Je li 'zločin blasfemije' teži od 'zločina ubojstva'?

Autor: dr. Ivan Markešić, sociolog religije

Kad se mislilo da je sekularnost dosegla razinu na kojoj više nije bilo prepreka ostvarivanju potpune slobode govora, čak i „prava na uvredu“ drugoga i drukčijeg - svejedno na njegovu religijsku, nacionalnu, rasnu, spolnu ili statusnu pripadnost -, događaji u Parizu su pokazali da nečija apsolutna sloboda može imati i bolne krvave posljedice. Naime, karikature Božjeg poslanika Muhammeda (a.s.) objavljene u francuskome satiričnom magazinu 'Charlie Hebdo' bile su razlog da je 7.1.2015. izvršen krvavi oružani teroristički napad na uredništvo toga lista. Napad su izveli francuski državljani: po vjeroispovijedi muslimani (barem tako oni kažu), po krvavim djelima 'islamistički teroristi' (tako ih označuju oni koji nisu muslimani), a po propisima onih koji su ih uvježbali i kroz religijsku inicijaciju 'uveli' u ovaj posao vjerni i do smrti odani tzv. „branitelji“ lika i djela Božjeg poslanika Muhammeda (a.s.) i islama kao vjere i religije. U tome napadu ubijeno je i sedmero članova redakcije toga lista.

Iako su u isto vrijeme pripadnici islamističke organizacije Boko Haram počinili neviđeni masakr, ubivši u Nigeriji oko 2000 ljudi, ipak ta afrička žrtva nije predstavljala nešto tako važno i značajno zbog čega bi na Zapadu trebalo jadikovati. Naime, općenito je poznato da je vrijednost života Ne- Europljana desetinama puta niža negoli vrijednost građana neke od europskih država. A da je ta cijena života različita, pokazali su događaji u prošlome ratu – prisjetimo se Vukovara, Srebrenice i drugih stratišta.

Moses vs. Jesus

Sloboda govora i nasilje uime obrane religijskih svetinja

Pariškim događajem i brutalnošću kažnjavanja 'krivaca' zapadnoeuropska javnost bila je zatečena i šokirana. Svi odreda su ustali u obranu prava slobode govora i savjesti, toga mukotrpnog postignuća suvremene zapadnoeuropske civilizacije, ostvarenog prije nepunih 225 godina u krvavim obračunima upravo u Parizu tijekom Francuske revolucije 1789. Vrijednosti koje su tada proklamirane: liberté, égalité, fraternité (sloboda, jednakost, bratstvo) postale su vrijednosti suvremene francuske države, ali i mnogih država modernoga zapadnog svijeta. Međutim, da bi se do tih vrijednosti došlo, mnogi slobodoumni ljudi su u vremenu u kojem je kršćanstvo bilo državna religija, dakle od prve polovice 4. pa sve do kraja 18. stoljeća, zbog svoga satiričnog i kritičkog govora o devijantnim društveno i religijski uspostavljenim 'svetinjama' platili svojim životima.

Temeljem svega toga postavlja se nekoliko veoma važnih pitanja:

1. Jesu li religijske svetinje toliko svete da se o njima u medijima ili na bilo kojemu drugom mjestu nije smjelo i još uvijek ne smije govoriti na satiričan način, posebno ako se prihvati činjenica da „svetost“ neke osobe ili pojave određuju (daju i oduzimaju) upravo ljudi?

2. Ima li sloboda govora kojim se vrijeđaju osjećaji drugih ljudi svoju granicu? Kako kao slobodu govora braniti „slobodu na uvredu“ drugoga i drukčijeg?

