Nešto slično gore opisanom odlomku dogodilo se ovih dana u Mađarskoj. Naime, jedan od vodećih antisemitskih mađarskih političara, jedan od lidera ekstremne neofašističke antiromske i antisemitske homofobne stranke Jobbika, Csanad Szegedi otkrio je – svoje židovsko podrijetlo. Čovjek koji je nedavno čak poticao na laboratorijske testove svojih stranačkih kolega kojima bi dokazali da slučajno nemaju romsko ili židovsko podrijetlo, skočio je sam sebi u usta otkrivši da je Židov.

Kao što je onomad po svom podrijetlu kopao Emir Kusturica, i iskopao pravoslavnog Srbina po imenu Nemanja (da je kopao još dublje, pronašao bi nekog poganskog Slavena, nešto dublje bio bi australopitek, a da je išao do dna iskopine podrijetla, otkrio bi valjda majmuna), tako je i Szegedi kopao, kopao i iskopao baku Židovku. Da bi ga stvar po Szegedija bila još gora, ta baka Židovka, koja je preživjela Auschwitz, i koja se do koji dan vjerojatno okretala u grobu zbog izjava svog radikalnog unuka antisemita, je baka s majčine strane, što prema židovskom zakonu nasljeđivanja znači da je i Szegedi Židov, prakticirao vjeru ili ne.

Čovjek koji je popularnost u svjetskim mračnjačkim krugovima stekao 2007. kao ponovni pokretač zloglasne Mađarske garde, pronacističke paravojne grupe crnokošuljaša koja je vladala Mađarskom pri kraju Drugog svjetskog rata i ubila na tisuće Židova, čovjek koji je kao jedna od perjanica neofašističke stranke Jobbik do jučer govorio o političkom „židovstvu“ koje razara njegovu zemlju i skrnavi mađarske nacionalne simbole, otkriva da je Židov?! Sudbina stvarno ima smisla za humor.

A smisao za humor u cijelom slučaju pokazale su i židovske zajednice u Europi. Francuska židovska zajednica je tako Szegediju ironično poslala „izraze najdublje sućuti zbog njegovog strašnog otkrića“, a Mađarska židovska zajednica se našalila pozvavši Szegedija u sinagogu gdje kao Židov mora proći obrezivanje i to bez anestezije, zbog njegovih prijašnjih antisemitskih nestašluka.

U cijeloj situaciji Szegedi se ponašao kao mačka na vrućem limenom krovu. Kako sam i očekivao iz vlastitih iskustava promatranja ponašanja bosansko-hercegovačkih nacionalista, Szegedi u neugodnoj situaciji u kojoj se našao nije ostao dosljedan svojim razvikanim antisemitskim stavovima, nego je ostao dosljedan svojim pravim unutrašnjim stavovima laganja, izvlačenja i kameleonstva.

Pa je najprije promijenio retoriku ustvrdivši da se ne računa genetski tko je Mađar, nego tko se osjeća i tko se ponaša kao Mađar. Kasnije je glupavo izjavio da nikad nije davao antisemitske izjave, a kad su mu mediji predočili snimke njegovih antisemitskih izjava, onda se ispričao za njih. Mediji su nanjušili krv i strvinarski se dali u dodatna istraživanja o Szegediju. Pa su pronašli i snimke kako neki kriminalac ucjenjuje Szegedija i traži mito da ne otkrije njegove židovske korijene. Szegedi je opet neodređeno ustvrdio kako su „ucjene postojale, ali je snimka montirana“.

Dakle, umjesto da ostane dosljedan antisemit, da prisloni pištolj na sljepoočnicu i sa smiješkom govoreći: Bit će jedan Židov manje povuče obarač, Szegedi je okrenuo ploču i počeo se izvlačiti, muljati o tome kako je „Mađar onaj tko se osjeća i ponaša kao Mađar“, ispričavati se, optuživati medije da montiraju snimke...

