiti mogući izvor takvih sličnosti. Owen je dao veliki doprinos unapređenju pojma homologije – naizgled različite, ali u osnovi slične inačice istog organa ili karakteristike koju dijele različite vrste.

 

Na primjer, petoprsta koštana struktura ruke kralješnjaka koja se ne pojavljuje samo kod ljudi, majmuna, rakuna i medvjeda nego različito preinačena i kod mačaka, šišmiša, pliskavica, guštera i kornjača. Parne kosti donjeg dijela noge, tibia i fibula, također su homologne kostima koje nalazimo kod drugih sisavaca i gmazova, čak i kod davno izumrle ptice-gmaza Archaeopteryxa. Zašto se razvijaju takve varijacije nekoliko osnovnih oblika? Darwin je dao odgovor – zajednički predak, oblikovan prirodnim odabirom, mijenja naslijeđene osnove ovisno o različitim okolnostima. [Sličnost između 30.000 ljudskih i 30.000 mišjih kopija gena još je jedan oblik homologije.]

 

Danas četiri različite grane biološke znanosti na koje se Darwin oslanjao – biogeografija, paleontologija, embriologija i morfologija – objedinjuju sve veću količinu dokaza. Uz te, pojavile su se i nove grane znanosti: populacijska genetika, molekularna biologija, biokemija i najnovija od svih – genomika, područje učinkovitog automatiziranog sekvenciranja gena. Ovi novi izvori znanja međusobno se bešavno preklapaju i isprepleću sa starijima, jačajući tako čitavo zdanje, i dalje pridonoseći uvjerenju da je Darwin – što se tiče evolucije - bio u pravu.


| Prerađeno (odabrani dijelovi) prema tekstu Davida Quammena,

objavljenom u National Geographicu Hrvatska,

broj 11 (13), studeni 2004., str. 30-63

Naslov rada u NGH: Je li Darwin pogriješio? NE. Brojni su dokazi evolucije.

Odabrao i pripremio F. Šarčević | Prometej.ba/siječanj 2013. |

Raspored pojedinih dijelova teksta nije jednak rasporedu u originalnom tekstu.

National Geographic