Ovaj članak je pun kontroverzi. Prvi razlog je zato što se bavi kontroverznim temama. Drugi razlog je što se dotiče fenomena koji je snažno povezan sa moći i na svaku kritiku reaguje kao na oštru iritaciju. Usput, i neke sociološke pojmove opisuje na neortodoksan način. Počnimo sa prvom kontroverzom.

Riječ je o znanoj kontroverzi za svakoga ko barem ovlaš prati popularnu kulturu i svjestan je fenomena koji je prisutan više od desetljeća, ima izraženu globalizacijsku usidrenost i odnosi se na progresivnu i samo-refleksivnu svijest koja je znak naših vremena na jednak način na koji su to online komuniciranje i digitalno okruženje. Riječ je o jednoj specifičnoj 'kulturi' za koju se veže nekolicina poznatih izraza: social justice warriors („ratnici za društvenu pravdu“), cancel culture („kultura otkazivanja“) i woke culture („kultura buđenja“). Prvi termin je postao derogatoran, drugi je previše uzak, a treći je najprimjereniji i zbog toga je svoje mjesto našao u naslovu članka.

Woke kultura je, prije svega, kultura. Veže se uz mlađu generaciju (milenijalce, ali više generaciju Z) stanovnika Zapadnog svijeta, dubinski je fenomen globalizacije i digitalne transformacije i ima izraženu aktivističku dimenziju. Sociolozi obrazovani na djelima Anthony Giddensa, Ulricha Becka, Zygmunta Baumana i Manuela Castellsa, prepoznaju fenomen woke kulture kao izraz tekuće i ubrzane društvene promjene koja karakterizira naš savremeni društveni život, a koji se označava kao post, pozna ili fluidna modernost. Individualizam, nužnost promišljanja i pregovaranja vlastitog identiteta, fleksibilnost i samo-refleksivnost neke su od značajnijih odlika modernosti u kojoj su se rodile i rastu mlađe generacije.

Biti woke je za nas koji živimo u srednjoevropskim i istočnoevropskim društvima nešto manje poznato i obično se naše reakcije svode na tri tipa: fenomen tretiramo ga kao „problem prvog svijeta“ odbacujući ga, dakle, kao irelevantan; na njemu zasnivamo svoje ismijavanje i satiriziranje „Zapadnjaka“, ističući njihovu blesavost i ekces; ili ga doživljavamo kao egzistencijalnu prijetnju našim tradicionalnim vrijednostima i načinu života, klasificirajući ga kao sliku i priliku „trulog i moralno izopačenog Zapada“. Biti woke je, dakle, kontroverzna stvar.

Spomenuo sam da je woke, prije svega, kultura. I to je zaista tako. Kao sociolog strukturalne provenijencije, ja kulturu razumijevam prvenstveno kao simboličku i konceptualiziram je kao (relativno autonomni) dio društvene strukture. U tom smislu, woke kultura može se raščlaniti na svoje simboličke elemente: jezik, ideale, vrijednosti, norme, kolektivna uvjerenja, zalihe znanja i tehnologiju. Ovo je interni aspekt woke kulture, dok se eksterni odnosi na stil, strategije i taktike društvenog delanja. Na kraju krajeva, u sociologiji se, kako nas je još učio Maks Weber svi koncepti svode na jedan centralni: društveno delanje.

Kad je riječ o kolektivnom uvjerenju, woke počiva na ideji da „djela govore više od riječi“. Zapravo, ova ideja ima specifično značenje u konkretnom kontekstu mišljenja u kojem živimo, a to je kontekst kojeg je najjednostavnije nazvati „post“ (a neko bi na ovo dodao -modernizam). Socijalna epistemologija woke kulture drži se postmodernističkih, odnosno poststrukturalističkih ideja o društvenoj zbilji kao imanentnoj konstrukciji, o performativnosti jezika i moći diskurzivnog oblikovanja svijeta. Zbog toga ovaj geslo praktično znači „djela riječi govore više nego samo riječi“.

Na ovo iznad ću se uskoro referirati kada se dotaknem aktuelno kontroverznih tema. Za sada želim spomenuti još dvije bitne komponente woke kulture: ideale i strategije. Najznačajniji ideal woke kulture je onaj društvene pravde. Radi se o konceptu distributivne pravde kojom se žele ispraviti historijske i društvene nepravde koje su dovele do marginalizacije čitavog niza društvenih grupa i kolektivnih identiteta. Ideal se slikovito predstavlja kroz sliku moralno ispravne i dobre crne žene koja trijumfuje protiv moralno iskvarenog bijelog muškarca. Ako mislite da je ovakav kontrast isuviše banalan i jednodimenzionalan da bi stvarno bio predstavljen u određenoj kulturnoj formi koja izražava ideale woke kulture iznenadit ćete se primjerima navedenim ispod.

