Na prvi pogled radi se o paradoksu. Miroslav Volf, hrvatsko-američki protestantski teolog i jedan od najznačajnijih teologa današnjice, kao pobornik slobode govora i umjetničkog izražavanja smatra da nam se valja oduprijeti vjerskim i sekularnim autoritarijancima staroga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime vjerske, kulturne i ideološke čistoće. Ne bismo, kako kaže, trebali popuštati ni progresivcima novoga kova, koji nastoje kontrolirati govor u ime pogrešno shvaćene političke korektnosti. Nitko nema pravo suzbijati govor drugih samo zato što ih isti vrijeđa.

Pa ipak, kada je riječki dizajner Damir Bralić osmislio dizajn za hrvatski prijevod njegove knjige »Allah: Kršćanski odgovor« (koja je objavljena u nizu Izabranih djela Miroslava Volfa što ga objavljuje riječki Ex libris), na kojem je Allah ispisan u obliku križa, Volf se usprotivio tom njegovom inače estetski impresivnom ostvarenju, barem što se tiče izdanja za Bosnu i Hercegovinu. Zašto je tako postupio? Je li se netolerancija drugih do te mjere ukopala u njegovu samosvijest da je proizvela samocenzuru? Sva ta pitanja prouzročila su intenzivnu i vrlo zanimljivu internu raspravu koja se odvijala između autora knjige, dizajnera, urednika, kao i nekolicine uglednih intelektualaca. Raspravu o vrlo važnom pitanju – postoji li uopće dijalog među religijama, na čemu se on zasniva i koje su granice slobode govora i prikazivanja vjerskih simbola?

Volfov odgovor na križolikog Allaha na naslovnici knjige neočekivan je i razotkrivajući. On, naime, smatra da je izdavač prijevoda njegove knjige svakako imao pravo objaviti knjigu s križolikim Allahom na naslovnici. »No, činjenica da imam pravo na slobodu govora i izražavanja, te činjenica da vi nemate pravo suzbijati moj govor kada vas isti vrijeđa; drugim riječima, činjenica da imam pravo vrijeđati vas, ne znači da je u svakom slučaju dobro to i činiti. To što imate slobodu vrijeđati druge, ne znači da će se uvrede kojima zasipate druge na neki način pretočiti u vrline. Uvrijediti nekoga znači učiniti mu nepravdu. Činimo nepravdu ismijavamo njihove fizičke ili psihičke mane ili seksualnu orijentaciju. Na sličan način, kada se javno rugamo nečemu što pojedinci smatraju svetim, nečemu što im daje osjećaj identiteta i orijentaciju u životu, činimo im nepravdu. Štoviše, nepoštivanjem koje se iskazuje vrijeđanjem onoga što ljudi smatraju svetim razara se socijalna kohezija pluralističkih društava i potkopava sposobnost sudjelovanja u javnim raspravama o općem dobru«, objašnjava Volf, inače profesor teologije na Yale-u, o ovom slučaju, kojim je i kod nas, na ovom primjeru, na dramatičan način otvoreno pitanje ima li suživota unutar simboličkog prostora.

Cijeli je slučaj zanimljiv i puno govori u duhu vremena u kojem živimo. Volfova je knjiga, koja se bavi upravo pitanjem mogućnosti suživota i dijaloga između krćanstva i islama – objavljena u suradnji riječkog Ex librisa i sarajevskog Synopsisa – već bila otisnuta, kada je urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući i jedan od najuglednijih bh. intelektualaca Ivan Lovrenović odlučio da je naslovna stranica knjige, koja na jedinstven način povezuje križ i Allaha, odnosno kršćanstvo i islam, »preopasna« za tamošnju publiku (pri čemu je važno znati da je Lovrenović to učinio u suglasju s riječkim urednikom knjige Zoranom Grozdanovim, koji mu je prepustio potpunu autonomiju u odlučivanju o naslovnici, budući da se naslovnica može tumačiti na mnogo načina). Stoga su u Sarajevu odlučili doštampati nove i »prihvatljivije« korice za svoje izdanje knjige. Tako se dogodilo da se Volfova knjiga pojavljuje u dva izdanja i s dvije naslovnice, u halal i haram verziji, odnosno dopuštenoj i nedopuštenoj inačici, jednoj za Hrvatsku, a drugoj za BiH.

Splitski autor i bivši urednik i pokretač Feral Tribunea Viktor Ivančić, međutim, upućuje na nešto što bi moglo predstavljati srž čitavoga problema – na autocenzuru kao čin tolerancije. »Bojazan da će se čak i pozitivno intonirana provokacija – usmjerena prema dodiru, prema pronalaženju točaka zajedništva, dakle prema dijalogu – 'krivo razumjeti', pa je onda u igri nešto poput velikodušnog razumijevanja prema nerazumijevanju? Ili je ipak riješenost da ne povrijediš Drugoga samo krinka za strah da te Drugi ne povrijedi?«. Ivančić, naime, smatra da slučaj križolikog Allaha na koricama jedne knjige samo dodatno rasvjetljava »semantičku neurasteniju današnjega svijeta, ukopanog u tabore, gdje se uzajamna intaktnost simboličkih arsenala podrazumijeva, gdje se hoda oprezno kao po jajima i gdje je naročito teško oduzimati simbolima 'ratoborne' elemente njihove namjene«.

