G.W.F. Hegel u Fenomenologiji duha smatrao je da se svi procesi u prirodi i društvu odvijaju po dijalektičkoj nužnosti. Sva raznovrsnost pojava jest posljedica alijenacije, eksternalizacije toga apsolutnog duha, što se očituje dijalektičkom trijadom, negacijom negacije, pa opet negacijom negacije i tako do u beskraj. Na temelju Hegelovih shvaćanja, filozofi i pravnici 19. stoljeća pretežno su posmatrali svijet kao prostor sukoba (velikih) ideja, dok su ostali slijepi za ljude i njihove stvarne potrebe. U dvadesetom stoljeću, u eri nacizma-fašizma i boljševizma, ubrali smo njihove plodove.

Karl Marx učio je od Hegela, ali obrnuo je njegov monistički idealizam, te smatra da jedino što postoji jest materija i ona dijalektički proizvodi svu raznovrsnost pojava, od atoma do komunističkog društva. Posebno se u vulgarizaciji Hegela istakao Friedrich Engels, koji je svojim materijalističkim obratom Hegela i 'prelaskom kvantitete u kvalitet' nastojao objasniti prirodne procese kao linearni slijed dijalektičkih procesa. U svojoj Dijalektici prirode Engels je povijesna proturječja i klasnu borbu prenio u fizičke, kemijske i biološke procese. U skladu s Engelsom, ovako bismo na primjer zaključili da nas povijest neminovno vodi u komunističko društvo: u atomu postoji pozitivno nabijena jezgra, kao teza, oko nje je negativno nabijeni elektronski omotač, kao antiteza, i ta cjelina kao sintezu daje neutralni atom; atomi se gomilaju u molekule koje proizvode kemijske procese; to mnoštvo kemijskih procesa, kretanja atoma i molekula, na osnovu prelaska kvantitete u kvalitetu, proizvodi biološke procese a oni samu svijest; svjesni ljudi čine društvo, a ono po dijalektičkoj nužnosti teži komunističkoj utopiji. Poslije će biti riječi o tome da nije bilo dobro biti građanin Sovjetskog saveza i smijati se ovom naukovanju.

Karl Marx, nadahnjujući se Ludwigom Feuerbachom, materiju je smatrao primarnom, a ljudsku svijest sekundarnom, odnosno, za njega je materija bila osnovica, a društveni odnosi nadgradnja nad materijalnom proizvodnjom. Feuerbachov historijski materijalizam bio je nadahnuće za marksiste i dijalektičke materijaliste. U vremenu zamaha socijalističkih ideja u 19. stoljeću, socijalisti su bili pretežno privrženi filozofiji materijalizma. Međutim, nitko od njih nije uspio valjano objasniti sam pojam materije. I sam Karl Marx je izbjegavao tu definiciju, iako implicitno stalno upotrebljava taj pojam. Marxov Kapital, kao i kompletno Friedrich Engels, daje prvenstvo objektivističkoj orijentaciji. Engels, kako je već navedeno, preuzeo je Hegelovu dijalektiku prirode, i to u vulgarnoj formi, i smatra da je gibanje oblik postojanja materije.

Hegelova dijalektika predstavlja prvi stup dijalektičkog materijalizma. Drugi stup bit će, kako ćemo kasnije govoriti, teorija odraza, te skupa s Feuerbachovim materijalizmom možemo govoriti o tri ključne točke dijalektičkog materijalizma: materijalizam, determinizam zbivanja i ekonomski historicizam.

Materijalizam je imao snažno uporište u klasičnoj fizici. Od Pierrea Simona de Laplacea pa do Engelsa održalo se manje-više isto materijalističko stanovište, s istim argumentima, ali veliki obrat je nastupio kad se otkrilo elektromagnetsko polje i elektron. To je pobilo klasične predodžbe o atomu i samo dotadašnje shvaćanje materije, a za počelo kozmosa počinje se stavljati sila ili energija. Kakav šok za prelaznike iz kvantite u kvalitetu! To je naravno pobudilo žestoko protivljenje Vladimira Iljiča Lenjina, koji je jednim očajnim potezom nastojao osigurati materiju od upliva znanstvenih istraživanja: rekao je da ne treba brkati epistemološku kategoriju s konkretnim problemom strukture.

S druge strane, Ernst Mach nastojao je izbjeći nepotrebe polemike između materijalista i idealista, smatrajući da se znanstvenik treba ograničiti na čisto iskustvo, bez umetanja metafizičkih kategorija poput materije, bitka, duha, i tako dalje. Za njega, temelji ljudske spoznaje jesu osjeti, čime je utemeljio neopozitivizam. Machov filozofski nazor mahom prihvaćaju socijaldemokrati.