Slične nedosljedne, muljatorske poteze u nastaloj situaciji vukao je i Szegedijev stranački lider, alfa i omega Jobbika, Gabor Vona. Vona je najprije Szegedija pozivao na ostavku, pravdajući se pred pitanjima medija da nije riječ o njegovom židovskom podrijetlu, već eto, navodno o nezakonitom podmićivanju ucjenjivača koji je prijetio otkrivanjem Szegedijevog židovskog podrijetla. A onda se Vona predomislio i rekao da će Szegedi ipak ostati na svojim pozicijama. Tko zna, možda je Vona promislio i odlučio slijediti logiku Hansa Lande iz Nemilosrdnih gadova: „Da bi ulovio Židova, moraš razmišljati kao Židov, moraš se uživjeti u ulogu Židova.“ Logično, tko bi bolje mogao predvidjeti buduće poteze Židova u njihovom tajnom planu osvajanja svijeta od jednog – Židova?

Ne treba u cijeloj priči ni propustiti spomenuti da je zahvaljujući svojoj neofašističkoj, antiromskoj, antisemitskoj, homofobnoj, i na kraju eto kameleonskoj, retorici, Szegedi dogurao čak do mjesta u Europskom Parlamentu. Institucije Europske Unije nisu se, koliko mi je poznato, oglasile u ovom slučaju. Ali zašto i bi, kad je Szegedi čovjek koji savršeno odgovara duhu Europske Unije. Europa koja mrzi samu sebe i svoje kršćanske korijene, svakako mora imati razumijevanje i simpatije za jednog antisemita koji mrzi samoga sebe i svoje židovske korijene.

U nacionalizmu i svakom drugom obliku javne ili prikrivene mržnje i jest riječ o tome da je čovjek toliko nesretan, zlostavljen u svom biću, da mrzi samoga sebe, i mržnju prema samome sebi i onome zlu koje ga iznutra nagriza prebacuje, projicira na drugu etničku grupu, nadajući se da će mu tako biti lakše.

Na kraju priče Szegedi je čak i otišao do sinagoge i pričao nešto da će posjetiti Auschwitz, ali ostalo je nejasno da li je to očajnički pokušaj spašavanja političke karijere ili stvarno pokajanje?

Prije odgovora, proširimo gornje pitanje i na naše prostore. Što kad bi se slična stvar dogodila i kod nas? Kad bi naši nacionalistički političari, vojskovođe, ideolozi istraživali svoje podrijetlo i naišli na šokantna otkrića? Što kad bi recimo đeneral Mladić saznao da je njegov predak bio dahija koji je sjekao srpske knezove? Kad bi Biljana Plavšić otkrila da je njena praprabaka bila muslimanka iz Srebrenice? Kad bi Šešelj otkrio da mu je čukundjed bio Zagorac koji je izrađivao licitarska srca i pravio samoborske kremšnite? Kad bi Fatmir Alispahić otkrio da je njegov predak najbolje topio čvarke u jednom selu u Šumadiji? Kad bi Rešid Hafizović otkrio da mu je neki daleki predak bio križar? Kad bi Mate Boban otkrio da je neki njegov predak posavski Hrvat i da su njegovi rođaci možda još živjeli u Posavini kad ju je njegova politika predala Srbima? Kad bi Muhamed Filipović otkrio da mu je jedan predak bio Hrvat katolik, crkveni službenik čak, ili kad bi Zdravko Tomac, danas katolički ideolog, otkrio da je još jučer bio komunistički ideolog, ili kad bi Dragan Čović, vođa Hrvata u BiH, otkrio da se ne tako davno potpisivao ćirilicom i kao Jugoslaven? Dobro, u zadnjoj rečenici već sam se malo odmakao od fikcije i opasno približio istini.