U ovom slučaju to znači da će križ biti percipiran samo kao prijetnja islamu, dok je Allah samo prijetnja kršćanstvu. »A to onda vodi i do sasvim suvremenog paradoksa tolerancije, jer ona postaje tek umivenija strana brige o tome da se dodir ne dogodi. U našem primjeru izostaje mogućnost vertikale: dizajnersko rješenje korica knjige se horizontalno širi, na sličan način kao što se širi strah«, zaključuje Ivančić.

No to nije jedini paradoks ove naslovnice, odnosno njezine neprihvatljivosti za tržište u BiH. Pravoslavni teolog i teoretičar umjetnosti Davor Džalto, koji je doktorirao povijest umjetnosti na Sveučilištu u Freiburgu i predaje na Američkom sveučilištu u Rimu, primijetio je, naime, da je autor naslovnice svojim križolikim Allahom zapravo uspio izraziti osnovnu temu ove knjige, a ona se bavi pristupom islamskom Bogu iz kršćanske perspektive. Ovdje su se, naime, ukrstile dvije posebnosti: specijalnost dizajnera Bralića koji svodi dizajn samo na slovne znakove, čime je ispoštovana i jedna od osnovnih odlika islama kada je riječ o likovnosti – izbjegavanje slika i potenciranje slova, jezika i kaligrafije kao načina govora o Bogu.

U čemu je onda, pitate se, problem? »U tome što neki u samom raspoređivanju slova riječi 'Allah' u križoliku formu vide provokaciju, možda i uvredu islama i muslimana. Iako to sasvim izvjesno nije namjera knjige Miroslava Volfa, niti je tako nešto bila namjera dizajnera, moguće je razumjeti da nečija vjerska osjećanja time mogu biti povrijeđena«, odgovara Džalto dodajući, međutim, da »sve interpretacije koje u ovom dizajnu (ili pak u samom sadržaju knjige) vide problematičnu ili čak uvredljivu poruku, ne zalaze dublje od površine, ili su pak ciljano nedobronamjerne«.

Džalto postavlja pitanje zašto bi osjećanja vjernika islamske vjeroispovijesti bila povrijeđena ovim dizajnom? »Da li zato što se njime, na određeni način, daje prepoznatljiva vizualna forma (forma križa) riječi-pojmu koji se, po islamu, ne može drugačije izraziti-predstaviti nego riječju, ili pismom?«, ističe Džalto. U tom bi slučaju, naime, možda i samo pisanje riječi »Bog« (ili »Allah«) moglo u principu biti sporno (naročito izvan arapskog pisma ili izvan alfabetskih pisama), no zaključci o tim pitanjima, kao i sama ova rasprava, daleko nadilazi namjeru i smisao vizualnog rješenja naslovnice jedne knjige.

I sam Bralić u svom prilogu ovoj raspravi napominje da njegovo vizualno rješenje s najvećim respektom pristupa islamskoj kulturi i tradiciji, te da to rješnje nedvosmisleno prikazuje riječ Allah, iako u njemu poneki vide i križ, (Bralić podvlači kako je, primjerice, urednik knjige Grozdanov isprva upitao može li se uopće ime Allah 'cijepati', dok je križ vidio tek nakon što je nekoliko puta bio upozoren!) pa je tako i ovakvo razdvajanje riječi Allah na slogove »u logici pisanja arapskim pismom«. Ovo je, kako nam objašnjava Bralić, »i mala oda islamskoj kaligrafiji u svom grupiranom, centralnom slogu. Poštuje se ikonoklazam, nema slike nego samo riječ. Uveden je i vertikalni pokret slova koji je jedinstven i zapadnom i istočnom načinu pisanja i čitanja (s lijeva na desno ili s desna na lijevo, ali kod oboje odozgo prema dolje)«. No to nije sve: »Usuđujem se reći: ovakvo oblikovanje je najbliže što se Zapad sa svojom latinicom i linearnom tipografijom, logikom grafema i shvaćanjem što je likovna forma jezika može približiti Istoku. Jer ispisati riječ Allah u zapadnom standardu bila bi gesta kojom zapad dokazuje svoju nadmoć i trenutnu svjetsku poziciju te ne pokazuje poseban interes za 'ostale'«.

Amila Kahrović-Posavljak, sarajevska magistra književnosti i suradnica Centra za kritičku misao i portala Tačno.net, koja je usto i uvjerena muslimanka, uopće se nije željela izjašnjavati o osobnoj uvrijeđenosti ovom naslovnicom, smatrajući je »izlišnim konceptom u javnom prostoru«. »Ukoliko se pak insistira na nekoj kolektivnoj uvredljivosti smatram da je za muslimane danas najuvredljivije divljanje razularenih Bagdadijevih ekstremista čije je samo postojanje najveća blasfemija u povijesti islama«, poentira naša sugovornica, priznajući da objavljivanje različitih naslovnica u BiH i Hrvatskoj otvara mnoga druga pitanja.