3. Gdje, dakle, uz moju apsolutnu slobodu na sve i svašta, može biti mjesta za slobodu drugoga za barem za nešto?

O povijesnim transformacijama 'zločina blasfemije'

U svome tekstu „Religija i uvredljivi govor: strukturiranje pitanja“¹, Christian Moe, dobar poznavatelj islama kao i društvenih i političkih odnosa u islamskome svijetu, ali i u Europi te posebno na Balkanu, naznačuje da je „zločin blasfemije“ u zapadnome pravu doživio mnoge transformacije, počevši od propisa u Levitskome zakonu u kojemu 'smrtnu kaznu zaslužuje onaj tko bi 'psovao ime Božje' (Lev, 24:15-16) do kršćanskoga shvaćanja blasfemije kao 'hereze' ili 'elementa hereze', čime se zločin 'psovanja imena Božjeg' pomjera na „doktrinalnu grešku“, a to znači nije se branilo Boga koliko crkveni, odnosno carski autoritet.

Slično je i u islamu, u kojem se klasično islamsko pravo bavilo 'uvredom Poslanika i uvredom Boga'. Ako se, navodi Moe, musliman bogohulnik ne bi pokajao za svoje djelo, mogao je biti kažnjen i smrću. Međutim, 'pokajanje možda ne bi spasilo otpadnika ako je još uvrijedio i Poslanika, jer je za to oprost „mogla dati samo povrijeđena strana, tj. Poslanik.“ Inovjerci, zimmije, ne bi bili kažnjeni ako bi vrijeđali svoju vjeru, ali bi svakako bili žestoko kažnjeni, ako bi vrijeđali Boga ili Poslanika.

U Europi su također katolici u početku optuživali protestante za blasfemiju, a onda su protestanti optuživali ne samo njih, nego i anabaptiste, muslimane i židove. U kasnijem vremenu - kada se u Europi počinje formirati moderna centralizirana država „u obliku apsolutne monarhije, zasnovana na religijskom legitimitetu“ -, blasfemija postaje „zločin protiv države i političkog uređenja“. Tek, s Francuskom revolucijom taj zločin se uklanja iz francuskih zakona, iako je Crkva i dalje u 1800.-im mogla pokretati postupke protiv blasfemije. (Moe, 2012:8)

Ipak, glavni pomaci u europskome pravu, navodi Moe, dogodili su se u odnosu na blasfemiju. On navodi da je ona u nekim jurisdikcijama

a) potpuno dekriminalizirana, a u drugim prešućivana;

b) nadležnost za blasfemiju prenesena je s Crkve na državu;

c) multikulturalnost i nediskriminacija osporavali su religijske monopole, a time i monopol zaštite od blasfemije;

d) blasfemiju se više nije promatralo 'zločinom protiv Boga' (jer Bog se i sam može pobrinuti za sebe), niti protiv države (koja više nije bila zasnovana na religijskome autoritetu) niti protiv religije (jer ne može se naškoditi apstrakciji) nego povredom osjećanja pristalice neke religije;

e) središnji element zločina blasfemije pomjerio se, navodi Moe, „s predmeta (razmatranja) na način“: nije bitno što se kaže, nego u kojoj mjeri je to uvredljivo“. (Moe, 2012:8-9)

Međutim, različite osobe na blasfemiju gledaju na različite načine, pa stoga ne treba čuditi da su se tijekom povijesti ljudi koristili zakonom o blasfemiji ne da bi branili svetinju kao svetinju, nego da bi zaštitili svoju vjeru, svoje uvjerenje, svoj svjetonazor i da bi diskriminirali manjinu. Kako u modernome vremenu svaka religijska manjina traži da bude ravnopravna u svemu s većinom, stoga ne čudi da religijske uvrede mogu dovesti do „društvenih sukoba“.