Lenjinovo djelo Materijalizam i empiriokriticizam iz 1908. bilo je temeljno polazište sovjetske filozofije. Tu se Lenjin oborio na prodor Machova pozitivizma u rusku socijaldemokraciju, jer po njegovu mišljenju “ta najnovija filozofska moda“ potkopava temelje Marxove poruke. Argumente protiv mahizma našao je u Ludwigu Boltzmannu, koji je branio tradicionalni materijalizam i smatrao da su naše misli slike stvari, dakle da je mišljenje odraz kretanja materije (teorija odraza). To je drugi stup dijalektičkog materijalizma.

Spomenimo ovdje jedan znakovit primjer Lenjinovog intelektualnog poštenja. Naime, određeni pasusi iz njegova djela Materijalizam i empiriokriticizam su gotovo doslovno prepisani iz Boltzmannovih spisa, a da to nigdje nije bilo navedeno. Čisti primjer plagijarenja.

Sovjetska filozofija nikada nije shvatila da se temeljila na dvjema oprekama. Naime, teorija odraza nije uopće spojiva s Hegelovom fenomenologijom!

Nova znanstvena otkrića, teorija relativnosti i kvantna fizika, do temelja su poljuljale dijalektički materijalizam, da bi ga do 1928. definitivno srušili. Teorija relativnosti od strane sovjetskih filozofa i ideologa proglašena je izmišljotinom klasnog neprijatelja. Kongresi sovjetskih filozofa u teoriji relativnosti su pronašli stari Protagorin relativizam ili idealistički solipsizam, pa je veliki broj fizičara koji su zastupali tu teoriju skončao u sibirskim logorima. Kad je Rzjanov, urednik sabranih djela Marxa i Engelsa, pozvao Alberta Einsteina da napiše predgovor za Engelsovu Dijalektiku prirode, Einstein je to odbio, što je razgnjevilo Staljina, a i Rzjanov završava u Sibiru.

Najveći problem za dijalektički materijalizam bila je kvantna teorija, pogotovo kopenhagenška interpretacija kvantne fizike Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga. Kad je Max Planck 1900. otkrio da se atomske promjene zbivaju diskontinuirano, u skokovima, to se na prvi pogled moglo pomiriti s dijalektikom prirode. Međutim, kako je to odmah primijetio Henry Poincaré, takva diskontinuiranost srušila je determinizam zbivanja, što je 1914. potvrdio Niels Bohr a konačno utvrdio Werner Heisenberg svojim relacijama neodređenosti iz 1927. Kvantna fizika je, ukratko, srušila lanac uzrok-posljedica i tako oborila determinizam zbivanja, te je srušila i klasični koncept materije: na mikrorazini, gubi se pojam materije, čestica je val i val je čestica, materijalno se poistovjećuje s nematerijalnim. Time je i Engelsov prelazak kvalitete u kvalitetu postao irelevantna priča.

Kvantna fizika uvela je pojam potencijalnosti. U klasičnoj fizici realnost je bila ono što jest, što je bilo i što će biti. Kvantna fizika proširuje taj horizont i sada realnost nije samo što jest, što je bilo i što će biti, već je i ono što je moglo biti i što može biti. Sadašnjost nije određena samo onim što je bilo, već i onim što je moglo biti a nije se ostvarilo. Tako imamo kompleks mogućnosti, jedan događaj je samo jedno od mogućih aktuelizacija iz spektra potencijalnih mogućnosti, a idući događaj nije određen samo ovim prethodno aktueliziranim nego i svima onima iz spektra potencijalnih mogućnosti koji se nisu ostvarili.

Atomski procesi više se ne mogu shvatiti kao objektivni događaji u prostoru i vremenu, mentalni procesi ne mogu se tumačiti kao slijed mikrostanja mozga, dakle mišljenje nije odraz gibanja materije, dakle teorija odraza izgubila je racionalno i znanstveno uporište. Kopenhagenška kvantna interpretacija Bohra i Heisenberga pokazala je nemogućnost cijepanja na čisti objekt i subjekt i tako definitivno srušila Boltzmannovu epistemologiju, tradicionalni determinizam i teoriju odraza. Zbog toga je kvantna fizika bila zabranjena u Sovjetskom savezu, osuđena kao krajnje reakcionarni buržoaski idealizam, a njezini zastupnici otjerani sa sveučilišta i istraživačkih instituta.

Nakon što je definitivno opovrgnut kao nazor o prirodi i svijetu, od dijalektičkog materijalizma ostao je samo ideološki kostur kojemu se produžavao vijek kroz represiju, torturu i nasilje nad ljudima i ljudskim razumom, do definitivnog sloma boljševičkog poretka.

P.S. Kad je u pitanju teorija marksista o nužnom dijalektičkom slijedu koji vodi povijest do komunističkog društva, valja napomenuti da to predstavlja primjer pseudonauke, kao što je to na primjer i psihoanaliza, religijske predodžbe o kraju svijeta, i slično. One su pseudonauka, jer ne postoji nijedan način da se opovrgnu: sve što se dešava, može se smatrati potvrdom te teorije, uklopljivo je u njezin koncept.

Franjo Šarčević, 8.2.2012.