»Prvo je pitanje straha. Straha od koga? Muslimani nisu homogena masa, muslimana ima, baš kao i svih drugih ljudi, svakakvih. Muslimanom se naziva Sadiq Khan, a muslimanom se naziva i onaj koji je počinio terorističke napade, recimo u Parizu. Na koga se mi referiramo, odnosno koga prihvaćamo kao referentnu točku i, na kraju krajeva, čiji koncept islama usvajamo? To mnogo govori i o nama. Hoćemo li dopustiti da među muslimanima ima i onih koji će se pozitivno odrediti prema nekom fenomenu ili prihvaćamo stereotipnu sliku muslimana koji će skočiti i uhvatiti se za kalašnjikov čim vide nešto što im se ne dopada? I pristajemo li na blesavu distinkciju prema kojoj je muslimanima s ove strane državne granice nešto uvredljivo, a s one nije?«, pita Kahrović-Posavljak koja je uvjerena da ne bismo trebali pristati na diktat bilo koje radikalne ideologije i povlađivati im, nego bismo se trebali suprotstaviti takvim ideologijama.

»Ako počnemo njegovati strah – jer strah se kao i svaki drugi osjećaj može njegovati – upadamo u aporiju. I najbrutalniju autocenzuru. Kako da promislimo Volfov koncept jednoga Boga ako nismo u stanju da se nosimo čak niti s jednom naslovnicom? Ako je, pri objavljivanju jednog ovako ozbiljnog djela, polazište to da muslimani nisu u stanju, bez ekstremnih reakcija, prihvatiti postojanje ovakve naslovnice onda se bojim da Volfovu knjigu svodimo na prazan znak. I da dijalog, tu do kraja profaniranu riječ, na rijetkom mjestu gdje bi mogao zaživjeti kao djelatan koncept, svodimo na dva monologa«, upozorava naša sarajevska sugovornica.

Na važnost dijaloga i suživota upućuje i već spomenuti Lovrenović, koji je kao urednik u izdavačkoj kući Synopsis iznio svoje mišljenje nakon čega je u kolegijalnom razgovoru donešena odluka da se promijeni naslovnica za BiH izdanje.

Dok Volf temeljno pitanje svoje knjige – vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga – smješta u životni i društveni kontekst današnjega svijeta, Lovrenović ga, posve očekivano, smješta u specifično postjugoslavensko i osobito krvavo bosanskohercegovačko iskustvo, iako se Volf, kako primjećuje Lovrenović, njime uopće ne bavi.

»Poslije međuvjerske i međunacionalne katastrofe koja je tehnički okončana prije dva desetljeća ali čije posljedice još uvijek pulsiraju kao otvorene rane, a na čijem nezacjeljivanju predano rade elite, političke, vjerske i druge, što je ono što ljudima različitih vjersko-tradicijskih identiteta (danas tako žestoko obnovljenih i politički konfrontiranih) stoji na raspolaganju kao sredstvo obnavljanja poželjnih ili barem snošljivih odnosa, pa onda i obuhvatnije društvene kohezije?«, pita Lovrenović i odgovara da do danas nije izumljeno bolje sredstvo od »obične situacijske etike, od neetablirane i nenormirane prakse suživota koja se temelji na obzirnosti spram najbližega vjerski i tradicijski drukčijeg – spram njegovih svetinja i simbola, ili kulturalnih običaja«. Lovrenović, naime, inzistira upravo na toj elementarnoj obzirnosti i uviđavnosti – što možda jest skromno i malo, jest lomno (kao što nam je pokazalo bratsko klanje 1992-95), jest na svoj način i pesimističan pogled na naše mogućnosti – ali ako bismo to sredstvo prezreli i odustali od napora na njegovoj reafirmaciji, pita sarajevski pisac, što bi ostalo među nama? »Bojat se, samo ljudska pustinja nerazumijevanja, nepovjerenja, omraze«. I, dodali bismo, još mnogo otvorenih pitanja o slobodi govora i međureligijskog dijaloga. (Novinar: Denis Romac, Novi list)


Viktor Ivančić, novinar, književnik i kolumnist tjednika Novosti, autor desetak knjiga i bivši pokretač i glavni urednik Feral Tribunea

Ima li suživota unutar simboličkog prostora? To pitanje na dramatičan je način otvoreno dizajnerskim radom Damira Bralića – rješenjem za korice knjige „Allah, kršćanski odgovor“ Miroslava Volfa – i to ne samo zbog autorskoga postupka, nego i zbog raspleta izdavačkoga projekta. Volfova knjiga je, naime, objavljena u suizdavaštvu „Ex librisa“ iz Rijeke i „Synopsisa“ iz Sarajeva, a nakon što je već otisnuta, s rješenjem naslovnice koje je sugeriralo spoj Allaha i križa, sarajevski nakladnik je osjetio „opasnost“, te poslije interne debate odlučio svoj dio naklade iznova štampati s drugačijim, „neprovokativnim“ koricama. Tako se ista knjiga pojavila s dva lica – jednim u „halal“, a drugim „haram“ varijanti, jednim za Bosnu i Hercegovinu, a drugim za Hrvatsku.

