Veliki njemački filozof, velikan u svim dimenzijama, Karl Marx nastupao je s pozicije siromašnog i obespravljenog čovjeka, s pozicije čovjeka kojem je društvo oduzelo svaku priliku za dostojanstven život u okvirima pravednosti. Bio je prognanik iz svoje zemlje, oženio se pripadnicom “prvoga staleža“ ali je ona – možemo reći iznenađujuće – pristala da bude s njim u situaciji u kojoj su se nalazili, trpeći posljedično i odricanje svoje obitelji. Na vrhuncu neimaštine, Karl nije mogao svojoj bolesnoj djeci kupovati lijekove, a novac koji mu je slao Friedrich Engels bio je dostatan za preživljavanje i – za hartiju i olovku.


Tako je svojim životom Karl Marx pokazao apsolutnu vjerodostojnost svega što je pisao, pokazao je da je blizak, štaviše istovjetan, ljudima koji u krvi i znoju zarađuju svakidašnji hljeb, bio je glas ljudi iz koliba, iz kuća od triješća. Njegova filozofska i politička misao bila je vapaj čovjeka s dna društva, onog čovjeka kojeg vladajuće političke i religijske kaste iscjeđuju do zadnje kapi znoja da bi ga periodično tješili kako će mu na nekom budućem svijetu, kada se pretvori u prah i pepeo, sve to biti obilato nagrađeno i da je njegova pozicija s tog aspekta poželjna.


Prije nego konstatujemo da se iskazivao radikalnim idejama u mnogim momentima, zapitajmo se: a kako drukčije da reaguje pojedinac s dna društva onoga momenta kad izgubi strpljenje i poželi da se oslobodi svoga stanja, nastojeći uniziti i svoga tlačitelja? Pisac ovih redaka više je puta čuo od jednog klerika s hercegovačkih prostora kako je Marxova filozofija bila podloga za ubijanja oko stotinu milijuna ljudi u sistemima poput SSSR-ovskog, kambodžanskog itd. Umjesto da ulazim u ozbiljnu debatu s ovako neozbiljnom i podlom “konstatacijom“, odgovorit ću jednako neozbiljnom “konstatacijom“: Biblija i sveti Augustin podloga su ubijanjima milijuna ljudi tokom historije državnog kršćanstva, podloga mnogostoljetnom teroriziranju ljudi od strane religijske vlasti i štaviše podloga feudalnom poretku i uopće društvenoj nejednakosti. Neka sada naznačena osoba i njezini istomišljenici principom analogije uvide besmislenost svoje teze.


Mnogim ljudima, pogotovo onima koji od tuđeg znoja jedu svoj kruh, dođe nelagodan osjećaj pri spomenu Karla Marxa, pogotovo u pohvalnom kontekstu. (Takvi su skoro po pravilu religiozni, ne propuštaju obavljati vjerske rituale, jer oni im dođu kao obred čišćenja koji ih – uvjereni su – čisti od nepravdi i nemorala koje prakticiraju, nakon kojeg mogu ponovno krenuti istim putem do ponovnog rituala čišćenja.) A to; što oni za jednog davnog vojskovođu i - kako bismo današnjim rječnikom rekli – desničara tvrde da je imao specijalne odnose s Bogom i da način na koji je on sredio stanje u svom plemenu i kojim je rješavao međuplemenske odnose treba biti uputa kako da mi danas uređujemo svoja društva; e to bismo mi trebali prihvatiti kao nešto normalno, istovremeno tolerišući njihovu mržnju na ideju slobodnog pojedinca i slobodnog svijeta.


Isto tako, nudi nam se kao sasvim normalno da se skrušimo pred božjim službenicima koji podržavaju nepravde, koji podržavaju vlast i poredak koji većini ljudi ne pruža šansu za dostojanstven život, koji propovijedaju retrogradne stavove koji unazađuju ljudski duh, pa usput dobacuju – koje li samoironije – da je marksizam izgubio kontakt s realnošću.


Nudi nam se normalno da milujemo ruke političarima i drugim gospodarima života i smrti, koji uživaju sve blagodati poretka kojeg su skrojili po svojoj mjeri te s tih pozicija daju i svoju osudu marksističke misli i – umjesto nje – nude obespravljenim i pogaženim masama s ruba društva, sami ili preko svojih klerikalnih eksponenata, različite božje proroke i božanske misli kojima je zadaća da stišaju gnjev obespravljenih i teškoživućih masa. Oni štoviše idu tako daleko da sebe implicitno proglašavaju božjim prorocima pa sa svojih nebeskih visina tumače svijet po nahođenju sopstvenog trbuha i sopstvene retrogradne ideologije. Marxova misao pobuna je protiv njih i nepravde i nejednakosti koju su oni postavili kao princip. Zato im ne valja i zato im je cilj da pred siromašnim i besperspektivnim masama prikažu Marxa sotonom koje se treba kloniti.


Za kraj, znam da će mnogi reći kako Marx nije bio vjernik, štoviše bio je protivnik religije. Odgovorit ću stavom Amina Maaloufa: Vjernik je onaj koji poštuje dostojanstvo ljudske osobe, ostalo su mitologije i nadanja. Kad skine sa svoje površine mitologije, maštanja i takozvanu vjeru koja proistječe iz potrebe za identitetom i za opijumom uma s dejstvima sličnima alkoholu ili duhanu, pa se usporedi s Marxom po pitanju borbe za dostojanstvo ljudske osobe, neka svaka religiozna osoba za sebe kaže tko je zapravo vjernik: ona, ili Karl.


Prometej.ba/F.Šarčević, 08.07.2012.