Kulturu ovdje razumijevam kao koncept suprotan prirodi, nastao na temelju zabrane, odnosno zabrane prirodnosti, gdje preoblikovanje ili nadogradnja ili kultiviranje predstavljaju potiskivanje izvorišnih snaga života. Pored toga, kultura kao sistem zabrana nastoji stvoriti „pitomo tijelo“ koje će biti u funkciji kulturnog razvoja i kulturnog potvrđivanja i konstituiranja. Za razliku od Ničea i Frojda, Teri Igltonova teza jeste da su priroda i kultura u dijalektičkom odnosu, da se međusobno ne suprotstavljaju, već nadopunjuju. U knjizi „Ideja kulture“ Iglton smatra prirodu sirovom građom koju kultura obrađuje i daje joj ljudski značajan oblik. Odnosno, za Igltona kultura je prirodno stanje čovjeka, kultura mora biti već potencijalno prisutna u ljudskoj prirodi da bi se uspostavila. I sama potreba za kulturom navještava kako u prirodi nešto nedostaje, pa tako kultura predstavlja dosezanje višeg stepena života koje je svojstveno samo ljudima. Iglton priznaje kako kultura podrazumijeva pridržavanje pravila, ali pridržavanje pravila nije ni pitanje anarhije niti autokracije, jer neko ko je, recimo, u cijelosti izuzet od kulturnih pravila, nije time ništa slobodniji od onog za koga možemo reći da je podvrgnut pravilima kulture, odnosno njen rob.

Nasuprot Igltonu, Frojd kulturu razumijeva kao vještačku, represivnu, ubilačku pojavu koja ne dozvoljava čovjeku da bude sretan zabranjujući mu da ispolji elementarne životodavne snage. Za Frojda, ali i za Ničea, naša borba da ovladamo prirodom jeste ustvari pogubna vladavina nad samim sobom, jer se mi, u borbi za civiliziranost, odričemo svojih nagona i svoje tjelesnosti, dakle vitalističkih snaga. Frojd u tekstu „Nelagodnost u kulturi“ navodi tri izvora patnje: premoć prirode, trošnost našeg tijela i nesavršenstvo ustanova koje upravljaju vezama među ljudima u porodici, državi i društvu. Protiv prva dva malo šta možemo učiniti i moramo ih prihvatiti, ali treći, socijalni izvor patnje, protiv kojeg se možemo boriti, ne moramo prihvatiti. Ipak, Frojd se pita, zašto su ustanove koje smo sami stvorili uperene protiv nas, protiv života? Vrlo jednostavno – zbog kontrole nad čovjekovim cjelokupnim bićem. Osnovu kontrole ili osnovni mehanizam kontrole nad čovjekom, što je svakako i osnova čovjekovog otuđenja od prirodnosti jeste proces interiorizacije kao glavno sredstvo kontrole kojim se kultura služi. Dakle vanjska norma postaje unutarnja, kulturna zabrana postaje srž moralnosti bića. Tako se formira savjest iz koje nastaje osjećaj krivice ukoliko se zabrana prekrši. Osjećaj krivice je najbolji ikad proizvod kulture. Tako se regulira ponašanje pojedinca: strahom od autoriteta i strahom od savjesti (krivice). Savjest nas tjera da želimo ono što ustvari ne želimo, jer naša savjest je mnogo više proizvod kulture i socijalizacije, dakle onog izvanjskog, nego prirodna datost. Kultura nam perfidno nastoji reći da nema nikakve veze sa čovjekovom savješću, već da je savjest isključivo dar prirode. Time kultura želi prikriti svoju konstruktivističku prirodu i manipulativnu moć.