Autocenzura kao čin tolerancije? Bojazan da će se čak i pozitivno intonirana provokacija – usmjerena prema dodiru, prema pronalaženju točaka zajedništva, dakle prema dijalogu – „krivo razumjeti“, pa je onda u igri nešto poput velikodušnog razumijevanja prema nerazumijevanju? Ili je ipak riješenost da ne povrijediš Drugoga samo krinka za strah da te Drugi ne povrijedi?

Kako bilo, dizajnersko djelo i njegova naknadna uporaba dodatno su rasvijetlili semantičku neurasteniju današnjega svijeta, ukopanog u tabore, gdje se uzajamna intaktnost simboličkih arsenala podrazumijeva, gdje se hoda oprezno kao po jajima i gdje je naročito teško oduzimati simbolima „ratoborne“ elemente njihove namjene. Bralić konstatira da je „značenjska potencija simbola sužena na razinu alarma“, što u konkretnome slučaju znači da će križ biti percipiran samo kao prijetnja islamu, dok je Allah samo prijetnja kršćanstvu. A to onda vodi i do sasvim suvremenog paradoksa tolerancije, jer ona postaje tek umivenija strana brige o tome da se dodir ne dogodi. U našem primjeru izostaje mogućnost vertikale: dizajnersko rješenje korica knjige se horizontalno širi, na sličan način kao što se širi strah.

Sloboda vrijeđanja i vrlina poštivanja

Miroslav Volf, hrvatsko-američki teolog, profesor teologije na Sveučilištu Yale. Jedan od najznačajnijih teologa današnjice

Pobornik sam slobode govora i slobode umjetničkog izražavanja. Država nema prava propisivati što se može a što ne može javno govoriti, osim ako taj govor nedvojbeno potiče na nasilje. Trebamo se opirati vjerskim i sekularnim autoritarijancima staroga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime vjerske, kulturne i ideološke čistoće. Ne trebamo popuštati ni progresivcima novoga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime pogrešno shvaćene političke korektnosti. Nitko nema pravo suzbijati govor drugih samo zato što ih isti vrijeđa.

Godine 2009. u sporu koji je nastao oko knjige Jutte Klausen „The Cartoons That Shook the World“, savjetovao sam Sveučilištu Yale da ne pretiskavaju ozloglašene danske karikature u knjizi, kako je to tražila njena autorica. Kada je Damir Bralić osmislio dizajn za hrvatski prijevod moje knjige Allah: Kršćanski odgovor — Allah ispisan u obliku križa — usprotivio sam se tom njegovom estetski impresivnom ostvarenju, bar što se tiče izdanja za Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Je li se netolerancija drugih do te mjere ukopala u moju samosvijest da je proizvela samocenzuru? Ne bih rekao. Jer moj se savjet ustvari uopće nije ticao prava. Smatram da je Yale University Press imao pravo da pretiska danske karikature. Smatram da smo svi mi, koji smo bili uključeni u rad na hrvatskom prijevodu moje knjige, imali neosporno pravo objaviti je sa križolikim „Allahom“ na naslovnici.

No, činjenica da imam pravo na slobodu govora i izražavanja, te činjenica da vi nemate pravo suzbijati moj govor kada vas isti vrijeđa; drugim riječima, činjenica da imam pravo vrijeđati vas, ne znači da je u svakom slučaju dobro to i činiti. To što imate slobodu vrijeđati druge, ne znači da će se uvrede kojima zasipate druge na neki način pretočiti u vrline. Uvrijediti nekoga znači učiniti mu nepravdu. Činimo nepravdu ismijavamo njihove fizičke ili psihičke mane ili seksualnu orijentaciju. Na sličan način, kada se javno rugamo nečemu što pojedinci smatraju svetim, nečemu što im daje osjećaj identiteta i orijentaciju u životu, činimo im nepravdu. Štoviše, nepoštivanjem koje se iskazuje vrijeđanjem onoga što ljudi smatraju svetim razara se socijalna kohezija pluralističkih društava i potkopava sposobnost sudjelovanja u javnim raspravama o općem dobru.

Kad su u pitanju prava, situacija je jednostavna i može se izraziti u vidu pravila: nikada ne kršite pravo osobe na slobodu govora i nikada se ne odričite prava na slobodu govora. Kad je u pitanju vrlina, situacija je složena i ne može se adekvatno izraziti jednostavnim pravilom. Umjesto toga, treba nam “mudrost ljubavi»: sposobnost da se empatično stavimo u položaj drugih i raspoznamo učinak koji naš slobodni govor ostavlja na njih; voljnost, ako je potrebno, da prilagodimo naš govor kako bi pokazali primjereno poštovanje prema njima. Nije lako, ni na intelektualnoj niti moralnoj razini, postići to raspoznavanje i prilagođavanje. I oni su uvijek prijeporni. Na primjer, teško će se ponekad razaznati da li, odričući se u datoj situaciji našega prava da kažemo što želimo, istinski poštujemo druge ili naprosto ustupamo društvenu moć onima čija agresija prema nama počiva na tome da se prikazuju kao naše žrtve.

