Veliki satiričar Jonathan Swift (1667-1745) najteže je podnosio licemjere i obmanjivače, bez obzira na njihov položaj u društvu. Meta njegovih prvih satira, „Priča o bačvi“ i „Bitka među knjigama“, bili su nametljivo dosadni akademski daveži i cjepidlake te sljeparije vjerskih dogmatika. Volio je čovjeka pojedinca: „Uvijek sam mrzio sve nacije, korporacije, zajednice. Sva moja sposobnost ljubavi usmjerena je na pojedincima“ (pismo A. Popeu). Bio je svjestan urođenih slabosti i mana ljudskog roda videći da se posvuda gazi istina i pravda i da najbolje uspijevaju mediokriteti. U „Eseju o metli“ čitamo: „Metla je, reklo bi se, amblem stabla koje stoji na glavi; a molim vas, što je čovjek drugo nego stvorenje postavljeno naopako, njegova su životinjska svojstva nasađena na njegov razum, glava mu je tamo gdje bi trebalo da budu pete te gmiže po zemlji“. Esej "O umjetnosti političkog laganja“, napisao je Swift petnaest godina prije klasičnog „Gulivera“, dok je bio glavni urednik časopisa „The Examiner“. Po prvi puta ga objavljujemo na hrvatskom jeziku u prijevodu Mirka Mirkovića. [Tekst smo pretipkali iz časopisa 'Erasmus – časopis za kulturu demokracije' (Zagreb), lipanj 1993, br. 2.]

_____________________________________

Kažu nam da je đavo otac laži, i da je bio lažac od samog početka; tako da je to, bez sumnje, stari izum. I, što više, prvi pokušaj đavolova laganja bio je često političke prirode i primijenjen da potkopa autoritet svog vladara i zavede većinu podanika kako bi mu otkazali poslušnost. Zbog toga je istjeran iz neba dolje na zemlju, gdje je (kao što je Milton rekao) bio potkralj velike zapadne pokrajine te prisiljen da se služi svojim talentom u nižim regijama među drugim palim dušama, jadnim i obmanutim ljudima kojima još uvijek svakodnevno navodi na grijeh, i nastavit će to činiti sve dok ne bude okovan u jami bez dna.

Ali premda je đavo otac laži, on je, kao i drugi veliki izumitelji, izgubio, čini se, mnogo od svojeg ugleda zbog stalnog poboljšanja koje je postignuto u njegovoj vještini.

Tko je prvi učinio laganje umjetnošću i prilagodio ga politici, ne vidi se posve jasno iz povijesti, iako sam ja to marljivo istraživao. Ja ću stoga laganje razmatrati samo u vezi s našim suvremenim sustavom, te s obzirom na način na koji je ono njegovano u južnom dijelu našeg otoka u posljednjih dvadeset godina. Suvremenici su na tom polju dali veliki doprinos primjenjujući tu umjetnost na stjecanje i očuvanje vlasti, te osvećujući se kad su vlast izgubili, kao što se i životinje služe istim instrumentima hraneći se kada su gladne, i grizući one koji stanu na njih.

Ali ista genealogija ne može se uvijek prihvatiti u pogledu političkog laganja. Ja ga stoga želim usavršiti posvećujući veliku pažnju pojedinostima i dodati neke činjenice o njegovu rođenju i roditeljima. Politička laž ponekad se rodi u glavi odbačenog državnika a zatim biva isporučena rulji da je njeguje i miluje. Ponekad se rodi kao čudovište pa se lizanjem oblikuje: katkada pak dolazi na svijet potpuno oblikovana, ali se lizanjem pokvari. Često se rodi kao dijete na redoviti način pa joj treba vrijeme da sazre; često dolazi na svjetlo dana u punoj veličini, ali se postupno smanjuje. Ponekad je plemenita roda, a katkada je okot burzovnog mešetara. U jednom se slučaju glasno dere izašavši iz utrobe, u drugom se porodi uz šapat. Znam jednu laž koja sada svojom bukom uznemiruje pola kraljevstva, te je danas velika i odviše ponosna da prizna svoje roditelje, a sjećam se njezina šaputanja pri porodu. Da zaključimo o rođenju tog čudovišta; ako dolazi na svijet bez žalca, ono je mrtvorođenče; a kad god gubi svoj žalac, ono umire.

Ne čudi što je tako čudesno rođena laž predodređena za velike podvige, a u skladu s tim vidimo da je već malne dvadeset godina anđeo-čuvar vladajuće stranke. Ona može osvajati kraljevstva bez borbe, a ponekad bez izgubljene bitke. Ona daje i ponovo vraća namještenja; ona može planinu svesti na krtičnjak i od krtičnjaka napraviti planinu; ona godinama predsjedava izbornim komitetima; ona može crnca učiniti bijelim, bezbožnika učiniti svecem, a pokvarenjaka patriotom; ona može ministre učiniti inteligentnima, i uzvisiti i srozati ugled jedne nacije. Ova boginja leti s velikim zrcalom u ruci da bi zablještila gomilu i, prema tome kako okreće zrcalo, natjerat će je da svoju propast vidi kao svoj interes, a svoj interes kao svoju propast. U tom zrcalu vidjet ćete svoje najbolje prijatelje odjevene u kapute posipane ljiljanovim cvjetovima i trostrukom krunom, a svoje najgore neprijatelje ukrašene obilježjima slobode, čestitosti, obzirnosti i umjerenosti te s rogom obilja u ruci. Njezina velika krila, slična onima leteće ribe, beskorisna su ako nisu vlažna; ona ih stoga uranja u blato koje, uzdigavši se uvis, istresa u oči mnoštva leteći velikom brzinom; ali je pri svakom zaokretu prisiljena spustiti se u prljavštinu da bi se snadbjela novim zalihama.

