U sklopu porasta „kulture straha“ politička korektnost postaje panični strah da se ne uvrijedi nekoga, stalni osjećaj krivnje da zbog povijesnih grijeha prema nekoj manjini ili društvenoj skupini ne bismo na neki način uvrijedili iste, te – dosljedno tome – sve raširenija cenzura i mijenjanje jezika u skladu sa zahtjevima ideologije koja jeziku pristupa. A gdje god se jezik mijenja u skladu sa zahtjevima ideologije, a u suprotnosti sa stvarnošću, tu brzo nastaju totalitarne tendencije (za političku korektnost je karakteristična njena uklopljivost u diskurs raznih, često i međusobno oprečnih totalitarizama). Politička korektnost se može označiti kao „mijenjanje diskursa i riječi koje u određenom povijesnom kontekstu nisu prihvatljive“ (Srećko Horvat).

Iako se politički korektan govor najviše vrti oko tema rasizma, seksizma, homoseksualaca, prava životinja, politička korektnost se danas odnosi na svako izražavanje mišljenja koje može da zasmeta pojedincu ili grupi ljudi, i polako se pretvara u cenzuru koja ograničava svako slobodno izražavanje mišljenja i stavova i raspiruje strah da bismo izražavanjem svog identiteta ili mišljenja mogli nekoga uvrijediti. Danas se svaka gesta – i dobronamjerna - može protumačiti kao uvredljiva (npr. otvoriš vrata feministkinji i ona te optuži za spolnu diskriminaciju žena kao slabijeg spola koji ni vrata ne može sam otvoriti). U takvom ambijentu, onda, najbolje da nitko ne govori ništa, da ne iznosi svoje mišljenje, jer bi, što god da kaže, nekoga mogao uvrijediti. Najbolje, na kraju, da nitko i ne misli. A svijetom u kojemu nitko ne misli – lako je upravljati. U stvaranju novog, politički korektnog poretka, važnu ulogu igra kasta „talibana političke korektnosti“, demokratska ideološka policija ekstremnih zastupnika politički korektnog govora, koji patroliraju prostorom javnog života, upiru prstom u one koji šire „govor mržnje“, određuju zabrane i cenzure. Zakoni se prilagođavaju politički korektnom poretku pa tako izjava koja proturječi nekom mišljenju zakonskim smicalicama može biti prikazana kao kleveta, govor mržnje, uvreda časti. Vlastite stavove i iskazivanje istih u javnim nastupima sve više treba modificirati - često do neprepoznatljivosti - kako se nitko ne bi našao uvrijeđenim i dobio osnovu za tužbu.

Paradoksalno, politička korektnost koja navodno nastoji suzbiti strukture totalitarizama, upravo je zaslužna za porast istih. Sama politička korektnost pokazuje totalitarne tendencije i nameće se kao ideologija, što izaziva kontra-reakciju ideologije suprotnih ekstrema. Nadalje, politički korektan govor umjesto stvarnog rješavanja problema manjina uzrokovao je da se verbalno manjine ne vrijeđaju, ali da se u stvarnosti getoiziraju i prkose većinama kojima su ruke sputane političkom korektnošću. Tamo gdje se u javni diskurs agresivno instalira govor političke korektnosti, ostaju (barem) dvije važne oaze političke nekorektnosti. To su stadioni gdje se može vrijeđati navijačkim pjesmama i transparentima, bacati banane i hu-hu-kati. Druga oaza političke nekorektnosti su internetski forumi, gdje je zagarantirana anonimnost. Tu do izražaja dolazi sva iz javnog diskursa potisnuta mržnja koja buja poput kvasca u srcima i mislima ljudi. Dakle, ondje gdje si dio mase i gdje možeš biti anoniman, tu možeš i vrijeđati. Gdje nastupaš kao pojedinac tu si kukavica koja ne iznosi svoj stav da ne bi nekoga slučajno uvrijedio.

Politička korektnost operira samo na području jezika, farizejski izmjenjujući jezičke sitnice, dok se najbitniji problemi kamufliraju i prešućuju. Politička korektnost je prepoznatljiv izraz farizejskog shvaćanja politike i religije, u kojem nisu važni stavovi, nego samo vanjska prezentacija, stalno dotjerivana kozmetičkim korekcijama i opterećena stalnim strahom od greškice ili slabosti. Ona nije pravi način mijenjanja društvenog položaja manjinskih i ugroženih skupina, jer mijenjanje riječi ne podrazumijeva i mijenjanje stavova. Štoviše, ako unutrašnji čovjekov stav ostaje i dalje diskriminatoran, politička korektnost onda nije ništa više nego njegovo naizgled pristojno, a licemjerno kamufliranje. Pomoću nje mi možemo koristiti termine poput „homoseksualac“ za nekog s frizurom počešljanom na stranu i ženskastim naglaskom, a istovremeno ga prezirati i u sebi misliti da je „pederčina“. Politička korektnost operira samo na području jezika zato što je ona posljedica procesa razdvajanja svakodnevne stvarnosti i jezika, ona je dijete jezika koji se otrgnuo od stvarnosti i koji buja u praznom prostoru. Takav jezik najprije negira stvarnost, a onda se učvršćuje u slogane, parole, i počinje agresivno kreirati stvarnost po svojoj mjeri. Ideologije su prepoznale političku korektnost kao savršeno sredstvo za izmjenu stvarnosti prema svojim potrebama. I pri tome ne mijenjaju samo sadašnjost, nego i prošlost, što podsjeća na Orwellovo antiutopijsko društvo iz 1984. koje ima čitava ministarstva za izmjene i ponovno preispisivanje prošlosti. Ovo nije samo fikcija. Nedavno je pod utjecajem jakog antipušačkog lobija u Londonskom muzeju na fotografiji Winstona Churchilla ovom slavnom političaru digitalno izbrisana cigara koju je držao u ruci.

Pravi put do promjene društva ipak nije u jezičkim smicalicama, nego u stvarnoj promjeni odnosa i promjeni ljudskog duha i mentaliteta putem religije, filozofije, umjetnosti. Odnos prema ugroženim manjinama (ili većinama) može se popraviti samo izmjenom faktičkih uvjeta. Riječ je o razvijanju zakonske i faktičke jednakosti u slobodi i odgovornosti svih skupina društva.