S obzirom na dizajn hrvatskog prijevoda moje knjige koja se bavi pitanjem vjeruju li muslimani i kršćani u istog Boga, temeljno je pitanje, po meni, bilo sljedeće: Predstavlja li „križoliki Allah“ na naslovnici moje mirotvorne knjige ozbiljnu uvredu za muslimane? Jasno je da dizajn nije osmišljen s namjerom da se ikoga uvrijedi. Naprotiv, težilo se k nastavku dijaloga sa islamom na simboličkoj razini kojega sadržaj knjige vodi na diskurzivnoj razini. Ali, kako se ponijeti ako nam znatan broj upućenih i odgovornih muslimana dadne dobre razloge zašto je za njih naslovnica uvredljiva? Mislim da ih trebamo pažljivo saslušati i te djelovati vođeni mudrošću ljubavi.

Donošenje odluke je u ovom slučaju olakšala granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini je križoliki Allah doživljen kao „haram“, dok je u Hrvatskoj, nasreću, ocijenjen kao „halal“ — tako da široj javnosti nije bila uskraćena prilika da uživaju u svoj divoti ovoga sofisticiranog estetskog postignuća Damira Bralića.


Sveto i (s)likovno

Davor Džalto, pravoslavni teolog i teoretičar umjetnosti. Doktorirao je povijest umjetnosti na Sveučilištu u Freiburgu I predaje na Američkom sveučilištu u Rimu

Veoma je neuobičajeno da vizuelna rešenja koričnih strana knjiga izazovu veće polemike izvan usko stručnih krugova, i značajniji interes javnosti. Pa ipak se upravo to dogodilo, i u određenoj meri nastavlja da se događa, po pitanju dizajna korica Damir Bralića za hrvatsko izdanje knjige “ALLAH: Kršćanski odgovor” (autora Miroslava Volfa). Jednostavnim (pre)komponovanjem slovnih znakova reči “Allah” u

A
LLA
H

Bralić je uspeo da izrazi osnovnu temu knjige - a to je pristup islamskom shvatanju Boga iz hrišćanske perspektive. Ovakvo, čisto tipografsko rešenje, se pokazuje kao veoma efektno, kao neka vrsta vizuelnog haikua. Svodeći dizajn samo na slovne znakove (što je inače Bralićeva specijalnost), postignuto je mnogo: preneta je (i ispoštovana) jedna od osnovnih odlika islama po pitanju (s)likovnosti - izbegavanje slika i potenciranje slova, jezika i kaligrafije kao načina govora o Bogu. Istovremeno, raspoređujući slova u krstoliku formu, uspeo je da da vizuelni izraz osnovnoj nameni knjige, odnosno hrišćanskom odgovoru na pitanje islama i Boga u islamu. Konačno, oni koji poznaju arapski jezik, primetili su i da ovakav raspored slova više odgovara arapskom izgovoru reči “Allah”, nego što je to slučaj kada je reč napisana latiničnim pismom, u jednom redu. Sve ove, namerno i nenamerno ciljane implikacije ovog vizuelnog rešenja, čine dizajn knjige retko uspelom vizuelno-semantičkom sintezom.

U čemu je onda, pitaće neko, problem?

U tome što neki u samom raspoređivanju slova reči “Allah” u krstoliku formu, vide provokaciju, možda i uvredu islama i muslimana. Iako to sasvim izvesno nije namera knjige Miroslava Volfa, niti je tako nešto bila namera dizajnera, moguće je razumeti da nečija verska osećanja time mogu biti povređena. Da li se, onda, rešenje može čitati kao neopreznost, ili odsustvo senzibiliteta dizajnera za moguće sporne interpretacije?

Čini mi se da sve interpretacije koje u ovom dizajnu (ili pak u samom sadržaju knjige) vide problematičnu ili čak uvredljivu poruku, ne zalaze dublje od površine, ili su pak ciljano nedobronamerne. Jer, postavlja se pitanje, zašto bi osećanja vernika islamske veroispovesti bila povređena ovim dizajnom? Da li zato što se njime, na određeni način, daje prepoznatljiva vizuelna forma (forma krsta) reči-pojmu koji se, po islamu, ne može drugačije izraziti-predstaviti nego rečju, ili pismom. Ovo nas, međutim, vodi u dalje komplikacije. Slova, i pismo u celini, takođe funkcionišu kao vizuelni znaci. To je naročito potencirano u piktografskim pismima i u onima čiji su znaci nastali vizuelnom stilizacijom aspekata vidljive realnosti. Da li to znači da bi i samo pisanje reči “Bog” (ili “Allah”) moglo u principu biti sporno (naročito izvan arapskog pisma ili izvan alfabetskih pisama)?