Katkada pomišljam, kad bi čovjek bio obdaren dodatnim vidom kojim bi vidio laži, kao što u Škotskoj njime vide duhove, mogao bi se divno zabavljati promatrajući različite oblike, veličine i boje tih rojeva laži što zuje oko glave nekih ljudi, poput muha oko ušiju konja ljeti; ili te legije laži što lebde svako poslijepodne u ulici Burze i zamračuju zrak; ili nad klubom nezadovoljnih velikaša odakle ih se otprema u velikim količinama i istresa na izborima.

Ima jedna bitna stvar u kojoj se politički lažac razlikuje od drugih lažaca, a to je da mora imati kratko pamćenje. To mu je potrebno radi različitih prilika na koje nailazi kada svakog sata proturječi sam sebi zaklinjući se obima suprotstavljenim stranama i nalazeći osobe pripravne da ga slušaju. Pri opisivanju vrlina i poroka ljudskog roda prikladno je da u svakoj točki imamo pred očima neku uglednu osobu koju preslikavamo u našem opisu. Ja se strogo držim toga pravila i ovog časa moja uobrazilja predočuje mi stanovitog velikog čovjeka čuvenog zbog tog talenta kojemu, služeći se njime stalno, duguje svoj dvadesetogodišnji dobar glas najvještije glave Engleske u vođenju lijepih poslova. Nadmoć njegova genija ne leži ni u čemu drugom do u neiscrpljivoj zalihi političkih laži koje obilno dijeli svake minute dok govori, te ih neusporedivom velikodušnošću zaboravlja i dosljedno im proturječi u slijedećih pola sata. On još nikada nije razmatrao da li je neka tvrdnja istinita ili lažna, već samo odgovara li sadašnjem trenutku i slušateljima da bi je potvrdio ili zanijekao. I tako, ako smatrate prikladnim bolje objasniti njegov iskaz i protumačiti da je sve suprotno od onoga što kaže, još uvijek niste na čistu i ustanovit ćete da ste jednako obmanuti vjerovali to ili ne. Jedini je lijek pretpostaviti da ste čuli neke neartikulirane zvukove bez ikakva značenja, a osim toga to će vas riješiti užasa koji bi bas mogao zahvatiti slušajući zakletve kojima stalno popraćuje početak i kraj svake svoje tvrdnje; premda istodobno mislim da se ne može optužiti zbog krivokletstva kada zaziva Boga ili Krista, jer je često lijepo dao znati svijetu da ne vjeruje ni u jednog ni u drugog.

Neki ljudi možda misle da takvo savršenstvo ne može mnogo koristiti njezinu vlasniku, ili njegovoj stranci, budući da se često primjenjuje pa je došlo na zao glas, ali oni su u velikoj zabludi. Mali broj laži nosi biljeg svog izumitelja, a najviše prostituirani neprijatelj istine može proširiti tisuću laži a da ne bude poznat kao njihov autor. Osim toga, kao što najgori pisac ima svoje čitaoce, tako i najveći lažac ima svoje vjernike; i često se događa ako se laži vjeruje samo jedan sat, ona je obavila svoj posao, i ne treba daljnje prilike za nju. Laž leti, a istina hramlje za njom, pa kada se ljudi osvijeste već je prekasno; šala je završena a priča je imala svoj učinak; slično kao kad čovjeku padne na pamet dobra replika pošto je rasprava već krenula dalje ili se društvo razišlo; ili pak slično liječniku koji je pronašao nepogrešiv lijek pošto mu je pacijent već umro.

Uzevši u obzir prirodnu sklonost mnogih ljudi da lažu, a mnoštva da vjeruje, zbunjen sam što učiniti s maksimom, tako čestom u svačijim ustima, da će istina prevladati. Ovdje, ovaj naš otok većim se dijelom posljednjih dvadeset godina nalazio pod utjecajem takvih savjetnika i osoba čiji je princip i interes bio da korumpiraju naš moral, zaslijepe naše razumijevanje, iscrpe naše bogatstvo i, s vremenom, unište naš ustav i u državi i u crkvi, te da nas naposljetku dovedu do samog ruba propasti. Vidimo da je velik dio narodnog novca dospio u ruke onih koji, na osnovu svog obrazovanja i zasluga, ne bi mogli zahtijevati više nego da nose livreje naših slugu. Istodobno drugi koji su svojom vjerodostojnošću, odlikama, imetkom uzmogli dovesti do dobra glasa i uspjeha Revoluciju, bili su ne samo gurnuti u stranu kao opasni i beskorisni već i krivo optuženi zbog skandala Jakovita, te kao ljudi samovoljnih načela i plaćenici Francuske; dok je istina, za koju se kaže da leži u bunaru, sada pokopana pod hrpom kamenja… O velikoj promjeni u raspoloženju naroda pisat ću opširnije u nekoj idućoj raspravi; u njoj ću nastojati da opametim i otkrijem obmanute ljude i obmanjivače koji se nadaju ili prijetvorno tvrde da se radi o kratkotrajnoj ludosti puka od koje se može brzo oporaviti. Ja, međutim, mislim da će se pokazati da je ona posve drukčija po svojim uzrocima, simptomima i posljedicama, te kao velik primjer ilustrirati maksimu koju sam prije spomenuo, da će istina (premda ponekad kasno) naposljetku prevladati.

Tekst pretipkan iz časopisa Erasmus – časopis za kulturu demokracije (Zagreb), lipanj 1993, br. 2. (Prometej.ba)