Što se tiče strategija, daleko najvažnija od njih odnosi se na zauzimanje pozicija moći. U slučaju woke kulture nije riječ o konvencionalnoj moći odlučivanja i nametanja (hard power) nego o moći utjecaja i ubjeđivanja (soft power). Takva moć ostvaruje se kroz produkcijske pozicije u informacijskom i medijskom prostoru, prvenstveno u industriji zabave ili u kulturnom središtu globaliziranog svijeta – Hollywoodu.

Moć diskurzivnog oblikovanja svijeta lakše se ostvaruje ako se narativi oblikuju ne kao tekst već kao slika i video sadržaj. Produkcijske pozicije u streaming servisima poput Netflix i Disney+ idealne su pozicije moći za pobornike woke kulture jer omogućuju najefektivniju mobilizaciju simbola.

Dvije taktike unutar ove strategije su: taktika centriranja i taktika mitologiziranja. Prvom taktikom se marginalizirani i ranjivi identiteti dovode sa periferije u centar medijske pozornosti i javne vidljivosti, naprimjer kroz zamjenu identiteta u adaptaciji djela (gender-swapping i race-swapping). Drugom taktikom se historijski ili društveni fakti rastezaju, preinačuju ili u potpunosti ignoriraju kako bi se ono što je u njima značajno (npr. ženski, crni ili homoseksualni lik) instrumentalizirao za potrebe novog narativa sa woke kulturnim porukama. Ovdje moram napomenuti da te poruke nisu samo kulturne nego i političke. Geslo „lično je političko“ ovdje dobija praktično značenje da „kulturno (je) političko“.

Prethodni pasusi imali su ulogu da objasne kontekst i funkciju nastanka kontraverznih popularno-kulturnih sadržaja kakvi su, naprimjer Ghostbusters (Columbia Pictures/Sony, 2016), Captain Marvel (Disney, 2019), The Woman King (TriStar Pictures Entertainement, 2022), Lord of the Rings: Rings of Power (Amazon Studios, 2022), She-Hulk (Disney, 2022) i Queen Cleopatra (Netflix, 2023). Pored kulturne forme, svima je zajedničko što izražavaju woke kulturu. To je i razlog njihove kontroverze.

Ovdje ću spomenuti detaljnije samo dva naslova: igrani film The Woman King i dokumentarni serijal Queen Cleopatra. Oba sadržaja kontroverzna su zbog mitologiziranja historijskih događaja i ličnosti, te zbog banalnog predstavljanja marginalnih (crnih i ženskih) identiteta kao dobrih, a dominantnih (bijelih i muških) kao zlih. The Woman King prešućuje historijske činjenice o umješanosti Agoji ratnica u transatlansku trgovinu robljem i njihovog pretežno ropskog i podaničkog statusa u kraljevskom haremu Dahomey kraljevstva u periodu između ranog XVII i kasnog XIX stoljeća, nastojući (pogrešno) pružiti historijsko ili stvarno uporište za fiktivne crne junakinje Dora Milaje iz filmova Black Panther (Disney, 2018, 2022).

Queen Cleopatra je dokumentarac koji kraljicu Kleopatru (i čitavu vladarsku porodicu Ptolemeja čije je porijeklo iz Makedonije) prikazuje kao crnkinju. Kao i u prethodnom slučaju, mitologiziranje ima instrumentalnu funkciju korištenja historijskih likova za stvaranje novih narativa. Historijske činjenice su manje važne ne samo zbog čisto instrumentalnih razloga nego i zbog naprijed navedene socijalne epistemologije woke kulture koja društvenoj zbilji pristupa kao imanentnoj konstrukciji koja se nadalje da (re) i (de)konstruirati po željama. Međutim, takvo ekscesivno i bezobzirno prekrajanje tuđe historije pokazuje da su ideali koji definiraju woke kulturu, unatoč razborito odabranim strategijama i taktikama, ipak samo „spisak lijepih želja“ (wishfull thinking).

To me konačno dovodi do drugog razloga zašto je ovaj članak kontroverzan. Naime, moja dva središnja argumenta su sljedeća: a) društvena promjena koju pobornici woke kulture žele ostvariti nije procesna nego poziciona i, s tim u vezi b) pobornici woke kulture žele izmjenu poretka a ne strukture. Ova dva argumenta su povezana i najprije ću objasniti drugi s obzirom da se tiče teorijski kontroverznog opisa koji proizlazi iz mog razumijevanja društvenih fenomena. Društveni poredak i društvena struktura neki su od najvažnijih pojmova u sociologiji koji drže temelje teorijske konstrukcije inače prilično teorijski orijentirane nauke kakva je sociologija.