Diskutovanje ovih tema, a pogotovu izvođenje konačnih zaključaka, daleko prevazilaze namere pa i smisao vizuelnog rešenja jedne knjige koja pokušava da artikuliše moguće veze islamske i hrišćanske zamisli o Bogu, te čitanje jedne (zamisli) iz perspektive druge. Ono što je važno je da sve ove teme mogu biti otvorene na temelju dizajna koji nam je predložio Damir Bralić – i zato je ovaj dizajn izuzetan.

Amila Kahrović-Posavljak, magistra književnosti. Angažirana je kao suradnica Centra za kritičku misao i portala Tačno.net

Da budem potpuno iskrena, ja nisam čula za neke posebne reakcije na naslovnicu Volfove knjige s imenom Allah ispisanim u obliku križa, u BiH. Glede eventualne uvredljivosti, uopće se ne želim izjašnjavati o tome. Vlastitu uvrijeđenost smatram izlišnim konceptom u javnom prostoru. Naslovnica može biti neprihvatljiva s teološkog aspekta, no onda bi to trebalo otvoriti plodonosne rasprave, prije svega o širinama i ideološkoj profaniziranosti teoloških koncepata. Ukoliko se pak insistira na nekoj kolektivnoj uvredljivosti smatram da je za muslimane danas najuvredljivije divljanje razularenih Bagdadijevih ekstremista čije je samo postojanje najveća blasfemija u povijesti islama.

No, čini mi se da objavljivanje različitih naslovnica u BiH i Hrvatskoj otvara mnoga druga pitanja.

Prvo je pitanje straha. Straha od koga? Muslimani nisu homogena masa, muslimana ima, baš kao i svih drugih ljudi, svakakvih. Muslimanom se naziva Sadiq Khan, a muslimanom se naziva i onaj koji je počinio terorističke napade recimo u Parizu. Na koga se mi referiramo odnosno koga prihvatamo kao referentnu tačku i na kraju krajeva čiji koncept islama usvajamo? To mnogo govori i o nama. Hoćemo li dozvoliti da među muslimanima ima i onih koji će se pozitivno odrediti prema nekom fenomenu ili prihvatamo stereotipnu sliku muslimana koji će skočiti i uhvatiti se za kalašnjikov čim vide nešto što im se ne dopada? Hoćemo li pristati na stereotip da su muslimani nekakvi divljaci koji nisu u stanju da shvate ovako složenu simboliku? Drugim riječima, hoćemo li kad su muslimani u pitanju, pristati na koncept: svi su oni isti? I pristajemo li na blesavu distinkciju prema kojoj je muslimanima s ove strane državne granice nešto uvredljivo, a s one nije?

Vrlo vjerovatno da u javnom prostoru postiji određeni strah od radikaliziranih grupa. No, one nisu vezane samo za BiH. To je globalni fenomen. Uostalom tim strah postaje još pogubniji. Zar treba pristati na diktat bilo koje radikalne ideologije na svijetu? Tim se ideologijama treba suprotstaviti, a ne povlađivati im.

Nadalje, vjerujem da strah nije dobar. Vjerujem da ako počnemo njegovati strah, jer se strah kao i svaki drugi osjećaj može njegovati, upadamo u aporiju. I najbrutalniju autocenzuru. Kako da promislimo Volfov koncept jednoga Boga ako nismo u stanju da se nosimo čak niti s jednom naslovnicom? Ako je, pri objavljivanju jednog ovako ozbiljnog djela, polazište to da muslimani nisu u stanju, bez ekstremnih reakcija, prihvatiti postojanje ovakve naslovnice onda se bojim da Volfovu knjigu svodimo na prazan znak. I da dijalog, tu do kraja profanisanu riječ, na rijetkom mjestu gdje bi mogao zaživjeti kao djelatan koncept, svodimo na dva monologa.


Ljudska pustinja

Ivan Lovrenović, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca. Urednik u izdavačkoj kući Synopsis iz Sarajeva

To, kako se u knjizi Allah, kršćanski odgovor Miroslav Volf svojim temeljnim pitanjem - vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga - bavi smještajući ga u realni životni i društveni kontekst današnjega strašnog svijeta, te tragajući za argumentacijom koja sadrži razloge i pretpostavke za harmonične, a ne konfliktne odnose muslimana i kršćana u takvome svijetu, bio je za ovoga čitaoca jedan od najvažnijih aspekata Volfovih istraživanja i propitivanja.

U našem iskustvu, općenito postjugoslavenskom, ali naročito i specifično krvavom bosanskohercegovačkom, to je aspekt koji osim načelne i teološko-teorijske ima i konkretno svakodnevnu i praktičnu dimenziju, pa iako se Volf Bosnom gotovo uopće ne bavi, njegova knjiga kao da je sva uronjena u bosansko iskustvo, ili, ako hoćete, kao da sva izranja (i) iz njega.

