Metafora „globalno selo“ se vrlo često susreće u medijima, a prvi ju je upotrijebio filozof Marshall McLuhan 1960. u knjizi „Gutenbergova galaksija“. Izraz se odnosi na moderni svijet, koji je kroz računalne mreže postao tako dobro povezan da je u stvari postao „selo“. No, što da ovdje nije riječ o metafori, što kad bi se cijeli svijet zaista skupio u jedno jedino malo selo od stotinjak stanovnika? Dio odgovora nalazi se u sjajnoj knjizi dječjeg pisca i nastavnika Davida Smitha „If the World Were a Village. A Book about the World's People“. Cilj ove knjige je pomoću malo matematičkog pojednostavljivanja omogućiti čitateljima lakše kritičko razumijevanje odnosa u svijetu. Naš svijet je svijet velikih brojki s kojima je prosječnom stanovniku globalnog sela teško operirati, ali ako te brojke smanjimo na dvoznamenkaste cifre, onda je lakše razumjeti što one doista znače u globalnom kontekstu

Dakle, kako bi naš svijet izgledao kad bi bio naselje od svega 100 stanovnika? Što se tiče zastupljenosti kontinenata, u našem malom mistu živjelo bi čak 60 Azijata (sasvim dovoljno za vladajuću koaliciju), 15 Afrikanaca, 13 Amerikanaca, 10 Europljana i jedva jedan Australac. Do 2050. sastav stanovništva našeg naselja će se donekle izmijeniti, te će u njemu živjeti 54 Azijata (i dalje dovoljno za vladajuću koaliciju), 25 Afrikanaca, 12 Amerikanaca i svega 7 Europljana. Po pitanju etničkog sastava - svetinje nad svetinjama u našem kutku svijeta - u našem malom mistu danas živi čak 19 Kineza i 17 Indijaca, što znači da je svaki treći čovjek u našem selu ili Kinez ili Indijac. Tu su i 4 čovjeka podrijetlom iz SAD-a, ali bučni su kao da ih ima 40. U naselju je zastupljeno i po troje ljudi iz Indonezije, Pakistana, Brazila, po dvojica iz Nigerije, Bangladeša, Rusije, Japana, Meksika, te po 1 Filipinac, Etiopljanin, Vijetnamac, Egipćanin, Nijemac, Iranac, Turčin, Kongoanac i Tajlanđanin (1 mještanin ovog zamišljenog mini-naselja zastupa otprilike 70-ak milijuna danas stvarno živućih ljudi). Ostale su nacije premale da bi bile zastupljene bar s jednim čovjekom u našem malom mistu. Mada, ako pitamo prof. Jovana Deretića, on bi nam dokazao kako u globalnom selu živi između 88 i 90 Srba, samo još nisu svjesni toga.

Do 2050. sastav stanovništva našeg naselja će se donekle izmijeniti, te će u njemu živjeti 54 Azijata (i dalje dovoljno za vladajuću koaliciju), 25 Afrikanaca, 12 Amerikanaca i svega 7 Europljana.

Ako pogledamo najčešća imena u svijetu, dolazimo do podatka da se bar jedan mještanin preziva Li, a vjerojatno ćete u naselju naići i na sljedeća prezimena: Garcia, Wang, Zhang, Smith, Müller, Gonzalez, Smirnov, Nguyen, Hernandez. Dvojica mještana se zovu Muhammed. Što se tiče jezika, za 17 ljudi materinji jezik je kineski, za 9 ljudi engleski, za 8 ljudi hindi, a po 6 ljudi kao materinji priča španjolski i ruski. Za četvero ljudi materinji jezik je arapski, po trojica ljudi od malih nogu pričaju portugalski i bengalski, dvojica francuski, a bar jednom čovjeku u naselju materinji jezik je njemački. Kad bi selo imalo 100 kuća (prepolovljen broj država svijeta), u 26 kuća bi se pričalo engleski, u 26 francuski, u 11 kuća bi službeni bio španjolski, u 13 kuća arapski, što su zanimljivi podaci za razumijevanje povijesti kolonijalizma. Što se tiče pisma, većina ljudi u svijetu služi se latinicom, a tek tri čovjeka u naselju pišu ćirilicom. Ne znamo da li je ostatak naselja zbog toga odlučio pokrenuti referendum o zabrani ćiriličnih tabli u globalnom selu. Po pitanju religije, u globalnom selu je 31 kršćanin/ka (od tog je 16 katolika, 11 protestanata i 4 pravoslavca). Muslimana u naselju ima 23oje (od čega je 20 sunita i 3 šiita), hindusa je 15, budista 7 (od toga 4 živi u Kini), šestero ljudi slijedi plemenske religije, a 16 ljudi su agnostici, ateisti ili vjernici bez pripadanja.