Društveni poredak odnosi se na sveukupnost odnosa u društvu koji odražavaju specifičnost društvene organizacije. U jednom društvu nisu organizirani samo razni zadaci i uloge koje obavljamo nego i znanje, materijalni i simbolički resursi te naprijed navedeni kulturni simboli. Društvena struktura odnosi se na stabilnije obrasce koji proizlaze iz društvene interakcije i delanja i međusobno su manje ili više usklađeni zbog čega predstavljaju internu uređenost širih funkcionalnih sistema u kojima se pojavljuju (npr. privredni, politički, pravni, obrazovni, religijski). Društvena struktura uključuje različite oblike društvenih jedinica poput grupa ali i entiteta kakvi su norme i moć.

U klasičnoj sociološkoj teoriji strukture su smatrane više fiksnim i solidnim dijelom društvenog života koji omogućava postojanje poretka kao onog dijela kojeg je nužno trajno održavati. U novijoj sociološkoj teoriji pojam strukture ima konceptualne rivale (polje moći – Bourdieu, diskurs – Foucault) i smatra se dosta fluidnijim fenomenom (strukturacija – Giddens), dok se pojmu poretka pripisuju odlike trajnosti, čvrstine i monolitnosti (npr. svjetski poredak moći).

Ja se više priklanjam klasičnim shvatanjima. U tom duhu, razlike između strutkture i poretka metaforički opisujem kroz pojmove takmičenja i poretka na ljestvici. Takmičenje u, naprimjer, nekom kolektivnom sportu, je društvena aktivnost koja slijedi obrazac nagrađivanja po sistemu bodovanja koji se kumuliraju tokom takmičarske sezone i izražavaju na ljestvici. Poredak na ljestvici je skoro pa uvijek trenutačni jer ukoliko bi zaista bio finalni u punom smislu riječi to bi označavalo kraj takmičenja. Ljestvica je struktura ali i dio šire strukture ili sistema takmičenja, a poredak na ljestvici je društveni poredak u ovom primjeru.

Woke kultura u svojoj normativnoj dimenziji teži društvenoj promjeni kao promjeni strukture. Promjena u strukturama moći, rodnim, rasnim, seksualnim i drugim je ono što se deklaraiše kao cilj. Ipak, woke kultura u operativnoj dimenziji čini se da smjera isključivo društvenoj promjeni kao promjeni poretka. Ovo najprije demonstrira ključna strategija zadobijanja pozicije moći diskurzivnog svjetotvorstva, a potom i navedeni primjeri popularno-kulturnih sadržaja.

Prvo, u oba primjera zadržane su iste klasifikacijske strukture na kojima je samo obrnut redoslijed pa dominiraju nekoć potlačeni i obratno.

Drugo i mnogo važnije, mitologiziranje kao taktika dolazi sa ugrađenom fatalnom greškom zanemarivanja drugih, relacionih struktura i tretira izdvojeno samo neke (npr. struktura moći u rodnim i u rasnim odnosima).

Ovo posljedično dovodi do ideološkog pogleda na svijet koji gaji woke kultura – da je ostvarenje ideala društvene pravde moguće bez razbijanja okova sačinjenih od strukturalnih sjecišta koje čine ukupnu pozicionalnost društvenih aktera (intersection), odnosno bez obzira na strukturalna čvorišta sistema, npr. kapitalistički sistem privrede i demokratski politički sistem baziran na specifičnom izbornom sistemu. U ovom slučaju, ideologija se zaista može shvatiti kao iskrivljena svijest, a odnos mitološkog i ideološkog još jednom se pokazuje kao odnos kontinuiteta kako je istakao Ronald Barthes.

Dakle, društvena promjena koju woke kultura želi možda je genuina u svojoj namjeri, ali ne i u izvedbi. S obzirom na stratešku usmjerenost ka promjeni poretka, a ne strukture, odnosno na pozicionalnost naspram procesnosti u karakteri promjene, woke kultura gubi na svojoj autentičnosti i legitimnosti i možda ipak više sliči adolescentskoj srdžbi (teen angst) za koje društvo organizira ispušne ventile kroz različite kulturne forme i sadržaje, nego što sliči radikalnom programu kakvim se implicitno predstavlja.

Autor: Samir Forić, Prometej.ba