Poslije međuvjerske i međunacionalne katastrofe koja je tehnički okončana prije dva desetljeća ali čije posljedice još uvijek pulsiraju kao otvorene rane, a na čijem nezacjeljivanju predano rade elite, političke, vjerske i druge, što je ono što ljudima različitih vjersko-tradicijskih identiteta (danas tako žestoko obnovljenih i politički konfrontiranih) stoji na raspolaganju kao sredstvo obnavljanja poželjnih ili barem snošljivih odnosa, pa onda i obuhvatnije društvene kohezije?

Slušamo krupne riječi i zaklinjanja - na jednoj strani zazivanja idealne (iluzorne?) harmonia abrahamica (koja se uvijek na kraju pokaže tek kao smokvin list za različite profane marifetluke), na drugoj oholo načelne, vankontekstne deklamacije o pravu na apsolutnost slobode izražavanja, a do danas nismo izumili bolje sredstvo od obične situacijske etike, od neetablirane i nenormirane prakse suživota koja se temelji na obzirnosti spram najbližega vjerski i tradicijski drukčijeg - spram njegovih svetinja i simbola, ili kulturalnih običaja. To - elementarna obzirnost i uviđavnost - jest možda skromno i malo, jest lomno (kao što nam je pokazalo bratsko klanje 1992-95), jest na svoj način i pesimističan pogled na naše mogućnosti, ali ako bismo to sredstvo prezreli i odustali od napora na njegovoj reafirmaciji, što bi ostalo među nama? Bojat se, samo ljudska pustinja nerazumijevanja, nepovjerenja, omraze.

Damir Bralić, dizajner

Famozni 'Bombo-glavi prorok' je satira, karikatura koja po definiciji ne trpi političku ili kakvu god korektnost, ne zazire od ekstrema, provocira. Medij je poruka. Da se nešto slično, pa i u tragovima, nalazi na naslovnici knjige koja na više od 300 strana propituje, a i pronalazi, mogućnosti dijaloga i suživota rekao bih da je tu riječ o nesavjesnosti oblikovatelja, o zlorabi institucije "slobode govora", "slobodnog autorstva", "umjetničke interpretacije", te da je izvrće u njenu potpunu suprotnost. Tu bi se radilo o jednom dekadentnom zapadnocentričnom odnosu prema slobodi koju, umjesto da se nužno veže uz maksimalnu odgovornost, shvaća kao 'radi što ti je drago bez obzira na druge – jer si slobodan'. Kao pripadnik zapadne kulture razumijem pitanje i provokaciju koju je autor karikature želio staviti na stol (ponavljam, unutar konteksta medija kroz koji djeluje), ne želim ulaziti u njegove motive, u očekivane 'efekte' takvog čina, ali jedno je sigurno: on se ni na koji način nije želio približiti drugome, to mu niti u primisli nije bila namjera, on viče i dobacuje s visoka. (Dok su na zapadu strogo zaštićene religiozne emocije npr. židova i kršćana, autor se okreće najslabijima i najugroženijima, najudaljenijima, isključenima, najnepoznatijima i najslabije razumljenima, prema kojima bi trebao primjeniti najviše kriterije odgovornog ponašanja i djelovanja upravo radi dane mu slobode.) Makar i zrnce sličnoga na naslovnici Volfove knjige bilo bi posve pogrešno i u suprotnosti sa željom za toliko potrebnim konstruktivnim pitanjem drugome te sa željom boljeg shvaćanja drugoga.

Rješenje na naslovnici koje nedvosmisleno prikazuje riječ Allah, a ponekih tu vide i križ (recimo Zoran Grozdanov ga je vidio tek nakon što je nekoliko puta bio upozoren!) s najvećim respektom pristupa islamskoj kulturi i tradiciji. U logici pisanja arapskim pismom je upravo ovakvo razdvajanje na slogove (tako da gotovo da se čuje izgovor – A-LLA-H: ELIF kao prvo slovo, samoglasnik; LAM s 'teštidom' - zbog toga se u latinici dupla svo L; i HA s 'sukunom' koji ga smiruje tako da se izgovara bez samoglasnika). Ovo je i mala oda islamskoj kaligrafiji u svom grupiranom, centralnom slogu. Poštuje se ikonoklazam, nema slike samo riječ. Uveden je i vertikalni pokret slova koji je jedinstven i zapadnom i istočnom načinu pisanja i čitanja (s lijeva na desno ili s desna na lijevo, ali kod oboje odozgo prema dolje). Na taj način je izbjegnuta i mogućnost čitanja s desna na lijevo (halla), što je u Bosni riječ za mjesto „gdje i Sultan ide pješke“, a preneseno „smrad“. Ovako se čak i čitanjem s desna na lijevo dobiva ima Boga, samo je jedan samoglasnik izbačen (prikladna aproprijacija, slična fleksibilnost prisutna je pri pisanju arapskih jezika latinicom u neformalnoj suvremenom komunikaciji internetom). Također, postoji jedan jedini povijesni primjer jezika arapske provenijencije koji se oduvijek pisao latinicom. I to na otoku 'u središtu zemlje', na Malti. Zanimljivo je da je tamo riječ za Boga (pa, prvenstveno, i kršćanskog) – 'Alla'.