Kad bi selo imalo 100 kuća (prepolovljen broj država svijeta), u 26 kuća bi se pričalo engleski, u 26 francuski, u 11 kuća bi službeni bio španjolski, u 13 kuća arapski, što su zanimljivi podaci za razumijevanje povijesti kolonijalizma.

Politička situacija u našem globalnom selu je takva da više od 50 ljudi nema povjerenja u ljude koji vladaju selom (preostali su vjerojatno već dobili posao preko stranke). Kad bi selo imalo stotinu kuća, u 25 kuća bi vladala diktatura (od 196 zemalja svijeta, 50 je diktatura i apsolutnih monarhija), a 33 kuće bi bile ograđene bodljikavom žicom i zidovima kako bi se zaštitile od susjeda (65 od 196 država svijeta). Kad bi u selu bilo 196 kuća, kućica koja predstavlja BiH bila bi prazna (s obzirom na mizeran udio bh. stanovništva u svjetskoj populaciji), što itekako odgovara našem aktualnom trenutku masovnog egzodusa na Zapad. Kako stanovništvo BiH čini svega 0,05% svjetske populacije (barem tako kažu, jer rezultati našeg popisa stanovništva još nisu došli, a ni sam Bog nije siguran koliko točno trenutno BiH ima stanovnika), naše selo bi trebalo biti bar 20 puta veće da bi se u njemu našao jedan stanovnik BiH. Međutim, tada bi nastupile svađe koji od tri konstitutivna naroda bi predstavljao BiH u globalnom selu, pa bi se s ulaskom u globalno selo čekalo dok ono ne naraste 60 puta. Tada bi bh. sveto trojstvo ušlo u globalno selo. U selo bi se kao predstavnici BiH, očekivano, ugurala trojica nacionalnih vođa. Bakir bi selu obećao 100.000 novih radnih mjesta, Dodik bi globalno selo nazvao kolonijalnom tvorevinom i najavio referendum, a Čović bi bio četvrti čovjek u naselju koji se povremeno služi ćirilicom. Kućicu koja u naselju predstavlja BiH bi toliko unakazili zidovima i pregradama da im nitko od susjeda ne bi htio doći na useljenje.

Sveto bh. trojstvo bi se vjerojatno brzo posvađalo oko povijesti globalnog sela, sporeći se oko toga tko je prvi od njih stigao iz BiH u naselje. Kako god, povijest globalnog sela je zanimljiva tema. Ako danas u zamišljenom globalnom selu živi 100 stanovnika, to znači da je 1000 godina pr. Kr. u naselju živio samo jedan jedini usamljeni stanovnik. Bilo je potrebno 500 godina da mu se pridruži još jedan stanovnik. Adamu i Evi se do 1000. po.Kr. pridružilo još troje ljudi. 1800. je u naselju već bilo 17 ljudi, a 1900. već 32-oje. Što znači da se broj stanovnika našeg malog mista u zadnjih sto i kusur godina utrostručio.

Kako stanovništvo BiH čini svega 0,05% svjetske populacije, naše selo bi trebalo biti bar 20 puta veće da bi se u njemu našao jedan stanovnik BiH. Međutim, tada bi nastupile svađe koji od tri konstitutivna naroda bi predstavljao BiH u globalnom selu, pa bi se s ulaskom u globalno selo čekalo dok ono ne naraste 60 puta.

A kako izgleda raspodjela bogatstava u selu? Svakako, samo ne pravedno. Tako u našem malom mistu šestero ljudi posjeduje onoliko koliko bi u pravednoj raspodjeli dobara trebalo pripasti 55-ero ljudi u naselju. Od tih šestero seoskih šerifa, petero ih dolazi iz SAD-a. S druge strane, 10 najsiromašnijih mještana preživljava s manje od dolara dnevno, a 20 mještana dijele namirnice koje bi u pravednoj raspodjeli dobara pripale tek dvojici osoba. Čak 10 radno sposobnih mještana je nezaposleno, a procjenjuje se kako dodatnih 10-13 mještana radi na crno. Od 32 zaposlena mještana devetorica se bave poljoprivredom, petorica rade u tvornicama, devetorica u tercijarnom sektoru.