Iza svake zabrane mora postojati neka želja. Čim je nešto zabranjeno, to znači da je prisutno kao čovjekov nagon ili žudnja. Fuko u djelu „Istorija seksualnosti I“, piše kako i želju, ali i nedostatak na kojem se želja zasniva, konstituiše upravo zakon. Moć je uvijek tamo gdje je želja, ističe Fuko. Iza želje stoji zabrana kao uspostava ideologije ili kulture, pa se može reći kako ideologija i kultura determiniraju naše želje. Ideologiju Fuko razumijeva kao teoriju ideje, znaka i nastanka osjećanja kod pojedinca, nastanka društvenog sklopa interesa čiji je cilj naturalizacija proizvedenih odnosa. Slično tome, za Altisera, ideologija je više stvar praksi nego ideja, što znači da se vjerovanje mora usaditi u ponašanje. Tek ako se usadi u ponašanje, onda je to apsolutno ovladavanje nad čovjekom, i tad se sa čovjekom može uraditi doslovno šta hoće, jer čovjek počinje smatrati da je njegova subjektivnost u rukama nekog drugog (kulture, ideologije itd.), a ne u njegovim sopstvenim rukama. Istina je, kako Fuko kaže, da se zakon uvijek poziva na mač. Ali je istodobno istina, što također Fuko u nastavku primjećuje, da se prava moć ne poziva na mač i fizičku silu, nego stvara stalne regulativne i korektivne mehanizme življenja. Na taj način, postajući dio svakodnevnih praksi i ponašanja, kultura (koju ovdje pomalo nepravedno izjednačavam sa ideologijom) postaje očita, a ono što postane očito istovremeno postaje ispravno, istinito, dakle dešava se naturalizacija kulturnih i društvenih normi. Osnovna misija kritičkog mišljenja i intelektualnog angažmana bi upravo morala biti stalna borba protiv „očitosti“, uzimajući uvijek u obzir ključnu činjenicu – očitosti se proizvode, i kroz medije, odgoj, obrazovanje, dakle kroz kulturu, stalno reproduciraju.

Mislim da je značajno za kraj istaknuti da je tijelo središnje mjesto kulture. Ali, postavimo pitanje: zašto je baš tijelo središnje mjesto kulture? Pa upravo zato što je tijelo središnje mjesto prirode i prirodnosti. Kultura vodi stalni rat za tijelo, odvraćajući tijelo da odgovori na zahtjeve onoga što tijelo jeste u svojoj izvornosti. Suzan Bordo kaže da tijelo može funkcionirati i kao metafora kulture. Kulturološki pristup tijelu polazi od pretpostavke kako tijelo stiče smisao i značenje tek na temelju „upisa“ kulture, što znači da je promjenjivo, nije konstanta, nije datost sama po sebi, već konstruirani sistem označiteljskih praksi upisivanja. Tijelo je ideološki konstrukt. Tijelo je mjesto snažnog prelamanja društvenih vrijednosti, mjesto diferenciranja i klasificiranja različitih društvenih skupina, mjesto samodefiniranja itd. Ovladavajući tijelom, biomoć želi ovladati dušom i željom. Zadaća kulture i kulturnih mehanizama jeste da reguliraju i potisnu libidinalnu energiju nastojeći je ukrotiti, potčiniti i na taj način kontrolirati cjelukupnu tjelesnost bića. Tijelo bića može se kontrolirati samo preko onog što je najsnažnije, što je najpotrebnije, što pruža najveće zadovoljstvo, a to je, u tjelesnom smislu, seksualno zadovoljstvo. Ono što se dešava jeste vršenje interiorizacije kao moći nad tijelima, čija je konsekvenca proizvodnja mazohističkog tijela koje uživa u uzdržavanju nagona, koje osjeća zadovoljstvo u apstiniranju. Cilj ustvari jeste stvaranje discipliniranog subjekta kroz discipliniranje tijela, tijela kao mjesta koje nosi najveći potencijal otpora protiv društvenih, kulturnih, političkih i bilo kojih drugih normativnih sistema. Ako potčinite tijelo i tjelesnost, potčinili ste i čovjeka. Na tome se bazira osnovni program svakog normativnog poretka.

Ahmed Isanović, Prometej.ba