Ali evo, kad bi se sve gore obistinilo, najprije da kažem da bih osobno uživao i radovao se naporima gorespomenutih da se izvuku iz novonastale neugodne situacije, kao što sam se smijao čitajući o Szegedijevom koprcanju u gore opisanoj situaciji. Naravno, sve gore napisano nije nemoguće, tako neka ovaj tekst bude i opomena nacionalistima da dobro ispitaju svoje podrijetlo prije nego što počnu širiti mržnju prema drugim narodima.

Nego, da mi zaokružimo pitanje. Da li Szegedijev odlazak u sinagogu znači stvarno pokajanje, ili su to samo jeftini politički trikovi? Kad bi se ispunilo gore napisano, da li bi se Mladić, Plavšićka i Šešelj pokajali i zavoljeli Bošnjake i Srbe? Da li bi Fatmir Alispahić zavolio Srbe, a Rešid Hafizović križare? Da li bi Mate Boban priznao grešku prodaje Bosanske Posavine i zavolio Posavljake?

Odgovor na sva ova pitanja nam može dati jedan video-klip koji sam vidio u emisiji jednog američkog komičara. Video-klip nam donosi priču o slijepom crncu koji je odgajan u sirotištu na Jugu SAD. Nitko mu nije rekao da je crnac, i on je odgojen rasistički, da bi na kraju čak postao vojvoda Ku-Klux-Klana. Na sastancima nikad nije otkrivao lice, pa nitko od njegovih white-power sljedbenika nije znao da im je vođa crnac. Kad su mu rekli da je crnac, naš „junak“ se najprije strašno razočarao, a onda se smjesta razveo sa svojom ženom, inače mnogo godina mlađom atraktivnom bjelkinjom. Kad su ga novinari upitali zašto je to uradio nakon 18 godina sretnog braka, on je samo mrzovoljno rekao: Because she's a niggerlover („Zato što je ona ljubiteljica crnaca“).

Ova anegdota, prevedena u Szegedijev slučaj, pokazuje da on, iako je saznao da je Židov, u dubini ipak neće prestati biti antisemit, nego će i dalje mrziti Židove. I to još potpunije i temeljitije, jer njegov šovinizam u svojoj krajnjoj psihološkoj dubini i jest samoprezir, mržnja prema vlastitoj slabosti, koja se projicira na Židove. Sada više nema potrebe za projiciranjem na druge. Može komotno mrziti Židova i u sebi.

Ista stvar i s nacionalistima na našim prostorima. Sve kad bi se gornja maštovita priča potpuno obistinila, oni bi i dalje mrzili one koje i sada mrze, i to čak i potpunije i temeljitije, jer oni cijelo vrijeme i mrze same sebe, slabu stranu sebe samih, projicirajući tu mržnju na druge, ne bi li im bilo lakše.

Pa što onda s nacionalistima i drugim raznim oblicima šovinista, i što s njihovom mržnjom?

Mrziti sve te ljude? Ne bi ništa riješilo, nego bi samo nas pretvorilo u njima slične, u nama bi rastao jadni mali šovinist kojega bismo mrzili, dok ne bi narastao toliko da nas posve obuzme, i da na kraju mrzimo sami sebe kao i oni.

Ignorirati ih? Ni to ne bi ništa riješilo, nego bi samo dalo priliku da se još više razmaše njihova mržnja i zlo, a nas učinilo pasivnim promatračima, a onda, zbog izbjegavanje odgovornosti svojstvene svakom čovjeku, i sudionicima u njihovom zlu.

Ono što možemo učiniti je da sami budemo ljudi, da pokušamo dosljedni svojim uvjerenjima, da se ne zarazimo njihovim zlom i da ga ne oponašamo, nego, da im se suprotstavimo zdravim životnim oblicima: humorom, dobrotom, ljudskošću, skromnošću, kreativnošću, povjerenjem, te da svojim primjerom pokušamo probuditi te nesretne ljude iz užasnog sna samoprezira i samoponiženja vlastitog dostojanstva.

Marijan Oršolić/Prometej.ba, 16.08.2012.