U našem malom mistu su 52 žene i 48 muškaraca, ali su u poglavarstvu naselja apsolutna većina muškarci. Kad bi svi muškarci u naselju bili članovi stranke - što u stvarnom životu, recimo u zemljama poput naše nije nemoguć scenarij - tek 10 žena bi se uključilo u politiku. Što se tiče starosne strukture, u naselju je 70-ero odraslih (od toga 8 penzionera) i 30-ero djece (od toga petero djece ne ide u školu). Jedan mještanin je učitelj/nastavnik. U naselju je 86 pismenih i 14 nepismenih ljudi (od 14 nepismenih je 9 žena i 5 muškaraca). Za godinu dana bi u našem malom mistu umro jedan čovjek, a rodilo bi se dvoje djece. Za čak 13 mještana se prognozira da će zbog loših uvjeta života umrijeti prije svog četrdesetog rođendana. Jedan mještanin je izbjeglica i zbog straha od njegove prisutnosti raste broj od 33 dvorišta ograđenih žicom i zidom.

U naselju se uzgaja 250 pilića, 31 koza i ovca, 23 krave, 3 deve i 2 konja.

Što se tiče potrošnje energije u selu, 20 ljudi troši onoliko energije koliko bi trošilo 80 mještana, kad bi potrošnja bila jednaka i ravnopravna, a obrnuto, 80 mještana troši onoliko energije koliko je dovoljno za normalan život 20-ero mještana. Ukupno 74 mještana ima struju, a njih čak 24 u mraku pali svijeće. Istovremeno 83 mještana ima dobru vodu za piće, a 17 nema, zbog čega čak petorica mještana pate od neke bolesti uzrokovane konzumiranjem nedovoljno čiste vode. Od 100 litara vode koje se potroše u selu, 69 litara troše poljoprivrednici, 10 kućanstva, a preostalu 21 litru industrija. Već do 2025. u selu bi mogli izbiti neredi, jer će skoro 40-ak mještana imati velikih problema s nestašicom vode. Što se tiče hrane, samo 34-ero ljudi je uvijek sito, čak 50-ero ljudi često idu na spavanje gladni, a bar 11 ljudi je opasno pothranjeno (od toga četvero djece). U naselju se uzgaja 250 pilića, 31 koza i ovca, 23 krave, 3 deve i 2 konja. Jedan mještanin godišnje umre od gladi, premda hrane u naselju ima i više nego dovoljno za sve stanovnike. Na 100 kg hrane koje naselje proizvede, 10 kg je višak koji se baca, umjesto da se nahrani taj jedan nesretnik što umire od gladi.

Čak 4-ero mještana profesionalno igra nogomet. Najmanje 12 ih ima profil na facebooku

Bar 30-40 ljudi u naselju koristi internet, a najmanje 12 ih ima profil na facebooku. U naselju 75 stanovnika ima mobitel, 22 imaju kompjutor, mještani imaju 28 televizija i 42 radija, te 18 automobila. Čak 4-ero mještana profesionalno igra nogomet. Svo četvero Mamić namjerava prodati kroz reprezentaciju globalnog sela. Između 16 i 26 mještana su pušači, a 25 mještana popije bar šalicu kave dnevno (jedan je mještanin čak uključen i u proizvodnju kave). Desetak mještana ima problema sa zdravljem, od toga 1 mještanin ima AIDS.

Za kraj, odnos urbanog i ruralnog stanovništva: 51 mještanin bi tvrdio da je naše malo misto grad, a 49 njih da živimo u selu. Ako pogledamo bogatstvo i raznolikost podrijetla ljudi iz naselja, jezika kojima govore, religija i svjetonazora kojima pripadaju, mogli bismo dati za pravo ovima što kažu da živimo u gradu. Ako pogledamo npr. podatke o velikom broju zaposlenih u poljoprivredi i velikom broju domaćih životinja koje se uzgajaju u naselju, te lošijem položaju žena, mogli bismo dati za pravo onima što kažu da ipak živimo u selu. No, pogledamo li podatke o razmjerima nepovjerenja, socijalnih nepravdi, negativnih razvojnih trendova, neosjetljivosti na umiruće od gladi, količini bodljikave žice i zidova, povelikom broju nepismenih i ljudi bez struje i pitke vode, mogli bismo dati za pravo i onima koji naš svijet nazivaju globalnom selendrom iliti globalnom palankom.

Marijan Oršolić

Prometej.ba