A kada je riječ o klasičnome islamskom pravu, potrebno je reći da su njegove odredbe nekompatibilne „s međunarodnim ljudskim pravima onoliko koliko i stari europski zakoni o blasfemiji“ (Moe, 2012: 9)

Stoga se sasvim razložnim postavlja pitanje: je li u nekome društvu moguće ostvarivati „slobodu vjeroispovijedi“ i „slobodu govora“? Jer, tako postavljeno pitanje sugerira da moj uvredljivi govor može ugroziti Tvoje pravo da imaš i da prihvatiš vjeroispovijed koju želiš, odnosno da 'sloboda vjeroispovijedi podrazumijeva slobodu od uvrede povezane s religijom i pravom na poštovanje.“ (Moe, 2012:11)

Pogleda li se presude Suda u Strassbourghu u više navrata je, unatoč pozivima za slobodom govora, taj sud dao za pravo državnim ograničenjima blasfemije ističući pravo poštivanja religijskih osjećaja i njihove zaštite „od nepotrebno uvredljivih izraza“. Mnogi, međutim, nisu skloni prihvatiti takvo mišljenje Suda smatrajući da članak 9 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda²„ne uključuje slobodu vrijeđanja religijskih osjećanja niti pravo na poštovanje“, jer nije jasno, smatraju ovi, „zašto bi samo religijska osjećanja trebala uživati zaštitu koja navodno proističe iz široke slobode misli, savjesti i vjerovanja“. Oni smatraju da i najopscenije psovke ne bi trebale spriječiti pojedinca u ustrajavanju u svojoj vjeri (doktrini) niti u izvršavanju njegovih vjerskih praksa.

Prema mišljenju mnogih pravnih eksperata taj govor treba zabraniti kada preraste u govor mržnje, u govor „usmjeren protiv grupa ljudi, a ne protiv doktrina ili objekata poštivanja“. Jesu li, dakle, urednici lista Charlie Hebdo svojim karikaturama govorili govorom mržnje čime su kršili temeljna ljudska prava „pojedinca zbog identiteta grupe kojoj pripada“? Ili su temeljem slobode govora bili uvjereni da mogu vrijeđati osjećaje pripadnika drugih vjerskih zajednica, posebno manjinskih? Na ta pitanja davat će se, kao i do sada, različiti odgovori.

Zaključak

Stoga se zaključno može reći da će i dalje u ljudskim društvima biti onih koji će temeljem čašćenja svojih svetinja željeti držati u pokornosti ne samo članove svoje zajednice nego i članove društava u kojima budu djelovali. A bit će naravno i onih koji se time neće miriti i koji će svaki pokušaj religijskoga nasrtanja na sekularne vrijednosti slobode govora i izražavanja kritizirati i ismijavati. I to, kako već rekoh, iz jednostavnoga razloga što svetinje ne postoje same po sebi. Njih su u danim povijesnim okolnostima stvarali i stvaraju ljudi. I nisu ih stvarali radi svetinja kao svetinja, nego isključivo radi rješavanja odnosa u zajednicama u kojima su živjeli. A to znači da su i religijske svetinje ovozemaljski, prolazni ljudski proizvodi.

Već je stari dobri Emile Durkheim rekao da „bez zločina nema zdravoga društva“. Tako, možemo i mi danas kazati, da ni društvenih, a time ni religijskih promjena nema bez 'zločina blasfemije'. Stoga blasfemija ne može i, akobogda, neće nestati. Jer, bez nje sve bi bilo kao u močvari.

Svi ćemo se, dakle, morati navikavati na život u društvima u kojima 'zločin blasfemije' više nema onu težinu koju je imao ranije i da blasfemija (svejedno radilo se o političkoj, ideološkoj, vjerskoj) ne smije biti teži 'zločin' od 'zločina ubojstva'.

Ubijati radi 'obrane svetinja' uvod je uvijek u velike i krvave sukobe.

________________________

¹ Moe, Christian „Religija i uvredljivi govor: strukturiranje pitanja“, u: Brkić, Marko-Antonio (ur.) (2012) Balansiranje između slobode govora i prava na religiju. Sarajevo – Međureligijski institut, str. 7-15.

² Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“, u Narodne novine, 1997. Članak 9 glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjeroispovijed ili uvjerenje i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

2. Sloboda iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javnog reda i mira, zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Oprema članka: Prometej.ba | 01/2015