Usuđujem se reći: ovakvo oblikovanje je najbliže što se Zapad sa svojom latinicom i linearnom tipografijom, logikom grafema i shvaćanjem što je likovna forma jezika može približiti Istoku. Zaoštrit ću. Na put dijaloga treba povesti i sebe. Napisati riječ Allah, bez ikakve obrade/prilagodbe bilo bi neprikladno, vulgarno, autistički zapadno-centrično s izostankom bilo kakvog interesa za dodir i približavanje, za shvaćanjem drugoga. Riječ Allah ispisana na koricama u zapadnom standardu bila bi gesta kojom zapad dokazuje svoju nadmoć i trenutnu svjetsku poziciju te ne pokazuje poseban interes za 'ostale'. Bilo bi to i podcjenjivanje bosanskih čitatelja, uskrata poziva na dijalog baš u prostoru gdje bi ovo rješenje moglo biti isčitano na koristan način, gdje bi se veze mogle shvatiti i ostvariti.

Da se našalim (a u svakoj šali ima i malo šale): "Božja providnost" je što se tu slučajno, sekundarno pojavio i križ. U ovom novonastalom simbolu kao da nam netko odozgo govori da se zapad može približiti istoku baš i ponajviše putem suglasja i naglaska na jedinstva, sličnosti i toleranciju kršćanstva i islama. U ovom znaku, ispada doista moguće: „Bog kršćanstva i Islama jedan je te isti Bog“. Zapravo, nije se križ pojavio "sekundarno", kriva riječ, htjedoh samo reći da ga ja nisam doslovno "iscrtao". On je prisutan jednako primarno kao što je primarno prisutan i Allah. I da, to je odnos i/i, ne ili/ili (kako ga mnogi, i nesvijesno, interpretiraju). (Po gestaltu, radi konstitucije našeg osjetilnog aparata, čovjek vidi ili križ ili Allaha nikad istovremeno oboje. Spoj jednog i drugog događa se na razini kognicije ne na razini percepcije.) Ovo je znak uzajamnog poštovanja i prihvaćanje i križa i Allaha. A nije da nam je na ovim prostorima to iskustvo nepoznato. Veliki je know-how ratovanja ali i mirenja, suživota. Razumijem emotivno područje naroda gdje ovako 'križoliko' složena riječ izaziva tisuće slika, spaljenih sela i gradova, ubijenih i zaklanih, no ne možemo do vijeka biti taoci kršćanskih popova s sunčanim naočalima koji blagoslivljaju topove znakom križa. Čista uzurpacija simbola za niske i destruktivne ciljeve. Sramotno. Percepcija simbola zlouporabljenih na taj način je otrov. Možda se ovakvim oblikovnim pristupom može iscijediti otrov iz tih simbola i koristiti ga kao lijek, cijepivo protiv epidemija tipičnih za naše zajedničko podneblje. Jako mi je drago da prikaz s korica sada služi kao oznaka raspravi na temu dijaloga dvije religije. Sviđa mi se njegova proširena funkcionalnost i nastavak njegovog života! A što taj znak doista znači (označava) to još ne znamo, to tek raspravama i dijalogom otkrivamo.

S druge strane, slažem se, ovakva korica može se shvatiti kao nasilna ako makar i jedan budući čitatelj iz nekog razloga u njoj vidi nešto s čime se ne slaže ili ga duboko vrijeđa. U tom smilu možda ovo rješenje nije bilo dovoljno radikalno. Dizajn srećom, u potrazi za prikladnim i prihvatljivim, može rješiti i ovaj problem. Unutar ovakvog diskursa knjiga bez korice koja izlaže svoje ranjivo i golo tijelo točno je rješenje. Fragile, Handle with care. To je međufaza, obličje koje je ona doista i poprimila nakon što je bila nasilno istrgnuta iz svog „hrvatskog odjela i obučena u svoje bosansko“. Takva praksa poznata je u povjesti razvoja medija knjige kada se knjižni blok uvezivao u korice vlastite biblioteke (od tuda oni ujednačeni zidovi knjiga u aristokratskim bibliotekama). U našem demokratskom ali i gotovanskom, konzumerističkom društvu tako što je nezamislivo, očekuje se isporuka gotovog proizvoda. Da prosječan čovjek suvremenosti shvati takvu beskoričnu knjigu kao poruku da je za ambalažu ideja iz knjige sam odgovoran, da je on taj koji će dati konačni oblik, 'dovršiti knjigu' kroz svoj rad, odnos, djelovanje... potrebna je gotovo ista razina spoznaje kao i za operacionalizirani zajednički suživot i toleranciju. Nažalost, suvremeni 'najbolji i najsposobniji', praktikanti ukoričavanja svijeta i ideja, nisu odgojili svekoliko demokratsko društvo za takvu praksu već njime manipuliraju i to unutar simboličkog prostora; prostora koji propituje originalna korica.